Crni mačak

Analiza djela Crni mačak. Novelu je napisao Edgar Allan Poe. Kratka lektira, likovi, kratak sadržaj i književni elementi priče koja koja govori o sklonosti ljudi da bez ikakvog razloga nanose zlo drugim bićima. Provjera znanja pročitanog djela na brz i jednostavan način!

Analiza

Crni mačak jedna je od najpoznatijih pripovijetki slavnog poetičara i pisca Edgara Allana Poea. U ovoj je pripovijesti autor vrlo uvjerljivo i precizno opisao ljudsku sklonost bezrazložnom nanošenju zla, bez pravog motiva. Međutim, Poe iznosi samo činjenice, a ne ispituje ih u moralnom smislu. Pripovijest je napisana kao unutrašnji monolog pripovjedača. On iznosi okolnosti koje ga donekle navode na zlo, ali one su prikazane kao okidač onoga što Poe smatra pravom ljudskom prirodom, a to je nasilje prema okolini, pogotovo prema onima manje moćnima od nas.

Glavni motiv pripovijetke - crni mačak - materijaliziran je i personificirana autorova osobnost. Ona je uglavnom zla, pa pripovjedač ima poriv da je uništi, bez da objasni zašto. Mačak na trbuhu ima znak vješala, što je svakako nagovještaj zla i loše sudbine. Zato se pretpostavlja da je i mačak, kao odraz pripovjedača, također zao. Upravo zbog toga mora biti kažnjen, baš kao i sam pripovjedač, koji je priveden pravdi upravo uz pomoć svoje žrtve.

Lik pripovjedača poprilično je kompleksan. On se očito mijenja kroz djelo. Najprije sebe opisuje kao mirnog obiteljskog čovjeka, a onda napominje kako se zbog alkohola i načina života počeo mijenjati svoju narav. Najprije je postao samo otresit i grub, a onda se pretvarao u sve većeg nasilnika i općenito jako lošeg čovjeka zbog čijeg je ponašanja patila njegova cjelokupna okolina, a naročito bližnji.

Svojim postupcima i odnosom prema bližnjima, a pogotovo prema mačku, opisom mučenja i samodestrukcije Poe je nastojao i uspio zaprepastiti čitatelja. Unio je u djelo jednu novu vrstu jeze. Ovoga puta ona nije dolazila od neobjašnjivih nadnaravnih sila, već realnosti, svakodnevice, iz ljudske destruktivne prirode, a prvenstveno iz ponašanja glavnog lika kao predstavnika ljudske naravi, pogotovo njenih negativnih osobina. Poe je izvukao ono najgore iz sebe i predstavio čitatelju, sve u maniri gotskog pripovijedanja kojim dominira groteska i mračna atmosfera.

Ova novela ima velikih odlika romantičarske književnosti, čiji je Edgar Allan Poe bio jedan od najznačajnijih predstavnika. Baš kao u tom književnom razdoblju, Poe odbacuje racionalno iz svoje priče. Neki elementi radnje ostaju fantastični jer se ne mogu posve objasniti čak ni na kraju priče. Osim osobne teme, romantičarski su u ovoj pripovijetci i opisi pejzaža, okoline, mističnost i izraz koji obiluje stilskim figurama i lijepo uobličenim pjesničkim slikama. Mračnu i jezivu atmosferu priče krase lijepi izrazi i poetičan jezik, koji u ovom slučaju priču čini još grotesknijom.

Ovo djelo kruna je Poeove književnosti. Kultna je priča o mračnim dijelovima čovjekove duše, kako ona djeluje na okolinu i na samog pojedinca kojeg, na kraju, uništava najviše.

Elementi djela

Rod: epika

Vrsta: pripovijetka, novela

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Mjesto radnje: nije određeno

Tema: pripovjedačevo okrutno ponašanje prema svom mačku

Pouka: pravda uvijek sustigne zle; ne možemo se oduprijeti svom unutarnjem glasu koji nas upozorava na to da činimo loše

👉🏼 ZA VIŠU OCJENU! 👈🏼

Analiza djela i likova + najvažnija pitanja / odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Kratak sadržaj

Priča započinje monologom kroz koji nas autor navodi u ono što slijedi, a to je da s čitateljima želi podijeliti jednu fantastičnu, a opet jednostavnu pripovijetku u koju je toliko teško povjerovati, da ni on sam to ne može.

"Zaista bih bio lud da to očekujem u slučaju kad mi ni vlastita osjetila ne prihvaćaju ponuđeni im dokaz."

