Gumi-gumi je roman namijenjen tinejdžerima sa suvremenom tematikom. U središtu se nalazi djevojčica Marina i njezina borba s opasnom bolesti te povratak u svakodnevni život nakon teškog iskustva koje je proživjela u bolnici.
U romanu se govori o osjećajima djevojčice nakon što se vratila s teškog liječenja kemoterapijom. Čitatelj prati kako se Marina korak po korak vraća u normalan život i pritom nosi s reakcijama okoline. Gumi-gumi je istovremeno priča o ljubavi i o tome koliko je čovjek ponekad nemoćan kada se suočava s teškim bolestima.
Marina je na kraju shvatila kako treba biti hrabra i kako se ne treba odvajati od cijelog svijeta. Još uvijek nije bila sigurna je li izliječena, ali je znala da ima podršku Nikija te svoje obitelji.
Roman je podijeljen na sedam dijelova: Doljenice, Koljena, Podguze, Strukići, Rebarca, Male mature i Nebesa. Svaki od navedenih dijelova ima svoj naslov i podnaslov. Iako je roman pričan u trećem licu, na kraju svakog dijela nalaze se ulomci iz Marininog dnevnika, što je ispričano u prvom licu.
Mnogi će se oduševiti romanom jer unatoč tome što se ne bavi lakom životnom temom, u sebi ima puno dinamičnih dijelova, za što su zaslužni zanimljivi likovi i zanimljiv način prikaza obiteljske svakodnevnice. Jezik kojim je roman napisan je slikovit, a čitatelj može primijetiti da se često upotrebljavaju gradski žargoni.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: kraj proljeća i početak ljeta
Mjesto radnje: bolnica, Marinin stan u Španskom i parkić iza zgrade
Kratak sadržaj
Marina je djevojčica od jedanaest godina koja boluje od teške i opasne bolesti leukemije. Šest mjeseci je provela u bolnici na liječenju, kada je pila razne tablete, a osim toga je primala kemoterapiju. Cijelo vrijeme boravka bila je okružena bijelim zidovima bolnice, a jedan od najvećih šokova bio je gubitak kose kao posljedica kemoterapije.
Radnja počinje kada po Marinu u bolnicu dolazi tata da bi je odveo kući. Liječnici su bili složni kako je došlo vrijeme da djevojčicu puste na kućno liječenje. Sigurni su kako bi se brzo trebala oporaviti, ali nitko ne može tvrditi sa velikom sigurnošću hoće li bolest nestati ili će se jednog dana vratiti.
Kada je tata došao po nju počela se prepirati s njim jer nije htjela ići kući. Nije bila sigurna što je čeka kada se vrati i kada krene opet u školu. Već se bila naviknula na bolnicu, a tata nikako nije mogao shvatiti zašto se Marina ne veseli što napokon izlazi iz bolnice.
Kod kuće ju je dočekala mama čiji su poljupci i zagrljali Marini išli na živce. Darko koji je bio dvije godine stariji od Marine ostao je u svojoj sobi i ponašao se kao da mu uopće nije važno što se sestra vratila kući, nakon dužeg vremena izbivanja. Roditelji su ga ukorili zbog ponašanja prema sestri i da treba biti ljubazniji. Mama i tata nisu znali kako da se ponašaju prema Marini, pa su je cijelo vrijeme ispitivali treba li joj nešto, je li gladna, žedna i treba li nešto drugo.
Marini je bilo neugodno zbog toga što nije imala kosu i nije htjela izaći van dok joj kosa opet ne naraste. Mama, brat i tata su imali gustu kosu i zbog toga je bila još tužnija. Otišla je u svoju sobu i naljutila se kada je primijetila da su joj roditelji skinuli postere i zidove obojili u bijelo. Bili su uvjereni da će joj se svidjeti preuređenje, ali nije bilo tako. Tako je čula djevojčice vani kako igraju gumi-gumi. Bila je tužna što ne može izaći van da se igra s njima.
