Analiza djela Cvijet sa raskršća. Novelu je napisao Antun Gustav Matoš. Kratka lektira, likovi, kratak sadržaj i književni elementi drame o rakrižju na životnom putu jednog muškarca. Provjera znanja pročitanog djela na brz i jednostavan način!
Analiza
Cvijet sa raskršća je novela u kojoj su ljudi onakvi baš poput mjesta iz kojih dolaze. U djelu je prisutna jasna kompozicija u kojoj postoji ljubav na prvi pogled, puno opisa prirode, različiti pogledi na svijet i rastanak.
Antun Gustav Matoš je napisao preko šezdeset novela, od čega je objavio samo pola. Proza koju iznosi je raznovrsna, a najviše se izdvajaju pripovijesti u kojima se opisuju domaći ljudi. Postoji još jedna skupina, a u njoj se nalaze čudni likovi koji obično žive u nekom od europskih gradova.
Skupina Matoševih priča gdje pripadaju "Cvijet sa raskršća" i "Camao" očituje se iznošenjem dojmova u kojima je naglasak stavljen na kulturološka obilježja. Radi o se o djelima gdje se opis voljene žene vrši na temelju usporedbe s poznatim europskim portretima žena cijenjenih majstora slikarstva.
Solis kao putnik i lutalica u djelu "Cvijet sa raskršća" promatra slijepu djevojku kao ponovno rođenje ljepotica kakve je viđao na slikama svjetski priznatih majstora. Slučajni susret između ovo dvoje ljude opisan je u ljetnikovcu koji ima sva obilježja savršenog prostora u potpunosti odvojen od gradske buke i užurbanog načina života.
Elementi djela
Književna vrsta: novela (epsko-lirska vrsta)
Mjesto radnje: francuski gradić
Vrijeme radnje: 20. stoljeće
Tema: Susret Solusa i Izabele (lijepa djevojka koja je za Matoša simbol cvijeta). Njihova ljubav na prvi pogled je prekretnica, odnosno raskršće u životu Solusa.
Kratak sadržaj
Glavni junak je Solus, a on je lutalica koji putuje svijetom i bavi se fotografiranjem. On je boem u pravom smislu riječi te pripovjedač. Naziva sebe slobodnim vukom koji luta od grada do grada. On nije sretan, njegov život je nesretan, ali smatra kako bi bio još nesretniji ako bi morao živjeti uz ljude koje naziva lašcima. Solus je otuđen od svih, besciljno luta svijetom i fotografira.
Tako prilikom jednog od svojih brojnih putovanja stiže u jedan mali gradić na jugu Francuske.
Samo što je stigao, utone u san u jednom ljetnikovcu jer je bio jako umoran od puta. Uskoro ga probudi nečije milovanje, a iznad svoje glave ugleda lijepu, mladu djevojku koja je bila u društvu svoga psa. Njezino milovanje je opisao kao izričito pažljivo, kao da ga netko modelira.
Kada ju je ugledao odmah je primijetio da je nježna i blaga, izrazite ljepote i blijede puti. Imala je predivnu zlatno-rumenu kosu, a na nogama bijele cipelice. Bila je visoka kao i on i potpuno drukčija od svih ostalih djevojaka koje je do sada susretao. Njezine ruke bile su elegantne.
Tako upoznaje djevojku Izabelu za koju uskoro shvati da je slijepa. Između njih se odmah rodi ljubav. Solus je opčinjen njezinom ljepotom te se u Izabelu zaljubljuje na prvi pogled. Svi ti osjećaji ljubavi nešto su novo za Solusa koji nije znao kako bi se s njima nosio. Bojao se da je ne otjera, nije znao što da kaže i kako da je osvoji.
Izabela živi sa svojim ocem i učiteljicom. Učiteljica je uvijek uz Izabelu, čuva je i prati svaki njezin korak. No, Izabela se uspijeva otići iz dvora da nitko ne primijeti te tako nailazi na Solusa.
Izabela mu govori kako je nesretna jer ne vidi i ne razumije zašto je takva nesreća nju snašla. Ali kaže mu da ona gleda ušima i tako je i čula more kada je bila u Bretanji. Žali se na svog oca koji joj ne dopušta da izlazi iz dvorca te pita Solusa hoće li on biti njezin muž.
Izabelu glas pripovjedača podsjeća na glas umrlog brata te ga ona moli da se zaposli kao njezin učitelj kako bi mogli provoditi vrijeme zajedno.
No, Solus to odbija jer bi to moglo narušiti njegovu slobodu. On govori sam sebi kako je on naviknuo živjeti slobodno, kako je zamijenio krov nad glavom oblacima, a sobu šumama. Ne može si zamisliti zatvoren život, iako bi htio biti s Izabelom.
Govori Izabeli da je siromašan i da joj ne može ništa pružiti kako bi je otjerao od sebe, a njemu će kazna biti njegovi osjećaji ljubavi.
Izabela ne odustaje pa ga tada moli da zajedno otputuju u svijet.
Boem Solus je odgovara od tog bijega jer ne želi da Izabela živi takvim životom kao on. U taj čas dolaze i sluge koje je njezin otac poslao da djevojku odvedu nazad u dvor.
Solus je očajan i shvaća da mu ništa drugo ne preostaje nego da nastavi svoju skitnju i svoja putovanja.
Ovaj slučajan susret jednog mladića slobodnog duha koji je okarakteriziran kao boem koji luta svijetom i mlade, neiskvarene i čuvane, slijepe djevojke dogodio se u ljetnikovcu, izvan grada. Može se reći da je to idealni prostor, pomalo bajkovit te onaj u kojem se ovo dvoje mladih upoznaje i zaljubljuje.
Bajkovitost i idila koja ne djeluje stvarno, prekinuta je kada dođe Izabelin otac sa slugama i odvodi je natrag u dvorac. Taj događaj simbolizira slom idealnosti i vraća nas u realnost.
Video lektira Cvijet sa raskršća:
Analiza likova
Likovi: Solus, Izabela, Izabelin otac
Solus - Oduvijek je živio boemskim životom, bio je vječni putnik koji je cijeli život putovao i nije imao stalno mjesto boravka. Razlog njegovih putovanja bilo je nezadovoljstvo cjelokupnim životom. Brojnim putovanjima nastojao je naći "ono nešto" te je tako mislio da će njegov život dobiti novi smisao. Traži savršenstvo i ljepotu u životu. Bavio se fotografijom, a lutajući svijetom fotografirao je lijepe prizore.
Izabela - Lijepa djevojka koju otac uvijek dobro pazi. Bogata je i živi u dvorcu. Slijepa je. Njezin lik je za Matoša simbol ljepote i čednosti. Ona je cvijet sa raskršća.
Biografija: Antun Gustav Matoš
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. - Zagreb, 1914.) je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. On je bio književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.
Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću ”Moć savjesti” koja je uz Leskovarevu ”Misao na vječnost” najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.
Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).
Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinesteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: "Iverje", "Novo iverje", "Umorne priče", "Oko lobora"…
Autor: A.I., S.Š.
Odgovori