Tražite savršen poklon za Božić? Nabavite električni bicikl!

Derviš i smrt

Ovaj psihološki i ilirsko-meditativni roman podijeljen je na dva dijela: prvi ima devet i drugi sedam poglavlja. U uvodu svih 16 poglavlja se nalazi rečenica iz Kurana ili ajet. Roman je ispovijest glavnog junaka Ahmeda Nurudina.

Ahmed Nurudin je četrdesetogodišnji šeik iz mevlevijskog reda koji je kroz djelo propitiva svoju savjest jer ga muči krivnja zbog bratove smrti. Istovremeno pretresa razumijevanje svog mjestau svijetu i nastoji shvatiti općeniti smisao svijeta.

Kratak sadržaj

Ahmed Nurudin je bio šeik koji je živio po pravilima derviškog reda, a svoj čvrsti oslonac je pronalazio u vjeri. Živio je okružen zidovima tekije, a zbog čega je bio uvjeren da je vanjski svijet uređen onako kako treba i da mu ništa ne nedostaje, sve do jednog važnog događaja.

Brat Harun je uhićen i situacija se počela mijenjati. U želji da oslobodi nevinog brata i provirivanjem u svijet izvan tekijskih zidina, u Ahmedu se javljaju čudni osjećaji poput strepnje, nemira i straha.

Ahmed odlazi u posjet Aliji Džaniću koji je bio dobrotvor. Na umu ima da je zet kadija Ajni-efendija, glavni krivac zbog kojeg se njegov brat nalazi u zatvoru. Upravo je Ajni-efendija napisao nalog da se Harun zatvori. U kući je susreo starčevu kćerku koja je poslala poziv tekiju da zamoli Nurudina da pomogne uvjeriti njenog brata Hasana, crnu ovcu iz obitelji da se dobrovoljno odrekne onog što mu pripada po nasljedstvu.

Starčeva kčer je zamolila da Ahmed pregovara za svog brata pa je pristao razgovarati s Hasanom. Slijedi besana noć u tekijskom vrtu kada je odjednom odlutao neznanac bježeći pred progoniteljima. Ahmed se tako našao kao svjedok borbe između progonjenog i gonitelja. Činjenica da može presuditi sudbini jednog čovjeka ga je zabavljala, ali kasnije mu nije bilo lakše jer nije bio niti za, niti protiv.

Bjegunac se u međuvremenu sakrio u staroj ruševnoj kućici obrasloj grmljem. Sljedeće jutro je odlučio prijaviti bjegunca pa je razgovarao s mladim dervišem mula-Jusufom. On je pozvao stražare, ali bjegunca više nije bilo. Nakon toga se bjegunac kojeg je Ahmed nazvao Ishak pojavljivao u svim važnim trenucima u romanu. Ishak je predstavljao glas nečiste savjesti.

Na povratku u prenoćištu čeka ga otac koji je doputovao kako bi molio za Harunovo puštanje. Između njega i Ahmeda nema ništa jer je otac davno izjavio kako je Ahmed za njega mrtva. Ahmed odlazi kod sreskog načelnika, ali ne dobiva nikakav odgovor. Tužan i nemoćan vraća se u u tekiju gdje se sjeća djetinjstva i misli pritom na neustrašivog Ishaka te na to koliko je čovjek zapravo malen u ovom velikom svijetu.

Ahmed je bio ljut i uznemiren kada je saznao istinu, a na odlasku Hasan mu je darovao “Knjigu priča” ili Abul Faradžovu, knjiga sastavljena od skupocjenih korica napravljenih od safijanske kože, sa četiri ptice od zlata u uglovima. U njima Nurudin vidi simbol najčišćeg i najvećeg prijateljstva. Nakon što se smirio posjeti Hasana u njegovoj kući koji mu krene pričati priču o Zejni, njenom mužu te mladiću što je radio kod njih.

Mladić je bio u rodu s mužem i zaljubljen u njegovu ženu. Sastajli su se, a da muž nije ništa slutio. Hasan nije htio biti taj koji će otkriti istinu i tako prije dovesti do nesreće. Pritom se postavlja pitanje je li moralnije šutjeti kako do tragedije ne bi došlo ili reći istinu. Ahmed na kraju iznosi molbu Hasanove sestre, a Hasan ponudi da će se odreći nasljedstva ako puste Haruna.

Ahmed je potom otišao kod Ajni-efendije rekavši mu kako će se Hasan odreći nasljedstva ako puste Haruna. Ajni ničim nije dao do znanja da zna o čemu govori, pa je samo izrekao riječi iz Kurana: “slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži…”

Šetajući kasabom Ahmed je naletio na čovjeka kojeg ne poznaje i koji ga je upozorio da ne ispituje dalje kako i on ne bi nastradao, ali nije se dao jer je želio vidjeti slobodnog brata. Kada od razgovora s muftijom nije bilo ništa, susretne Kara-Zaima junaka s kojim je nekad zajedno ratovao, a koji je sada samo sjena čovjeka kakav je bio prije. Pri povratku u tekiju Hafiz Muhamed govori kako je Harun mrtav već tri dana.

