Duh u močvari

“Duh u močvari” je pustolovno-kriminalistički roman Ante Gardaša, jednog od najpoznatijih hrvatskih pisaca za djecu i mlade. Gardaševi romani poznati su po tome da u sebi nose i važnu ekološku pouku, pa ni ovaj roman nije u tome drugačiji.

Glavna premisa u ovom romanu je da se djeca žele izboriti za očuvanje prirode. Da bi to učinili moraju se boriti protiv odraslih ljudi i njihovih nepoštenih igara, ali ne samo to – čini se da se moraju boriti i protiv duhova.

Ova priča sadrži dosta kriminalističkih elemenata. U njoj se spominju zločinci, lovokradice, njihove žrtve i dječaci-detektivi koji će pomoći u razotkrivanju kradljivaca i ubojica životinja. Radnja je napeta, baš kao što i priliči ovakvim pričama. Kako napreduje, tako se stvari dodatno kompliciraju, ali s vremenom i razotkrivaju. Čitatelj može teško pretpostaviti rasplet romana, ali kako se priča približava kraju, može naslutiti tko bi glavni negativac mogao biti.

Glavna ideja romana je ekološka jer je njegova pouka usmjerena prema iskazivanju važnosti zaštite prirode, između ostalog i pitanja kako pomoći svim bićima koja žive u oko nas, u rezervatima, parkovima i divljini, budući da smo mi ljudi odgovorni za svijet oko sebe, pa tako i za biljke i životinje.

Radnja romana smještena je u Kopačkom ritu – parku prirode i rezervatu divljih ptica i životinja, jer tamo se nalazi puno riječnih rukavaca, malih otoka, plodnih pašnjaka i velikog drveća, što je dom mnogih životinjskih vrsta. Iako čovjek redovito posjećuje ta mjesta, mora biti obziran i ne utjecati na njih zagađenjem, ubijanjem životinja ili sječom bilja.

Kratak sadržaj

Slijedi doček Nove godine u vikendici u malom mjestu Treskavcu. Profesor Leopold je odlučio upravo na tom mjestu proslaviti doček, a nakon što su s majkom završili sve pripreme, Miron i Melita pregledavaju čestitke koje su dobili, a među njima pronađu i onu od prijatelja Liptusa, koji ih poziva da zimske praznike provedu kod njega u Kopačevu. Otac im je dozvolio i tako su Melita i Miron nakon završetka škole krenuli prema Kopačkom ritu.

Lipton pravog imena Zoltan Varga preselio se s roditeljima iz Osijeka u starinsku kuću. Roditelji su mu radili u restoranu u neposrednoj blizini Kopačeva (otac je radio kao konobar, a majka je bila kuharica), pa su gosti odmah nakon dolaska bili obaviješteni da roditelji zbog posla neće biti kod kuće, zbog čega će se Liptus zajedno s prijateljima moći hraniti u restoranu “Zlatna udica” ili kod kuće ako odluče sami spremati hranu. U kući je ipak bilo dovoljno namirnica, a kuhati su znali Liptus i Melita.

Miron i Melita su bili oduševljeni gostoprimstvom, a pogotovo što je bilo puno snijega. Posebno ih je oduševljavao Liptusov otac Joszef, podrijetlom Mađar koji nije znao dobro hrvatski, ali je unatoč tome volio puno pričati i bilo mu je drago što mu sin ima toliko dobrih prijatelja. Majka je bila zadovoljna što se gosti dobro osjećaju.

Već je za vrijeme prvog objeda u restoranu bilo zanimljivo. Lovačko društvo je održalo godišnju skupštinu i organiziralo svečanu večeru kada je došlo do svađe između grubog lovca Levaya i lovočuvara Kovačevića. Levay je prigovorio Kovačeviću da prijatelj njegova nećaka previše jede, a koji se toliko pretrpao da je zaglavio između stola i klupe. Na iznenađenje dvoje djece nećak o kojem su govorili bio je mršavi član kojeg su zvali Bakalar, a prijatelj je bio debeljak Slanina. Obojica su bili na praznicima, a Slanini uopće nije bilo neugodno i bilo mu je drago što opet vidi Mirona i Melitu, iako ga je ona prije toga udarila nogom jer ju je nazvao štrkljonoga.