No, zaključuje da nije lud i da ne sanja i ipak odlučuje ispričati je, a najviše zbog razloga što će uskoro umrijeti i želi rasteretiti dušu. Želi s cijelim svijetom podijeliti naizgled svakidašnje i obične događaje koji su ga užasnuli. Ne želi ih ispitivati moralno već iznijeti samo činjenice događaja. Također, naglašava da za mnoge možda ti događaji neće biti jezivi, već više groteskni. Možda će netko drukčijeg razmišljanja smatrati da se radi o sasvim običnom slijedu događaja i posljedica.

Autor je oduvijek bio poznat po tome što je slušao roditelje i imao blagu narav. Toliko je bio dobar i poslušan da su ga prijatelji zbog toga često zadirkivali. Više od svega volio je životinje, a roditelji su mu ugađali nabavkom raznih vrsta. Bio je najsretniji kada je vrijeme provodio s njima, hraneći ih i milujući ih.

Njegov osobit i poseban karakter nastavio se i u muževnoj dobi.

"Onim čitateljima koji su iskusili ljubav prema vjernom i mudrom psu ne moram se ni truditi protumačiti narav ili silinu užitka koji iz toga izvire."

Smatrao je da je ima nešto posebno u toj velikoj i nesebičnoj ljubavi koju pružaju životinje, a koja može prodrijeti ravno do srca onoga koji je iskusio površno prijateljstvo "Čovjeka"."

Oženio se jako rano i srećom pronašao ženu koja mu je bila jako slična. Budući da je primijetila koliko voli kućne ljubimce, koristila je svaku priliku da nabavi "... ptice, zlatne ribice, krasnog psa, kuniće, maloga majmuna i "jednog mačka".".

Mačak je bio neobično velik i prekrasan, sasvim crne boje i izrazito pametan. Njegova žena bila je pomalo praznovjerna, a zbog izrazite inteligencije mačka, vjerovala je da je on ustvari prerušena vještica jer su sve crne mačke vještice.

Mačak se zvao Pluton i bio je njegov najdraži kućni ljubimac. Samo ga je on hranio, a mačak ga je slijedio u stopu po kući. Jedva ga je spriječio da ga ne slijedi i po ulicama. Njihovo prijateljstvo trajalo je godinama, a tijekom tih godina i sam autor priznaje, iako ga je strah, njegov karakter se promijenio zbog neumjerenosti u ispijanju alkohola.

"Iz dana u dan postajah sve ćudljiviji, sve razdražljiviji, sve bezobzirniji prema tuđim osjećajima."

Priznao je da se ženi počeo obraćati s neprimjerenim riječima, a na kraju je postao čak i nasilan. I svi njegovi kućni ljubimci osjetili su razliku u njegovu ponašanju. Iako ih nije zanemarivao, odnosio se grubo prema njima. No, ipak Pluton je bio koliko toliko pošteđen tog njegovog verbalnog zlostavljanja. Prema njemu se i dalje odnosio s poštovanjem.

"Ali moja me bolest sve više obuzimala - jer ima li veće bolesti od alkohola? - te je konačno čak i Pluton, koji je sad već ostario te tako postao i pomalo čangrizav - čak je i Pluton počeo trpjeti posljedice moje zle volje."

Jedne večeri vratio se pijan iz nekog lokalnog kafića te je primijetio da ga mačak izbjegavao. Ljutit zbog toga, zgrabio je mačka, a on ga je ugrizao za ruku. To ga je toliko uznemirilo i dovelo do ludila da je pod utjecajem alkohola reagirao kao da je njegova nekadašnja duša napustila njegovo tijelo. Uzeo je iz džepa prsluka maleni nožić te mačku iskopao jedno oko.

Sljedećeg jutra kada se probudio i otrijeznio, nije bio previše ganut događajem koji se odvio dan prije. Ponovo je posegnuo za alkoholom, ovoga puta u vinu je utopio posljednju uspomenu na taj čin.

Mačak se polako oporavljao. Iako je mjesto na kojem je nekada stajalo oko i dalje izgledalo zastrašujuće, činilo se da ga više ništa ne boli. Ponašao se uobičajeno, ali od njega je bježao glavom bez obzira. Ispočetka mu je bilo žao da se mačak, koji ga je nekada toliko volio, sada tako osjeća kada ga ugleda. No, vrlo brzo ga je to počelo iritirati.

"Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda - da vrši nasilje nad svojom vlastitom prirodom - da čini zlo samo radi zla sama - koja me tjeraše da nastavim i napokon dokončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji."

Jednoga jutra uzeo je omču, omotao mačku oko vrata i objesio ga je na stablo. Iako su mu suze klizile niz lice i kajao se, učinio je to zato:

"...objesih ga samo zato što sam znao da me je volio i da se ničim nije o mene ogriješio; - objesih zato što sam znao da time činim grijeh - smrtni grijeh koji će do te mjere ugroziti besmrtnu mi dušu da će je smjestiti - ako je tako nešto uopće i moguće - izvan dosega beskonačnog milosrđa Najmilosnijeg i Najstrašnijeg Boga.".

Tu istu večer kada je učinio okrutan čin, prenuo ga je iz sna povik "Vatra!". Kuća je buktala, ali srećom on, supruga i sluge uspjeli su se spasiti. Njegova imovina bila je uništena i on se prepustio očaju. Napominje da ne želi navoditi da postoji bilo kakva uzročno-posljedična veza između požara i okrutnosti prema mačku, izričito navodi događaje onako kako su se odvili.

Dan nakon požara odlučio je obići zgarište. Cijela kuća se urušila, osim jednog zida. Radilo se o pregradnom zidu koji se nalazio tik uz njegov krevet. Žbuka se na tom dijelu zadržala što je on pripisao činjenici da je nedavno nanesena.

"Oko ovoga zida okupilo se mnoštvo ljudi i činilo se da mnogi s posebnom pozornošću proučavaju jedan njegov određeni dio. Znatiželju su mi potakli uzvici "Neobično!", "Neviđeno!" i slični. Primakao sam se i na bijeloj podlozi zida primijetio, kao da je urezan u bareljefu, lik divovskog mačka. Dojam je bio izazvan uistinu sa zadivljujućom vjernošću. Oko vrata životinje visilo je uže."

Bio je užasnut onim što vidi, no ubrzo se smirio i krenuo je razmišljati. Sjetio se kako je mačka objesio u vrtu, uz samu kuću. Pretpostavlja da se mnoštvo ljudi okupilo u vrtu čim su ugledali požar i tada je netko skinuo mačka sa stabla i ubacio ga u njegovu sobu. Vjerojatno ga je to i probudilo iz sna. Mačak je, pretpostavlja, bio utisnut u svježu žbuku nakon čega je kombinacija vapna, vatre i amonijaka iz leša, rezultirala portretom mačka.

Mjesecima nakon toga pokušavao se osloboditi mačkove utvare, ali u tome nije uspijevao. Čak i osjetio i neko polu kajanje, ali ipak se nije kajao. Posjećivao je kafiće i tugovao za mačkom te se čak osvrtao za onima koji su mu bili slični i koji bi mogli zauzeti njegovo mjesto.

Jedne večeri sjedio je "...u nekakvoj jazbini više no sramotnoj..." kada na bačvama džina ili ruma ugleda kako nepomično stoji neki crni predmet. Približio mu se i dotaknuo ga rukom te shvatio da se radi o velikom crnom mačku koji je nalikovao Plutonu. Bili su po svemu slični osim po tome što je Pluton bio crne boje, a ovaj mačak je imao veliku bijelu mrlju ispod vrata. Zaključio je da tragao upravo za tim mačkom. Ponudio je krčmaru novac za njega, ali ovaj nije ništa znao o tom mačku, on nije bio njegov i nikada ga prije toga nije vidio.

Nastavio ga je milovati, a kada je krenuo kući, mačak ga je počeo pratiti. Naposljetku ga je pratio sve do kuće, a kada su stigli, u mačka se odmah zaljubila njegova žena. S druge strane, on je vrlo brzo prema mačku počeo osjećati gađenje i mržnju. Sama pomisao na njegovu toliko očitu privrženost, jako ga je iritirala. Počeo ga je izbjegavati, a osjećaj stida i uspomena na prijašnji zvjerski čin sprječavali su ga da zlostavlja.

"Nekoliko tjedana nisam ga udario niti mu bilo kako nasilno naudio, ali postupno sam ga počeo promatrati s neizrecivom mržnjom i šutke izbjegavati njegovo ogavno prisustvo, poput kužna daha."

