Ekvinocij je drama prvi put prikazana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1895. godine. Drama je to u četiri čina koje je Vojnović nazvao "prikazama". Priča se vrti oko nekoliko glavnih likova kao što su stanovnici dubrovačkog primorja u čijim se životima na razne načine ogledaju uzbudljiva socijalna zbivanja iz određenog povijesnog trenutka kao i njihovi moralni konflikti te razna stradanja. U drami se isto tako spominju i pučani.
Čitatelju je Vojnović uz pomoć didaskalija dočarao sliku olujne noći kada ljudske strasti završavaju završavaju svoje borbe s tragičnim ishodom.
Ekvinocij je djelo koje se nalazi između simbolističke i realistične drame, a iako je drama na početku po svim mjerilima realistična, do te mjere da navodi čitatelja kako će se radnja odvijati po standardnom zapletu, u drugom dijelu radnja u drami odvlači čitatelja na ljubavnu tematiku.
Drama je pisana dijalektom, a bavi se najviše svijetom siromašnih ribara, brodara i trgovaca, koji su zbog bolje kvalitete života prisiljeni otići daleko od kuće na prekomorska putovanja.
Unutar Ekvinocija se spajaju dva književna pravca, artizam i verizam. To se može primijetiti kod oluje, kada Vojnović stvara paralelu između oluje koja se odvija unutar čovjeka i prirodne oluje. Spoj simboličke i stvarne oluje povezane su s modernizmom, dok su likovi i tematika povezani s verizmom.
Iako koristi elemetne verizma, ono što Vojnovića razlikuje od ostalih je što od svojih likova ne stvara komediju, nego im daje više elemenata drame zbog čega sve na kraju pomalo podsjeća na tragediju
Vojnović je unutar drame uvrstio i etičku poruku, a patetičan kraj dovodi u ravnotežu sva iznešena mjerila vrijednosti. Iako je u djelu snažno prisutna socijalna temtika, dramski sukob unutar romana temelji se najviše na različitom poimanju vrijednosti. Spomenuti roman ulazi u drugu fazu stvaralaštva Ive Vojnovića u kojoj je prema mnogima stvorio najbolja djela.
Vrsta djela: drama u 4 čina
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Mjesto radnje: Dubrovnik
Kratak sadržaj
U prvom činu ili prikazi kako ih je rado nazivao Ivo Vojnović, a koja se sastoji od deset "pojava" počinje prikaz dubrovačke obale na kojoj se nalazila mala kuća i skladište Ive Ledinića. Tko je Ivo Ledinić?
On je bio jedini sin siromašne Jele za kojeg otac nije ni znao da postoji, a prema onome što mu je majka pričala, otac je bio mornar koji je davno stradao na moru. Istina je na kraju bila drugačija, pa je tako Jele povjerovala mladiću koji joj je objećao vjenčanje, a nakon toga jednostavno nestao odnijevši sa sobom i zaručnički prsten.
Osramoćena i napuštena Jele je pobjegla iz rodnog mjesta te tako sama odgojila sina, a da bi ga poštedjela sramote, odlučila mu je sakriti pravu istinu o rođenju. Ivo Ledinić je odrastao u poštenog i marljivog čovjeka koji je polako stekao imanje te uporno odbijao savjete pomorskog kapetana Frana Dražića da kao i mnogi siromašni mladići napusti svoj kraj i krene prema boljem životu u Americi.
Ivo nije želio otići zbog nekoliko razloga, a osim što nije htio napustiti majku, nije se želio udaljiti od Anice, Franove kćeri koju je otac držao zatvorenu u kući i s njom grubo postupao, baš kao i prije nego što joj je umrla majka. Iako Frano cijeni Ivu i njegov rad, naumio je svoju kćer udati za Niku Marinovića, koji se nedavno vratio iz Amerike prepun zlata stečenog na sumnjiv način.
Anica i Ivo su bili jedini uvjereni u svoju ljubav, iako su svi ostali sumnjali jer su znali tko je Aničin otac. Među zabrinutima je bila i Jele koja je vjerovala kako njenog sina čeka razočarenje. U "desetoj pojavi" Jele dolazi do velikog otkrića, Niko Marinović je nevjerni zaručnik koji ju je ostavio i otac njenog sina.