Iste večeri lovačko se društvo dogovorilo oko hranjenja divljači pogotovo jer je napadalo dosta snijega. Iz tog je razloga na određena mjesta trebalo dopremiti nascjeckanu repu, sijeno, sol, kukuruz i ostalo. U akciju su se uključila i djeca, pa tako Miron, Melita, Liptus, Slanina i Bakalar. Svako od njih je dobio drugi zadatak, Melita i Miron trebali su se pobrinuti za opskrbu hranilišta na dva otoka. Od Ištvana Farkaša su posudili čamac koji im je prvi dan pravio društvo kako bi im pokazao gdje treba dostaviti hranu. Usput im je pričao zanimljivosti o Kopačkom ritu te kako najveću opasnost predstavljaju lovokradice koje djeluju najviše po zimi.

Bakalar i Slanina su imali svoje područje koje su trebali opskrbiti hranom. Upravo je Slanina bio prvi koji je čuo da se pojavio lovokradica i krenuo se hvaliti kako će ga on i Bakalar uloviti, iako su dobili upozorenja da se radi o opasnom čovjeku koji ima pušku. Kada su Miron i Liptus krenuli drugi put na otok Melita je ostala kod kuće kako bi napravila palačinke. Nakon što su ostavili hranu, u blizini kolibe su primijetili tragove u snijegu te krvavi trag. Prateći trag naišli su na mrtvog srnjaka, stavili ga u čamac i odnijeli ostatak sijena u hranilište.

Kada su se vratili primijetili su da više nema čamca i da je to vjerojatno učinio lovokradica kako bi im se osvetio. Nisu se uspaničili jer su znali da će Melita poslati po pomoć kada se ne vrate na vrijeme, a tako je na kraju i bilo. Po dječake su došli Vučević i Melita, a pronašli su ih kako sjede pored vatre. Tada su od Vučetića saznali da su čamac ukrali Slanina i Bakalar, hvalili se kako su ukrali čamac lovokradice i da treba samo tići na otok kako bi ga priveli. Tada je Slanina pao u vodu, a Bakalar je imao mnogo posla da izlječi svog prijatelja. Obojica su se već vidjela u novinama, ali kada im je Miron objasnio čiji su čamac ukrali, raspoloženje se brzo rasplinulo.

U to su vrijeme opet krenule glasine da je viđen duh iz močvare, a uočila su ga dvojica dječaka dok su nosila hranu na hranilište, pa su pobjegla. Miron nije vjerovao u duhove i zato je odlučio razgledati otok ne bi li istražio što se događa. Krenuo je s Liptusom, a prije nego toga su nagovorili Melitu da ostane kod kuće.

Kada su ostavili hranu na otoku čuli su pucanj i potrčali prema mjestu odakle se čuo hitac. Tamo su pronašli grubog lovca Levaya krvave ruke. Pokušao je zaviti ruku, a Miron mu je htio dati čistu maramicu koju bi stavio umjesto krvave, ali Levy mu je rekao da čistu samo sveže preko one koja je već bila na njegovoj ruci. Izjavio je da ga je ranio lovokradica koji je nakon toga pobjegao i da ga je podsjetio na duha.

Cijeli događaj je zabrinuo Vučevića, predsjednika Lovačkog društva koji je zatražio pomoć dva policajca. Hranjenje se i dalje nastavlja kako životinje ne bi umrle od gladi, a Miron i Liptus iskoriste slobodno vrijeme kako bi posjetili bolesnog Slaninu, gdje je Miron odmah uočio djevojčicu Aranku. Nakon kratkog vremena razvile su se obostrane simpatije iako se djevojčici pokušavao svidjeti i Slanina, ali bez velikog uspjeha.

Na sljedećem putovanju prema hranilištu Miron i Liptus su uočili pijane fazane, koje lovokradice tako lakše hvataju. Miron je istražujući naišao na tajnu zemunicu, a umjesto da traži tajni ulaz požurio je prema Liptusu i Meliti kako bi što prije obavijestili Vučevića. Usput su naišli na ranjenu srnu koju su odmah stavili u čamac. Samo zbog Melitinih suza srna nije ubijena, nego joj je Farkaš uz pomoć daščica namjestio nogu. Liptus i Miron su bili sretni što je Melita zabavljena srnom, a imala je i pomoć Aranke. Nisu se morali brinuti o njoj nego pozabaviti događajima na hranilištu.