No mržnju prema njemu povećalo je to što je jednoga jutra primijetio da mačak, baš poput Plutona, nema jedno oko. Time je on postao još veći miljenik njegove žene, a ranije bi bio i njegov - " u velikoj mjeri posjedovala onu ljudskost čuvstva koja je i mene nekoć krasila i koja je bila izvorom mnogih mojih najčednijih i najjednostavnijih užitaka.".

No, mačak kao da nije primjećivao njegovu mržnju. Bio mu je sve privrženiji. Slijedio ga je posvuda i umiljavao mu se.

"Iako sam u tim trenucima čeznuo da ga usmrtim jednim udarcem, ono što me priječilo bilo je, dijelom, sjećanje na moj prijašnji zločin, ali, ponajviše - dopustite da to odmah priznam - posvemašnji užas od te životinje."

I sada kada sjedi u zatvorskoj ćeliji prisjeća se te jeze i užasa koje je ta životinja u njemu pobuđivala, a koji je osjećao zbog toga što ga je bijela mrlja na njegovim prsima, iako je u početku bila nedorečena, podsjećala na sliku vješala kojim je usmrtio Plutona.

"Tijekom dana, stvorenje me ni na trenutak nije puštalo na miru, a noću sam se, svakog sata, trzao iz snova neizrecive jeze da bih osjetio vrući dah te stvari na svom licu, i njenu golemu težinu - utjelovljenu noćnu mòru koju nisam imao snage zbaciti sa sebe - koja mi je vječno ležala na srcu!"

I ona jedina, slabašna mrvica dobrote ga je napustila. Misli su mu postale sve podlije i mračnije. Imao je česte nekontrolirane izljeve bijesa, a najčešća žrtva bila je upravo njegova supruga.

Jednoga dana supruga ga je pratila u podrum stare kuće koja je sada bila njihov novi dom u koji su morali preseliti nakon požara. Pratio ga je i mačak zbog kojeg je skoro bio pao spuštajući se niz strme stepenice. To ga je dovelo do ludila te je zamahnuo sjekirom prema mačku. Udarac bi ga sigurno usmrtio da mu ruku nije zaustavila supruga. Pod demonskim ludilom nije ni najmanje razmišljao te se oslobodio njezina stiska i zadao joj smrtonosni udarac u mozak.

U istom trenu stao je razmišljati kako će sakriti truplo. Kada bi ga iznio, noću ili danju, primijetili bi ga susjedi. U jednom trenutku razmišljao je o tome da ga raskomada na dijelove i baci u vatru. Već u drugom trenutku razmišljao je o tome kako će u podrumu iskopati rupu ili će truplo baciti u zdenac u dvorištu. Možda da ga spremi u sanduk i pozove dostavljača da ga odnese?

Na kraju se sjetio da će truplo zazidati u podrumski zid kao što su i redovnici u srednjem vijeku pokapali svoje žrtve. A zidovi su u ovom podrumu bili idealni za to. Bili su slabo zazidani, a cijela prostorija bila je izrazito vlažna. U jednom zidu nalazilo se ispupčenje koje je bilo idealno za razmaknuti cigle i umetnuti leš. Na kraju ništa neće biti sumnjivo.

Kako je zamislio, tako je i učinio. Na kraju je bio zadovoljan poslom i zaključio je da njegov trud nije bio uzaludan. Nitko nikada ne bi mogao primijetiti da se ovdje događalo nešto sumnjivo.

Sljedeće što je želio napraviti je riješiti se zvijeri koja je bila kriva za sve. Želio je usmrtiti mačka. No, mačak je valjda osjetio njegovu ljutnju i gnjev te se sakrio. Čak se nije pojavio ni tijekom noći, ni drugog i trećeg dana.

"Iznova sam disao kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada mi se više neće pojaviti pred očima! Mojoj sreći nije bilo kraja!"

Povremeno ga je jedino uznemiravala krivnja zbog onog što je učinio. Povremeno su ga pitali i za suprugu i pretraživali podrum, ali ništa nisu otkrili.

Četvrti dan nakon umorstva u kuću su mu banuli policajci sa željom da detaljno pretraže prostor. Naredili su mu da ga prati u pretrazi, a nakon treće ili četvrte pretrage, odlučili su se spustiti u podrum. Bio je smiren i lagano je koračao za njima, "rukama prekriženima na prsima".

Nakon detaljne pretrage, policajci su se spremali otići, a on je gorio od želje da ih dodatno uvjeri u svoju nedužnost.