U džamiji je govor održao Ahmed pred cijelom kasabom. Govor mu nije pomogao, tuga je i dalje bila prisutna, a on se još uvijek osjećao slabim. Ipak nije bio sam jer je uz njega bio Hasan kao jedina svjetlost u mraku što ga je okruživao.

Pretučen od četiri stražara, slijedeći dan dolazi upozorenje. Te noći su ga odveli u tamnicu, a jedina veza s vanjskim svijetom bio je stražar Džemal od kojeg saznaje da je na istom mjestu boravio i njegov brat. Ahmed je dane kratio razmišljanjima da će ga netko osloboditi, ali nije bilo nikoga. Nakon nekoliko dana su ga premjestili u drugu tamnicu i pustili bez objašnjenja.

Ovdje započinje drugi dio romana njegovim izlaskom iz zatvora i pričom o vremenu koje je proveo u vojsci te o prijateljstvu s dječakom koji živi sa slijepom bakom i majkom. Dječakova majka kako bi prehranila sina i baku pružala je tjelesne usluge i prodavala vojnicima piće i hranu. Dječak nije znao što mu je majka radila, a kada su vojnici saznali da surađuje s protivnicima dali su je pogubiti.

Ahmed je pomogao dječaku i baki te ih odveo na sigurno, a kasnije u tekiju. Nakon što su se ponovno susreli jedva su se prepoznali jer su im se duše izmijenile. Iako je Mula-Jusuf slušao Ahmeda, među njima je bilo nešto što ih je razdvajalo i zbog čega se mladić više vezao za Hasana.

Kada su Mula-Jusuf i Hasan postali prijatelji, u mladiću kao da se opet pojavilo dijete. Onda je odjednom Hasan prekinuo prijateljstvo, a Ahmed je zaključio da je to zbog toga što Hasan nije bio dosljedan.

Bez obzira na to, Ahmed počinje razmišljati o tome što je Hasan učinio. Ahmed započinje razgovor s Mula-Jusufom koji mu priznaje da je izdao brata te da traži mržnju ili oprost. Ahmed nije bio sposoban da se odluči ni za jednu od opcija. Mula se nakon toga pokušao objesiti, ali su ga spriječili. Ahmed je prenio tijelo svog brata i pokopao ga u tekijski vrt.

Hasan se pomirio s bolesnim ocem kojeg je doveo u svoju kuću. Otac je živnuo i htio se približiti svome sinu. Prijateljstvo Hasana i Ahmeda je jačalo, a Ahmed je pronašao u Hasanu utjehu koju je tražio.

Slijedi priča o Hasanovoj prošlosti koji se školovao u Carigradu, gdje se cijelo vrijeme osjećao kao stranac sve dok nije upoznao Mariju iz Dubrovnika te njezinog muža s kojima se sprijateljio jer je napokon čuo poznati jezik. Odluči ostaviti školu i odlazi s bračnim parom u Dubrovnik.

Tada je otkrio kako je zaljubljen u Mariju i ona u njega, ali Marija je bila dovoljno racionalna i obzirna kako ne bi povrijedila muža. Neuzvraćene ljubavi odlazi iz Dubrovnika, vraća se kući i ženi od koje se rastaje nakon godinu dana. Počinje živjeti trgovačkim životom, troši i rasipa novac.

U vojsku je s tekijom došao pukovnik Osman-beg koji je ugušio bunu u Posavini. Od pukovnika je Ahmed doznao da je sin hadži-Sinanudina, zlatara MustafE postao carski silhadar. Ali Ahmed nije otišao zlataru javiti sretnu vijest. Idući dan je Mula-Jusuf poručio kadiji da je Sinanudin kriv što je iz tvrđave pobjeglo nekoliko uhićenih Posavaca. Kako je stari zlatar svima bio poznat kao veliki dobrotvor u gradu nastade zaprepaštenje. Mnogi su tražili njegovo oslobođenje, a među njima je bio Ahmed Nurudin.

Ahmed šalje pismo sa Hasanovim ocem sinu Sinanudina u Carigrad da mu je otac uhićen, ali kasaba se pobunila prije nego što je Sinanudin mogao nešto učiniti. On je oslobođen, kadije ubijen, a Ahmed je postao novi kadija. Nakon nekoliko mjeseci, za vrijeme zime, Hasanova sestra je čekala dijete.

Odbila je Ahmedovu prosidbu, a Posavina spaljena nakon ustanka privukla je Hasana koji je odlučio kupiti imanja kako bi pomogao svojim rođacima.