Miron i Liptus su se vratili do hranilišta i pronašli ulaz u zemunicu. Tamo su uočili zamke za divljač, stol, fenjere, sirovu kožu od ubijenih životinja, jelenske rogove… U zemunici se širio neugodan miris da je Liptus počeo povraćati ispod stola i u tom su trenutku čuli zvukove i primijetili duha. Baš kada su htjeli bježati, pronašli su dvije puške uz vrata, krenuli su van, ali vrata su bila zaključana. I dok su razmišljali kako da pobjegnu opet su čuli stopala i sakrili se pod stol.

Sakrili su se ispod stola gdje se nalazila smrdljiva koža, a na vratima se nije pojavio jedan nego dva duha. Bili su obučeni u bijele kabanice s kapuljačama preko glava. Uz sebe su imali ubijenu srnu, a kada su je spustili na pod počeli su se ismijavati lovcima koji hrane divljač dok ju oni cijelo vrijeme love i pritom odlično zarađuju od prodaje mesa. Miron i Liptus su iskoristili trenutak dok su su duhovi pokušali zapaliti fenjer i izletili van te brzo zaključali vrata.

Počeli su trčati i čuli kako je netko iza njih. Nije im bilo jasno kako su ona dvojica tako brzo izašla van, ali to su na kraju bili Bakalar i Slanina. Oni su isto htjeli uloviti lovokradicu, a kada su uočili duhove odmah su počeli bježati. Uspjeli su se vratiti u Kopačevo, a nakon što su se odmorili otišli su u lovački dom i tamo naišli na Vučevića te lovca Levaya sa zavojem. Sve su ispričali i odmah se zaputili zajedno s policajcima prema otoku i zemunici.

Nažalost kada su došli vrata su bila razvaljena sjekirom, puške su nestale, ali je zato ostala sva roba koju su lopovi prikupili. Na kraju je rješena tajna zahvaljujući Mironu i Liptusu. Dokazano je da su duhovi bili lovac Laszlo Levay i njegov rođak. Zarađivali su tako što su meso prodavali privatnim ugostiteljima. U lov su išli odjeveni u crne kabanice koje su imale i drugu bijelu stranu, kako bi izgledali kao duhovi. Levay je cijelo vrijeme glumio da je ranjen, a kada su ga pronašla dvojica dječaka brzo se riješio puške i kabanice, ruku je umočio u krv, zamotao ju i pravio se kao da je ranjen jer je lovio lovokradicu.

Miron ga je na kraju uspio otkriti jer na rukavu kaputa primijetio da nedostaje gumb, baš onakav kakav je našao kod ustrijeljene srne koju su im kasnije ukrali Bakalar i Slanina. Levay se unatoč svemu branio, ali dječaci su dokazali da su u pravu. Uspjeli su spasiti brojne životinje. Djeca su na kraju zajedno s Melitom, Slaninom i Bakalarom dobili medalje Lovačkog društva. Miron je dobio i lovački trofej na kojem su se nalazili rogovi srnjaka pričvršćeni na maloj dasci. Miron i Melita su se rastali od Liptusa obećavši kako će opet doći. Mironu je bilo najteže odvojiti se od Aranke, a Meliti od srne.

Likovi: Miron i Melita (poznati iz njegovih trilogija Ljubičasti plane, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda), Eukaliptus (Liptus – Varga Zoltan), predsjednik lovačkog društva Vučević, Bakalar, Slanina, Aranka i krivolovac Levay.

Analiza likova

Miron – pametan i staložen dječak. Pokazuje se kao izrazito snalažljiv i hrabar. Od samoga početka Miron sumnja u priče koje kolaju o bijelom duhu u Kopačevu. Uz pratnju svog prijatelja Eukaliptusa istražuje neobične događaje na otocima Crna greda i Poljane. Na samom početku otkrivaju ranjenu srnu ispod koje pronalaze gumb, ali tada im to ne znači puno. Zbog nesporazuma s Bakalarom i Slaninom, njihovim vršnjacima željnima slave koju planiraju postići raskrinkavanjem lovokradice, jedne večeri zapnu na otoku. Okruženi mrakom i glasanjem životinja pokušavaju se ne predati strahu i nadaju se da će ih spasiti Melita što se na kraju i obistinjuje.