Razgovarajući s radnicima na škveru te Slijepim Vlahom, Ivo i njegova majka saznaju kako Anicu namjeravaju udati za Niku, a u čudnoj i napetoj atmosferi Ivo ostaje na obali, ljut zbog namjera Aničinog oca dok Jele kreće kući uzmemirena svim što je saznala, ne znajući što donosi sutra.
Drugi čin ili druga prikaza odvija se u salonu Frane Dražića gdje se čitatelj upoznaje s hladnom atmosferom zbog koje je na kraju umrla i Aničina majka. Sada kada više nema majke Anica je preuzela neke poslove, a pomaže joj i sluškinja Lucija koja je svjedočila patnji njezine majke. Frano tada dovodi Niku kući i govori Anici kako će se za njega vjenčati unatoč molbama svoje kćeri da se već obećala Ivi.
Frano odbija pomisao da mu kćer pođe za siromaha, a uostalom s Nikom je sklopio dobar posao od kojeg ne želi odustati. Dogovorili su se da Niko dobije mlađu nevjestu koja će mu roditi nasljednika i koji će ga njegovati u starosti, a Frano zeta koji neće tražiti njegov imetak.
Niko u razgovoru s Franom govori kako iskorištava mladiće odvodeći ih u tuđinu znajućiu da će većina njih umrijeti. Frano ostavi Niku sa svojom kćeri koja se osjeća loše zbog njegovog udvaranja, a čudnu sitauciju prekida Jele.U desetoj pojavi Jele otkriva Niki tko je ona i što se dogodilo, a Niko ne može vjerovati kako izgleda starije od njega. Ne osjeća grižnju savjest, a na vijest da ima sina iskazuje samo nevjericu i cinizam.
Jele zahtijeva od Nike da pusti Anicu da se uda za Niku na što on ne pristaje, a u strahu da ne bi svima otkrila istinu traži od Frane da odmah obavi vjenčanje. Anica se zbog toga onesvijesti. Slijedi Vojnovićevo objašnjenje oluje i nastavlja dalje s Jelom koja luta obalom te brodom Nike Marinovića, loše privezanog, a kojeg oluja može svaki tren razbiti.
Treći čin ili prikaza počinje Jelinom kućom u kojoj se nalaze žene iz mjesta te Vlaho Slijepi, svi u strahu od oluje. Jele pokušava uvjeriti svog sina da je njegova ljubav nemoguća, a on joj tvrdi kako će otići u Ameriku da zaradi novaca i da se može vjenčati s Anicom.
Na njegovo iznenađenje majka pristane, ali tada dolaze barkarijoli Niko i Pavo te mole Ivu da im pomogne privezati Nikin brod. Jele je uvjerena kako će doći do obračuna njenog sina i Nike i odluči mu reći svu istinu. Ivu je pogodila vijest o tome da ima oca te ljut i osramoćne bježi u noć. Na kraju se ipak vrati i moli majku za oprost.
Četvrti čin se odvija kod male crkve sv. Nikole pored koje se opraštaju Ivo i Jele. Ivo odlazi na brod i obećaje majci da će i njoj kupiti kartu kako bi mogla brzo krenuti za njim. U tom trenutku u crkvu ulaze Frano i Anica, a Ivo iskoristi priliku da optuži Anicu da joj je novac draži od poštenja jer se ipak prije obećala Ivi.
Dolazi i Niko koji se razbacuje s novcima i tada se suoči sa svojim sinom koji mu prizna kako zna cijelu istinu. Niko se prestrašio jer nije znao kako će Ivo reagirati. Jele se potom oprosti od sina i popne se na zid kako bi mogla promatrati brod svog sina. Tada susretne Anicu koja joj kaže da će otići sa Ivom, a Jele joj da svoju kartu i haljine.
U petom činu se Jele opet susretne s Nikom koji saznaje kako je Anica pobjegla s Ivom i počne prijetiti kako će prijaviti Ivu za otmicu. Jele ga preklinje da pusti svog sina da bude sretan, a kada odbije njenu molbu ona ga ubije sjekirom i dozove pomoć.
U šestom činu svi se zgražaju nad onim što se dogodilo, a kada im je ispričala tužnu priču, svi opravdaju njen čin i traže da sama procijeni strahotu onoga što je učinila. Frano je bio jedini koji ju je htio kamenovati. Pucnjem topa brod na kraju isplovljava i Jele shvateći da više nikada neće vidjeti svog sina pada mrtva pred užasnutom svjetinom.
