Junak našeg doba

“Junak našeg doba” roman je jednog od najvažnijih ruskih romantičara, Mihaila Ljermontova. Ovo je najvažnije Ljermontovo djelo koje je ujedno i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti te najava ruske realističke proze. Roman zato ima jasne odlike romantizma, jer je i nastao u tom književnom razdoblju, ali ima i elemente realizma, posebice psihološkog.

Radnja u romanu ne teče kronološki. Struktura pripovijedanja je kompleksna, a roman je zapravo cjelina napravljena od kratkih priča. Sam roman se može podijeliti na pet zasebnih cjelina, a priče koje ih čine ispričane su iz perspektiva različitih likova. Tako zapravo dobivamo različite perspektive iste radnje, a sve prikazuju život glavnog lika.

Glavni lik romana je mladi oficir Grigorij Aleksandrovič Pečorin. On je prikazan kao bajronovski junak – mladi čovjek koji je nezadovoljan društvom u kojem živi, bježi u svoj svijet, otuđuje se od ljudi, buni se protiv društvenih konvencija, melankoličan je i pesimističan, želi se osloboditi okova društva i obraniti svoju individualnost. Također, glavni lik predstavlja i tzv. “suvišnog čovjeka” – jednog od vrste likova u ruskoj književnosti koji predstavljaju ljude koji su zbog političkih i društvenih promjena u društvu, izgubili svoje mjesto u tom društvu, postali marginizirani, suvišni, često na rubu egzistencije, fizički gladni i propali. Iako u ruskoj književnosti imamo mnogo djela i likova važnih autora koji dijele slična obilježja, Ljermontov Pečorin jedan je prvih kojeg obilježava ta vrsta individualnosti, cinizma, melankolija i razočarenja u život.

Pečorin je prikazan kao aristokrat i kao takav ne brine za egzistenciju. Upravo to mu osigurava neizbježnu dosadu i zasićenost užicima te mu daje priliku da se nekažnjeno igra i sa ženama i muškarcima. On se upušta u avanture – ljubavne, poslovne, razbibrižne – katkad riskira život, ali i uništava sve oko sebe. Zbog nemira u sebi ne može voljeti, niti si osigurati ikakvu emocionalnu stabilnost. Uza sve te negativne osobine, on je ipak hrabar i odlučan. Ipak, ne iskorištava svoje vrline i naslijeđene mogućnosti u pozitivne svrhe, pa i sam završava tragično.

Ovakav koncept romana, njegova struktura, eksperimentiranje s kronologijom pripovijedanja, te različit perspektive prikaza radnje, snažno su utjecale na budući razvoj ruske književnosti, te utrle put psihološkom realizmu.

Vrijeme radnje romana je smješteno u četrdesete godine 19. stoljeća, za vrijeme Carske Rusije i borbi između Čečena i Tatara. Radnja se odvija u malom ribarskom naselju, a kasnije u lječilištu Tamanj. Glavni likovi su Pečorin, Maksi Maksimovič, Bela, Kneginjica Meri, Vera.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Mjesto radnje: Rusija

Tema djela: život aristrokrata koji u dosadi i hedonizmu počinje propitivati svoj život unutar društva

Ideja djela: hedonizam i egoizam čovjeka često uništavaju živote u njegovoj blizini

Kratak sadržaj

Pisac je putovao preko Kavkaza i tamo je susreo štabnog oficira Maksima Maksimiča. Međusobno su se sprijateljili i ispričali razne doživljaje iz života, a tako je spomenuo svog prijatelja, neobičnog čovjeka Grigorij Aleksandrovič Perčorina. “Zvao se… Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan ulovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa.”

Pečorin i Maksimovič zajedno su kao vojni časnici živjeli u vojnoj utvrdi oko godinu dana. Nadalje, Maksimovič mu je pričao kako je Pečorin bio pozvan na jednu zabavu gdje mu se jako svidjela kći omraženog kneza čije je ime bilo Bela. No, osim njega u Belu se zagledao i Kazbič, vođa lokalnih hajduka koji se borio protiv Rusa.