Hasan se sukobljava s vezirom što je pokrenulo nove događaje. Piri-Vojvoda tako predaje Ahmedu pismo trgovca iz Dubrovnika, Hasanovog prijatelja u kojem se govori protiv vlasti u Bosni. Dubrovčanin potom bježi iz kasabe, a optuženi bivaju Ahmed i Hasan. Hasan je bio zatvoren u tvrđavu, ali jedne noći uz Ahmedovu pomoć i prisustvo Mula-Jusufa, Hasana izvode iz tvrđave. Trebali su ga odvesti u Travnik, ali su obojica nestali.

Pismo koje su napisali Mula-Jusuf i Hasan u kojem opravdavaju Ahmeda samo je ostalima potvrdilo da su u dogovoru zbog čega ga je Kara-Zaim obavijestio da će biti zatvoren i nakon toga ubijen. Ahmed ne želi bježati, iako za to ima dovoljno vremena. Na putu prema tekiji susreo je mladića iz sela čija je majka bila njegova ljubav kojom se trebao vjenčati. No, svi su mislili da je on poginuo u ratu pa se udala za drugoga.

Tri dana nakon tog vjenčanja, Ahmed se vrati u selo i bio s tom djevojkom. Zbog toga sumnja da je mladić njegovo dijete. Slijedi kraj pripovijesti istim stihovima iz Kurana s kojima je i započeo, zaokružujući time cjelinu.

Analiza likova

Ahmed Nurudin – glavni lik romana. Čovijek koji je ispiunjen stalnim strahom, a u prvi plan dolazi realnost nasilja, mržnje i nepravde. Počinje se ispitivati pričajući sam sa sobom u nadi da će doći do nekog rješenja. Vjera je bila njegov smisao sve dok mu nije bio uhićen nedužni brat. Tada je počeo sumnjati u sve pa i u svoje ime koje je u prijevodu značilo “svjetlo vjere”. Bratovo uhićenje kod njega je izazvalo strašne nemire, sada u 40-im godinama kada se trebao smiriti. Do tada je živio u idili, nije primjećivao složenost života, a zanemarivao je i njegove zamke. Bratovo uhićenje narušilo je njegovo idilično poimanje života, u njemu se po prvi puta javio osjećaj nemoći, straha i usamljenosti pred posljedicama koje bi se mogle dogoditi. Kako je tražio pravdu tako je sve više uviđao u kakvom se nesigurnom svijetu nalazi. Osjećao se jadno, malo, nevažno, izgubljeno i nemoćno. Hasan je stavljen u njegov život kao kušnja. Iako su bili dobri prijatelji, Ahmed je smatrao da je Hasan površan i čudan, no ipak, razmišljao je hoće li izdati Hasana i tako spasiti brata. Time bi narušio njegova prava, a to se kosilo sa svime što je on do sada bio. Nakon svih događaja nije htio bježati nego je izabrao smrt.

Hasan – negovim likom je prikazana cijela životna filozofija. Oduvijek je bio svjestan okruženja u kojem živi. No bez obzira na to, uživao je u životu. Ahmedu njegovi postupci nisu bili jasni i smatrao ga je čudakom. U jednom trenutku se Hasan promijenio i počeo je nalikovati Ahmedu. Od tog trenutka njegov život je postao dinamičniji, puno je putovao, upoznavao je nove ljude i zemlje. Ne može se dugo zadržati na istom mjestu, u stalnoj je potrazi, ali nigdje ne može ostati dugo. Vodio se filozofijom da se čovjek mora odreći onoga za što bi se mogao vezati jer će mu tuga i razočaranje na kraju biti neizbježni.

Biografija: Meša Selimović

Rođen je 1910. godine u Tuzli gdje je počelo školovanje. 1930. godine upisao se na filozofski fakultet u Beogradu gdje je nastavio školovanje, a nakon što je diplomirao radio je u gimnaziji u Tuzli. Bio je poznati pripovjedač, romansijer i esejist.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pridružio se partizanima, a nakon rata je objavio nekoliko društvenih i političkih dužnosti.

Tijekom rata se počeo baviti književnošću. Objavio je nekoliko reportaža, članaka i crtica objavljujući razna djela u brojevima „Oslobođenje i Fronta slobode“. Nakon rata se okrenuo kraćim epskim formama,pripovjetkama i novelama. U njima se najviše spominjala ratna tematika.

Njegovi poznati romani: “Tišine”, “Derviš i smrt”, “Ostrvo” i “Tvrđava”. Roman “Krug” je objavljen posthumno. Pored romana objavio je zbirku pripovijedaka: “Eseje i oglede”, “Magla i mjesečina”, “Tuđa zemlja”, “Djevojka crvene kose”, “Za i protiv vuka”.

Umro je u Beogradu 11. srpnja 1982. godine.

Autor: S.G.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>