Likovi: Jele, Ivo Ledinić
Analiza likova
Jele - glavni i tragični lik drame, koja je većinu svog života živjela u skladu s etičkim vrijednostima. Grijeh koji je počinila u mladosti zbog naivnosti i slijepog vjerovanja u ljubav i iskrene osjećaje, na kraju je platila teškim životom. Odlučila je sve podrediti svom djetetu kako bi imalo normalno djetinjstvo.
Jeli je na prvom mjestu majčinstvo dok je sve ostalo u usporedbi s ovim jednostavno potisnuto ili stavljeno u drugi plan. Kako je majčinska ljubav bezuvjetna i nesebična, Jele je spremna udaljiti se od svog sina, a sve kako bi on bio sretan.
U sukobu s bivšim ljubavnikom i ocem svog sina koji ju je ostavio, Jele većinu vremena uspjeva zadržati zdrav razum i racionalnost sve dok on ne počne prijetiti sreći njenog sina.
Tada nestaje racionalnost, a umjesto toga progovara snažan majčin instinkt, zbog čega se Jele u jednom trenutku pretvara u izvršitelja pravde. Ništa ne čini zbog osvete iako je imala puno razloga, nego samo zbog ljubavi prema sinu. Iako osuda od okoline nije stigla jer je Jelin čin u potpunosti bio opravdan, ona na kraju biva slomljena odlaskom svog sina, kada napušta težak i tragičan život.
Ivo Ledinić - Jelin sin kojeg je dobila u izavanbračnoj vezi s mladićem koji joj je obećao vjenčanje da bi kasnije pobjegao. Unatoč teškom životu Ivo je odrastao u marljivog mladića kojem nije problem raditi da bi nešto postigao.
Kada je saznao pravu istinu o svom ocu u početku je bio ljut na majku, što pokazuje koliko je ponosan, ali ubrzo joj oprašta, što opet pokazuje koliko voli i poštuje majku koja je toliko toga žrtvovala da bi on imao normalan život.
Tvrdoglavost i ponos je pokazao nekoliko puta, pa tako i kada je prvo optužio Anicu da joj je novac draži od njega iako je istina bila pomalo drugačija. Na kraju je još jednom isplivao njegov pošten karakter i iskreni osjećaji prema Anici.
Biografija: Ivo Vojnović
Ivo Vojnović je je poznati hrvatski književnik te dramatičar i pripovjedač iz razdoblja moderne. Rođen je 1857. godine u Dubrovniku u uglednoj obitelji. Školovao se u nekoliko većih gradova poput Dubrovnika, Splita i potom Zagreba, gdje je završio studij prava i zaposlio se u sudačkoj službi. Prvo je radio u Križevcima, a kasnije u Bjelovaru.
Prisutnost u književnosti i zbog čega je kasnije ostao zapamćen bilo je zahvaljujući noveli "Geranium" koju je 1880. godine objavio u sklopu Šenoinog "Vijenca" kada se potpisao pod pseudonimom Sregej. P. Godine.
Matica Hrvatska 1884. godine objavljuje zbirku pripovijedaka "Pero i olovka", a samo dvije godine kasnije objavljena je i pripovijetka "Ksanta". U isto vrijeme Vojnović je počeo pisati dramska djela pa je tako 1889. godine Matica Hrvatska objavila komediju u tri čina "Psyche".
Nakon 1889. godine slijede najbolje godine za Vojnovića kada objavljuje najuspješnije drame: "Dubrovačka trilogija", "Ekvinocij" te tri jednočinke poput "Na taraci", "Suton" i "Allons enfants"...
Zato što politički nije bio podoban i nije pogodovao vladajućoj masi, Vojnović je 1907. godine otpušten iz službe bez ostvarenog prava na mirovinu. Austrijske vlasti ga zatvaraju, a posljedice boravka u zatvoru otežale su njegov književni rad.
Nakon Prvog svjetskog rata živi u tri godine u Francuskoj, a 1922. godine se na neko vrijeme vraća u Dubrovnik. Kada je u potpunosti izgubio vid Vojnović umire u Beogradu 1929. godine.
Njegova djela su: "Perom i olovkom", "Smrt majke Jugovića", "Gospođa sa suncokretom", "Imperatrix", "Prolog nenapisane drame", "Akordi"...
Autor: S.Š.
Odgovori