Razbojnik Kazbič imao je divnog konja kojeg je knežev sin Azamat žarko htio, no Kazbič mu ga nije htio prodati. Nekoliko dana poslije, Azamat i Pečorin se dogovaraju ako Pečorin pribavi Azimatu tog konja da će Bela biti njegova. Tako je i bilo.

Azamat je oteo svoju sestru i doveo je Pečorinu te zauzvrat odlazi s konjem. Bela je, premda u početku tužna i blijeda, nakon nekog vremena uzvratila ljubav Pečorinu. Bela se potpuno predala Pečorinu, no on više ne mari. Belu biva oteta te ranjena nožem u leđa i umire nakon dva dana. Pečorin je nakon toga otputovao.

Pisac i Maksimovič i dalje razgovaraju te on napominje kako više ne zna gdje se Perčin nalazi. “Od tog časa se više ne sastadosmo… Da, sjećam se, nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju…”

Nakon nekog vremena pisac i Maksimovič se ponovno sastaju u nekoj krčmi u kojoj je slučajno boravio i Peričin. Vidno nezainteresiran, Peričin ne obraća pažnju na Maksima i odmah nastavlja svoj put prema Perziji. “Bome, nemam vam što da pripovijedati, dragi Maksime Maksimoviču… Ali sada zbogom, žurim se… Hvala vam što me niste zaboravili… – dometnu primivši ga za ruku.”

Maksimovič predaje piscu Perčorinove dnevnike koje je pisao tijekom svog boravka na Kavkazu. Perčin pogiba godinu dana kasnije te pisac odluči objaviti njegove zapise, a svezak u kojem on opisuje cijeli svoj život nije stavio u knjigu.

Prvi dio Pečorinovog dnevnika opisuje kako su ga slijepi mladić, lijepa djevojka i starica oprali u gradu Tamanju. Drugi dio spisa opisuje Pečorinov susret u toplicama sa starim prijateljima, Grušnjickim i doktorom Vernerom. Tada dolazi i kneginjica Meri sa svojom majkom te se Grušnjicki u nju zaljubljuje. Pečorinu se kneginjica također sviđala te joj je odlučio prkositi i na razne načine razdvajao nju od Grušnjickog, a Meri ga je zbog toga sve više mrzila.

Ipak, kneginjica počinje sumnjati u svoj stav prema Pečorinu, a tada se pojavljuje i Pečorinova bivša djevojka Vera. Pečorin je zavodio i Veru i Meri te se poigrava s njihovim osjećajima, no na kraju shvaća kako je ipak iskreno zaljubljen u kneginjicu Meri.

Pečorin odlazi u Kislovodsk, a za njim stiže i Meri. Puno su vremena proveli zajedno, a kada je Meri spomenula vjenčanje, Pečorin se potpuno ohladio. “Ljubio ja ženu ma kako strasno – ako mi ona samo natukne da je moram uzeti za ženu – ode ljubav!”

Grušnjicki optužuje Pečorina jer mu je oteo kneginjicu Meri te ga javno kleveta. Obojica se zato odluče na dvoboj pištoljima te Pečorin, premda ranjen, pobjeđuje. Grušnjicki je mrtav.

“Ja opalim… Kad se dim razišao, Grušnickog nije bilo na zaravanku. Samo na kraju ponora vidio je još lak stup praha.” Nakon dvoboja Pečorin odlazi i to je kraj Pečorina dnevnika.

Nadalje, radnja se odvija u tvrđavi gdje je Pečorin razgovarao s Maksimovičem o još jednoj Pečorinovoj anegdoti kada se okladio u postojanje sudbine s jednim vojnikom. Rekao mu je da će umrijeti do kraja večeri. To se kasnije i dogodilo kada ga je pijani ruski konjanik presjekao sabljom od ramena do srca.

