Nabavite najbolji električni bicikl!

Camao

Camao je novela u kojoj se priča o kobnoj ljubavi između Alfreda Kamenskog i Fanny. Alfred je opisan kao Adonis, a Fanny kao Venera. Camao je mistična ptica koja razotkriva ljubavnike i uzrokuje tragediju; simbol izdaje i ironija što jedino papagaj preživi.

Novela Camao predstavlja jedno od najsloženijih tekstova na koje je svoj potpis stavio Antun Gustav Matoš. Ona je plod stvaranja što je trajalo preko tri tjedna. Počelo je 23. kolovoza 1899. godine u sobi hotela u Parizu. Nakon što je dovršio novelu Matoš ju je poslao časopisu “Nada” koji ju je potom objavio 1900. godine u 1., 2. i 3. broju.

Camao ulazi u onaj tip proze koja se može podijeliti na dva kruga: prvi podrazumijeva novele o domaćem kraju, a drugi uključuje priče o neobičnim malograđanskim dogodovštinama i čudacima. Prvi krug je nastao tijekom prve faze realizma i obojen je domoljubljem. Drugi krug je nastao tijekom polemičkih borbi.

Sve novele koje je Matoš napisao, a koje podrazumijevaju naše krajeve, ističu se izvornošću. “Camao” i “Cvijet sa raskršća” pripadaju prozi gdje se opis žene zasniva na potretima poznatih europskih majstora slikarstva. U “Camau” se dvoje zaljubljenih, Fanny i Alfred uspoređuju s poznatim likovima iz opere Richarda Wagnera “Tannhäuder”.

Papiga koja se pojavljuje u djelu, ponavlja riječi koje su zaljubljeni izgovorili i ne umire. Ona podsjeća na gavrana iz Poeove pjesme, a koja je u spomenutoj pjesmi predstavljala zlosutnu pticu i pojavljuje se u još jednom djelu od Matoša, “Put u Ništa”.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: kraj 19. stoljeća

Mjesto radnje: Beč, Ženeva i Pariz

Tema djela: ljubav koja završava kobno, smrću

Ideja djela: svaka istina izađe na vidjelo, koliko god je pokušavali sakriti

Kratak sadržaj

Radnja počinje in medias res kad Alfred saznaje od majke da je njegov dobrotvor umro i da ona njega više ne može uzdržavati te ga moli da se vrati u Zagreb. Alfred napušta školovanje, ali se ne vraća u Zagreb. Prodaje namještaj i odjeću, završi u bolnici, živi na ulici i svira u nekom kafiću za sitniš.

Na ulici ga nađe njegov bivši profesor koji ga primi u svoju kuću do jeseni da se oporavi od bolesti, a nakon toga da ide natrag u konzervatorij. Na jesen ne odlazi u konzervatorij nego ga unovače i nakon završetka vraća se u Zagreb majci i potom u Beč. Angažiraju ga da radi u londonskom klubu, ali to brzo propadne te on završi u Norveškoj. Putuje Europom i na neko vrijeme skrasi se u Ženevi. U Ženevi je uskoro našao posao kod barona Diamanta, židovskog bankara.

Iako je imao gdje spavati, što jesti i obući Kamenski nije bio zadovoljan. Konstantno su ga mučile suicidalne misli (“Vrlo često ga osvaja jedna savladljiva želja da se britvom isiječe po stegnima i rebrima, čežnja da se uništi, ubije koja ga i u Parizu morijaše”) i osjećaj nepripadnosti društvu i svijetu u kojem se nalazio. Počinje mu nedostajati Hrvatska i prelazi iz želje za ženama do potpune ravnodušnosti prema njima.

Jedne večeri odlazi k svome meceni kako bi svirao za njega i tamo upoznaje Poljakinju, plemkinju Fanny. Odmah osjete snažnu povezanost, ona odlazi, a Kamenski se kod mecene raspituje za nju. Kamenski i mecena se pozdrave i on odlazi na ulicu gdje ga je čekala Fanny. Uvjereni su da se vole i da se poznaju već dugo (“Ja sam te uvijek, uvijek poznavala i uvijek čeznula za tobom. I ja sam te našla. Nitko te meni ne može oteti pa ni smrt.”)

Ona je spremna ostaviti muža zbog Alfreda i oni kreću njenoj kući po njene stvari. Kad su došli u salon vidjela ih je ptica (“I Kamenski se grohotom nasmija, ali kada se bijela papiga sa zelenom perjanicom stane kostriješiti i buljiti u nj krupnim, izbuljenim očima, tvrdim i crnim kao od crne smole, osvoji ga želja da joj priđe i zaokrene vratom.”)

Oni se spremaju otići kad se kući vrati njen muž Forest. Lakej Petar mu je dojavio da ga Fanny vara i on bijesan pregledava svaki kutak salona dok Kamenski ostaje skriven iza zastora.

Iako se ispočetka činilo kako se Alfred uspio sakriti, papiga počinje oponašati Fanny i Alfreda ponavljajući njihove ljubavne riječi, a donosi im i Alfredovu crnu kravatu.

Forest poludi i postane nasilan prema Fanny. Kamenski je krene braniti, ali Forest slomi Alfredu obje ruke, a nakon toga ga baci niz terasu. Ubije i suprugu, lakeja i pse, a na kraju ubije i sebe i to tako da se objesio Alfredovom kravatom.

Njihovih pet leševa našli su susjedi, a papiga je cijelo vrijeme ponavljala refren, oponašajući Foresta.

Fanny i Alfreda povezuju ljubav prema domovini koju  su oboje napustili te ljubav prema glazbi. Nakon što se upoznaju odmah započinju ljubavnu vezu jer se prepoznaju u nekim zajedničkim dodirnim točkama, a njihov susret je okarakteriziran kao sudbinski. Zločin iz strasti nagoviješta kraj novele koja se može svrstati u one fantastične proze.

Likovi: Alfred Kamenski i Fanny

Biografija: Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.) je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. On je bio književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.

Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću ”Moć savjesti” koja je uz Leskovarevu ”Misao na vječnost” najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.

Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).

Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.

Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinesteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: “Iverje”, “Novo iverje”, “Umorne priče”, “Oko lobora”…

Autor: A.I., S.Š.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>