Miron pokazuje sklonost za vodstvom u daljnjim istragama. Tako vodi Eukaliptusa sa sobom u istragu zemunice na brežuljku otoka i hrabri svog prijatelja kad u njoj budu zarobljeni. Svoju pronicljivost dokazuje kada se sjeti gumba i uoči kako upravo jedan gumb nedostaje na lijevom rukavu Levaya zbog čega na kraju uspijevaju dokazati svoje sumnje u njegovu krivicu. Miron je ipak malo manje hrabar kad je riječ o djevojčici Aranki u koju se zaljubio čim ju je ugledao. Ipak i tu pokazuje inicijativu i uspijeva uspostaviti kontakt s njom.

Eukaliptus – dječak koji dosta svog vremena provodi sam jer mu roditelji često izbivaju zbog posla. Naime, roditelji mu rade u obližnjem mjestu u restoranu, a s obzirom na to da su ceste često zakrčene snijegom, uglavnom su spriječeni doći kući i po nekoliko dana. Eukaliptus je izrazito samostalan i spreman za akciju. Pomalo ga plaše priče o bijelom duhu i obuzme ga strah kada budu zarobljeni u zemunici, no uz potporu Mirona uspijeva pobijediti svoje strahove i sumnje. Unatoč tim strahovima, Eukaliptus je uz Mirona imao ključnu ulogu u otkrivanju pravog identiteta lovokradica.

Melita – kao jedina djevojčica u toj ekipi Melita su često pokušavali zaštititi. Tako su Miron i Eukaliptus izbjegavali pričati pred njom priče o bijelom duhu, tajnovitoj zemunici i potragom za lovokradicama, iako je Melita uvijek bila svjesna da nešto skrivaju od nje. Melita je izrazito pametna i brižna djevojčica. Kada Miron i Eukaliptus zapnu na otoku ona shvaća da nešto nije u redu i odlazi po Vučevića. Dječaci je štite više nego što bi ona htjela, ali ipak pristaje ostati kod kuće i pobrinuti se za druge stvari dok oni odlaze na otoke raznositi hranu. Njena brižnost i empatija dolaze na vidjelo kada pronalaze ranjenu srnu. Melita ne dopušta da se životinji skrate muke i prisili Vučevića da joj namjesti nogu. Od tog dana neprestano je kraj nje i na kraju uspijeva pomoći srni da se oporavi.

Biografija: Anto Gardaš

Anto Gardaš rođen je u Agićima kod Dervente, 21. svibnja 1938. godine, a umro je u Osijeku 10. lipnja 2004. godine. Tijekom svoje spisateljske karijere bavio se pisanjem romana, bajki, priča, pjesama i igrokaza.

Djetinjstvo je proveo u Slavoniji, točnije u mjestu Velimirovac kod Našica. Godine 1974. seli se u Osijek. U Velimorovcu je pohađao osnovnu školu, zatim upisuje Gimnaziju u Osijeku, a fakultetsko obrazovanje stječe u Zagrebu na Pravnom fakultetu, gdje je diplomirao 1968. godine.

Još tijekom svojih gimnazijskih dana objavljuje prvu pjesmu “Pod kestenom”, 1958. godine, a nakon toga nastavlja objavljivati svoje tekstove u raznim časopisima, književnim listovima i novinama.

Anto Gardaš izrazito je svestran autor za djecu i mladež te je jedan od važnih i najčitanijih hrvatskih suvremenih autora. Mnoga njegova djela prevedena su na druge jezike, a jednako tako je i nagrađivan za svoj književni rad. Tako je dobitnik književne nagrade Josip i Ivan Kozarac, te Grigor Vitez za roman “Ljubičasti planet”. Roman “Duh u močvari” objavljen je 1989. godine.

Autor: S.S.

loading...

Kako napisati lektiru - video tutorial