Nakon izlaska iz bolnice počela je čitati osmrtnice u novinama. Cijelo vrijeme je strepila da među osmrtnicama ne pronađe ime nekoga koga je upoznala u bolnici. Bilo ju je najviše strah da ne pročita Nikijevo ime, dječak koji joj se sviđao, a koji je prije nje pušten na kućno liječenje. Jednog dana je nažalost pročitala ime dječaka Joška koji je bio s njom u sobi.
U posjetu je došao strikan Mićo, njegova žena Ruža koja je bila mamina prijateljica i njihova kćer Bojana. Marini se Mićo nije sviđao jer ga je smatrala primitivnim. Mama je rekla da mu mora biti zahvalna jer je dok je bila bolesna donosio lijekove kamionom iz inozemstva. Marini su svi išli na živce. Nije htjela izlaziti pred nikoga jer nije imala kosu, pa se zatvorila u kupaonicu.
Na kraju je poludila zbog vike make Bojane koja je cijelo vrijeme govorila da želi vidjeti Marinu, pa je otvorila vrata i povratima pred svima. Osjećala se izdanom jer su roditelji i brat rekli da je izgubila kosu. Odlučila je pobjeći pa je pričekala da svi odu spavati. Plan je bio otići na more, ali kada je na travi iza zgrade imala čudan susret s beskućnikom, toliko se prepala da se predmislila i vratila svojima.
Prošlo je nekoliko dana, a Marinu je dočekalo ugodno iznenađenje. Tata i brat su se ošišali na ćelavo. Bila je dirnuta njihovom gestom. Počeli su se svi smijati, a bilo je to prvi put nakon dužeg vremena da se Marina opustila i nasmijala. Mami je postalo jasno zašto Marina nikada ne izlazi iz sobe, pa ju je unatoč njenom pritivljenju poslala po novine. Na povratku kući srela je Sanju i Ivanu koje su igrale gumi-gumi.
U početku je bila nesigurna, ali je nastavila razgovarati s njima i saznala kako se u naselje doselio dječak Nikola. Pretpostavila je da se radi o Nikiju dječaku kojeg je upoznala u bolnici i bila je ljuta što ju nije posjećivao nakon što je pušten na kućno liječenje.
Kada su se napokon susreli objasnio joj je kako ga je bilo strah da na njenom krevetu ne nađe nekog drugog jer su djecu koja su umrla zamjenjivali drugi pacijenti. Dogovorili su se da će se družiti cijelo ljeto jer nijedno od njih nije išlo na more. Marina je opet bila sretna i napokon uvjerena kako bi sve moglo krenuti na bolje.
Likovi: Marina, mama, tata, Marinin brat Darko i Niki
Analiza likova
Marina - hrabra, ali pomalo zbunjena djevojka složenog karaktera, koju čitatelj polako upoznaje čitajući roman. U pojedinim dijelovima romana ponašanje djevojčice je prikazano bez detaljnog objašnjenja nekih njenih radnji i motiva koji su je na to potjerali, a zbog čega se stječe prvi dojam kako se radi o razmaženoj djevojčici kojoj roditelji bez pravog razloga cijelo vrijeme ide na živce. Tek kada čitatelju bude dozvoljeno da svijet promotri njenim očima postaje jasniji njen karakter.
Nakon dolaska iz bolnice Marina je puna strahova i gorčine, zbog čega je ponekad nepravedna prema svojim roditeljima, koji prema njoj žele biti pažljivi iako su uglavnom nespretni. U velikom broju slučajeva Marina poseže za teškim riječima, ali iza svake izgovorene grube riječi jasno je kako se radi o djevojčici koja ima problema s osjećajem straha od napuštenosti.
Unatoč svemu ona je dobra djevojčica, nesebična i brižna. Nakon izlaska iz bolnice sačuvala je jednu tajnu za sebe, a to je da se za vrijeme liječenja zaljubila u Nikija, dječaka koji se često pojavljuje u njenim zapisima iz dnevnika. Više nije sigurna što je s dječakom i preplašena je da bi Niki mogao umrijeti. Zbog toga tjera tatu da kupuje novine kako bi mogla čitati osmrtnice.