"Zbogom, gospodo, ovo je - ovo je veoma dobro zidana kuća. - (U toj mahnitoj želji da kažem nešto neusiljeno, jedva sam i znao što uopće govorim). - Smijem li reći, izvanredno dobro zidana kuća. Ovi zidovi - zar odlazite, gospodo? - ovi zidovi su vrlo masivno građeni. - I tu sam, iz puke zanesene razmetljivosti, snažno pokucao štapom koji sam držao u ruci, upravo po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge."

I čim je prestao udarati štapom, začuo se jecaj poput jecaja djeteta. Ostao je bez ravnoteže i zateturao naginjući se prema suprotnom zidu. Policajci su isprva nepomično stajali, kao da i sami ne mogu vjerovati što čuju, a odmah nakon toga počeli su brzo rušiti zid.

Uskoro se pred njima pojavio već pomalo raspadnuti leš, a na njegovoj glavi stajao je mačak koji ga je prisilio na umorstvo. Pomislio je:

"Zazidao sam tog monstruma u grobnicu!"

Video lektira Crni mačak

Analiza likova

Likovi: čovjek i crni mačak

Čovjek - glavni je lik alkoholu sklona osoba koja se iživljava nad nedužnim kućnim ljubimcem, a u tom nekontroliranom bijesu i mržnji, ubija i svoju suprugu. Tim detaljno opisanim postupcima iznesenim u prvom licu, autor je htio čitateljima dati još bolji uvid u svoju svijest.

Htio nam je prikazati kako je ljudsko ponašanje često kompleksno i promjenjivo i kako njime u tim trenucima upravlja neki zloduh koji ga navodi da čini zlo. Čovjek je tada žrtva te sile, a njegova mržnja, zloba i nastranost pojačavaju se pod utjecajem alkohola.

👉🏼 ZA VIŠU OCJENU! 👈🏼

Analiza djela i likova + najvažnija pitanja / odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Biografija: Edgar Allan Poe

Edgar Allan Poe rođen je 1809. godine u Bostonu, kao srednje od troje djece. Otac mu je bio odvjetnik, koji se počinje baviti glumom, oženivši se engleskom glumicom. Oba roditelja mu umiru 1811. godine od tuberkuloze.

Kada su mu bile tri godine, Edgara  je u svoj dom primio imućniji škotski trgovac John Allan, čije je prezime Edgar kasnije pridodao svojemu. Od 1815. do 1820. godine, Allanovi žive u Engleskoj. Vrativši se u SAD, Edgara upisuju na Virginijsko sveučilište, gdje se Edgar počinje opijati, kartati i zaduživati. Saznavši to, očuh ga ispisuje sa sveučilišta i zapošljava kao činovnika.

Ne želeći taj posao, Edgar bježi u Boston, gdje objavljuje svoju prvu zbirku pjesama Tamerlan (1827.). Zbog neimaštine stupa u vojsku, ali ga očuh otkupljuje i upisuje u West Point, odakle je Edgar, svojom zaslugom, vrlo brzo izbačen. Dolazi do nesuglasica između Edgara i očuha, pa Edgar biva izbačen iz kuće. 1831. godine Allan umire, ne ostavljajući Edgaru nikakvo naslijeđe.

Ostavši na ulici, Edgar pokušava zaraditi izdavanjem zbirke pjesama Pjesme. No, to mu ne uspijeva, pa se seli u Baltimore k svojoj tetki. Počinje se baviti novinarstvom, a 1835. godine ženi se svojom sestričnom od 13 godina, Virginijom Clemm.

Seli se u New York, Philadelphiu, pa se, ne postigavši mnogo, opet vraća u New York. 1847. godine umire njegova žena Virginija. Vjerojatno osjećajući svoj skori kraj, Edgar zapada u misticizam koji kulminira djelom Eureka - transcendentalnim tumačenjem svemira. 1849. godine obećava brak trima ženama. Ne oženivši se ni jednom, odlazi u Baltimore. Tamo i umire. Pokopan je na lokalnom groblju uz svoju dragu Virginiju i svoju punicu.

Poe je strahovito pogriješio kad je svoju književnu ostavštinu povjerio Rufusu Griswoldu, osrednjem antologičaru i piscu članaka, koji je Poea mrzio i bio mu zavidan. Griswold je nakon Poeove smrti učinio sve kako bi ga ocrnio, čak je krivotvorio njegova pisma. Tek je stotinjak godina kasnije Arthur Hobson Quinn utvrdio netočnost Griswoldovih tvrdnji o Poevom životu.

M.L.