Likovi: Pečorin, Maksi Maksimovič, Bela, Kneginjica Meri i Vera

Analiza likova

Pečorin – u trenutku radnje imao je dvadeset i pet godina, carski časnik i plemić. Lijep, izuzetno pametan i obrazovan. Aristokratskog podrijetla i velike volje. Rano je u životu iskusio sve od života i dalje ga je nastavio živjeti isključivo umom, ali ne i srcem. Jedino u čemu je uživao je kavkaski krajolik. Svoju hladnoću i dosadu liječio je zavođenjem žena. Saznajemo da sve što radi, radi iz ogorčenosti. Prilično su ga potresle dvije stvari, nevjera u ljubavi i prijateljska izdaja. Isto tako boli ga i nepravda u društvu. Sve to stvorilo je u njemu takav karakter, hladnoću, strogost, sebičnost i bezosjećajnost. Radi sve da bi sebi naškodio jer smatra da je sva krivica u njemu i da je to i zaslužio. Sreću traži u onom što mu je nedostižno jer smatra da mu ono ponuđeno tu istu ne može pružiti. Zato konstantno luta tražeći strast. On nije sretan time, ali ne može protiv sebe, ne može se smiriti i stalno luta.

Bela – prelijepa kćer seoskog poglavara i jedini romantični lik u romanu. U nju se Pečorin zagledao na jednoj svadbi i odlučio ju je što prije osvojiti. Iako je u Pečorinu tvrđavu stigla kao robinja (njezin brat ju je mijenjao za konja) ona se s vremenom zaljubila u Pečorina. Istinski je patila jer s vremenom je Pečorin postao hladan prema njoj te ju je ostavljao samom. Bila je u sve lošem stanju, blijeda i mršava. Na kraju ju je Kazbič smrtno ranio kako ne bi više patila, a preminula je na Pečorinovim rukama. Istinska ljubav koju je osjećala prema Pečorinu stajala ju je života. Na početku romana bila je plaha i htjela je ostvariti romantičnu ljubav, dok je kasnije izrasla u plemenitu djevojku.

Maksi Maksimovič – dobroćudni vojni časnik koji se nalazi pred umirovljenje. Bio je povrijeđen kada je susreo Pečorina i kada mu je on rekao da mu više nije bitan njegov dnevnik kojeg je Maksimovič čuvao pet godina u tajnosti. Tada ga on odluči predati pripovjedaču.

Meri – lijepa kneginja, kći kneginje Ligovski. Nakon što ju je Pečorin poželio zavesti, to mu je i pošlo za rukom. Ona se u njega istinski zaljubi. Na kraju joj je priznao da je sve bila igra i da je nikada nije volio.

Vera – bivša Pečorinova ljubav s kojom se on samo poigrava. Iako se mnogo puta opekla kod Pečorina, ona odluči obnoviti ljubav s njim i to bez obzira što je sada udata žena. Nije joj bitno što će reći društvo. Kada je njezin muž saznao što se dogodilo, ona odlazi u kočiji, a Pečorin je nije uspio zaustaviti.

Biografija: Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail Jurjević Ljermontov bio je ruski pjesnik i romanopisac koji je rođen i odrastao je u Moskvi. Napustio je moskovsko sveučilište i krenuo u gardijsku akademiju u Petrogradu. Kada je Puškin preminuo, napisao je pjesmu “Smrt pjesnika”, zbog koje je uhićen i premješten na Kavkaz.

Iako je pomilovan, nakon dvoboja sa sinom francuskog zastupnika, ponovno je prebačen na Kavkaz. Nije se uspio osloboditi vojne službe te se je posvetio isključivo književnom radu. Godine 1841. je došao u sukob s kolegom iz vojne škole gdje je ubijen u dvoboju u samo 26. godini života.

Pjevao je o ljudima snažnih strasti, o proslavljenim junacima i ruskoj prošlosti. Bio je romantik. Osuđivao je društvo koje je poznavao i slavio je poštenje i snažne karaktere. U “Junaku našeg doba”, prikazuje zatvoreni krug plemićkog društva i junaka čiji je portret sastavljen od poroka tadašnjeg društva.

Važnija djela su mu “Junak našeg doba”, “Boardino”, “Jedro”, “Domovina”, “Demon” i “I dosadno i tužno”.

Autor: K.S.

Kako napisati lektiru - video tutorial