Na kraju će susret s Nikom i konačna pomirba s roditeljima Marini pomoći da pronađe duševni mir i da konačno skupi dovoljno hrabrosti kako bi se suočila s vanjim svijetom.
Mama - opisana kao osoba koja će učiniti sve za svoje dijete, ali ponekad pretjeruje u iskazivanju nježnosti, što Marini ide na živce. Kada se djevojčica vratila iz bolnice, mama na početku nije bila sigurna kako da se ponaša, pa je neko vrijeme pokušavala biti najbolji primjer kućanice. S vremenom je sve bolje mogla razumjeti svoju kćer.
Mama je bila okupirana vježbanjem, što je za Marinu kasnije postalo predmetom ironije. Pomalo joj je išlo na živce kada je mama po cijele dane znala samo ispitivati je li se udebljala. Svi su je morali pipkati kako bi provjerili koliko su čvrsti mišići. Djevojčicu su posebno smetale razne sprave za vježbanje kojih je bilo po cijeloj kući.
Unatoč tome što u sebi ima određenu dozi ekscentričnosti kao što je opsjednutost vježbanjem, ona je brižan roditelj koji je dao otkaz nakon što se Marina vratila iz bolnice, kako bi se mogla u potpunosti posvetiti svojoj kćeri. Marina je nakon što je to čula od Darka bila ganuta.
Tata - prava faca, bivši gitarist i roker. Marina ga je zbog toga smatrala previše neozbiljnim za ulogu oca. Doživljavala ga je kao da uopće nije normalan jer još uvijek sluša ploče i to stare s rupom po sredini. Kako mu svi ostali brane da ih glasno sluša, tata se zna zatvoriti u spavaću sobu i slušati glazbu sa slušalicama.
Jednom je Marina trebala nešto iz sobe svojih roditelja i kada je kucala otac je nije čuo zbog slušalica. Ušla je i zatekla tatu kako stoji na krevetu i miče glavom kao lud te se pravi da svira gitaru. Unatoč po nekima čudnom načinu ponašanja tata je bio dobar otac. Zbog svog ponašanja nije uvijek mogao biti autoritet u kući, pa ga je sin Darko znao nekoliko puta zezati, da je jedini pravi muškarac u kući mama.
Niki - dječak kojeg je Marina upoznala u bolnici. Čitatelj o dječaku može najviše saznati iz Marininog dnevnika. Radi se o osjetljivom dječaku, koji iza sebe ima teško iskustvo borbe s opasnom bolesti.
Darko - stariji brat. Ima trinaest godina i najviše vremena voli provoditi u svojoj sobi. Tada provodi vrijeme crtajući čudovišta, karikature i stripove. Njegova želja je da se jednog dana upiše na Likovnu akademiju.
Na početku je zbunjen teškom situacijom u kojoj se našla njegova sestra zbog bolesti, pa je prvo grub prema njoj. Na dolasku iz bolnice pozdravio ju je neprimjerenim riječima "bok ćelava". S vremenom odnos između brata i sestre postaje sve bolji, pa tako među prvima saznaje kako je njegova sestra zaljubljena.
Biografija: Zoran Pongrašić
Zoran Pongrašić, hrvatski romanopisac, dramski pisac i scenarist, rođen je 25. travnja 1961. godine u Novoj Gradiški, a odrastao je na igralištima, travnjacima i ulicama Novog Zagreba.
U književnost je ušao kao tekstopisac i gitarist rock grupe "Kost i koža", a zatim se okušao u brojnim književnim formama i oblicima pa je tako u književnosti ostao najpoznatiji kao "pisac opće prakse".
Dobitnik je raznih priznanja i nagrada, a najviše se proslavio djelima u dječjoj književnosti: "Mama je kriva za sve", "Četiri sprovoda i vjenčanje" te "Gumi-gumi ili djevojčica koja je preskočila nebesa".
Također, njegova radio igra "Djevojčica koja je preskočila nebesa" predstavljala je Hrvatski radio na Prix Ex Aequo u Bratislavi.
Autor: S.Š.
Odgovori