Tražite savršen poklon za Božić? Nabavite električni bicikl!

Kabanica

“Kabanica” autora Nikolaja Vasiljeviča Gogolja priča je o antijunaku Akakiju Akakijeviču koji nije klasičan junak u ovoj priči. Iako je u gotovo svim romantičarskim djelima glavni lik osoba koja zauzima posebno mjesto u društvu, Gogolj to nije želio učiniti. On je u prvi plan stavio običnog radnika čiji je posao prepisivanje knjiga. On nije bogat, nema veliku kuću niti visoka primanja. Živi skromno i siromašno te od svoje plaće ne može kupiti kabanicu.

Stavljajući u prvi plan antijunaka, Gogolj ga nije htio prikazati kao negativnog, već običnog, po ničem posebnom i uvijek zamjenjivom. Pomalo se i nasmijao njime, ali sve s ciljem kako bi čitatelja “probudio” i potaknuo suosjećanje prema Akakiju.

Kada je konačno skupio za novu kabanicu, ona mu malo nakon toga biva ukradena. Tada se trgnuo iz letargije i odlučio nešto poduzeti. No, u tome nije uspio. Upravo nam je to Gogolj i htio prikazati, “malog čovjeka” kojem sustav ne može i ne želi pomoći. Takav sustav uvijek traži angažiranost, ali ništa ne daje zauzvrat.

“Kabanica” je napisana s ciljem da kritizira društvo te da osudi loše postupanje prema ljudima, manjak empatije i nečovječnost. Gogolj smatra da je u takvim slučajevima pravda zadovoljena tek nakon čovjekove smrti.

Kratak sadržaj

Akakije Akakijevič nije bio čovjek koji je bio osobito zamjetan i upadljiv. Rodio se predvečer jedne godine, 23. ožujka. Ime je dobio po ocu koji se također zvao Akakije. Bio je nizak, riđokos te je imao bore s obje strane obraza. Pomalo je bio čudan.

Radio je u jednom odjeljenju u Petrogradu kao prepisivač spisa i jako je volio svoj posao te ga je obavljao s velikim zadovoljstvom. Kada su mu ponudili da promijeni posao jer su mislili da mu je rad već pomalo monoton, on na to nije htio pristati. Trebalo je malo izmijeniti tekst, promijeniti adresu i prebaciti lica iz prvog u treće, a sve to i za veću plaću. Novi posao ga je previše zamarao te se ubrzo vratio starom.

Akakije se ni sa kim posebno nije družio, nitko na njega nije obraćao pažnju i često je bio predmet smijanja jer nije mario za stil odijevanja. Između ostalog, najviše su mu se rugali jer je nosio već dosta poderanu kabanicu. Ali njega to nije diralo, niti je na to obraćao posebnu pažnju. Samo je radio svoj posao.

Kabanica je već bila toliko stara i trošna da je propuštala vodu na sve strane. Akakiji to nije smetalo sve dok već nije jako zahladilo pa je počeo osjećati neizdrživu bol u leđima. Ruske zime bile su iznimno hladne. Tada je odlučio kabanicu dati zakrpati pa ju je odnio susjedu koji je bio krojač. Krojač Petrovič koji nije vidio na jedno oko rekao je da kabanicu ne može zakrpati jer čim bi je on ubo iglom, kabanica bi se raspala.

Akakije je na to odmah problijedio jer je znao da si ne može priuštiti novu kabanicu. Naime, on je zarađivao oko četiri stotine rubalja, dok bi ga nova kabanica stajala oko sto pedeset rubalja.

Akakije je znao da niti to neće biti dovoljno da sakupi novac. Gospodin Petrović se sažalio nad Akakijem i odlučio mu je pomoći.

Odlučio mu je popraviti kabanicu tako da Akaki kupi podstavu, a on će mu je zašiti. Tako će imati novu kabanicu za osamdeset rubalja.

Ali Akakije nije znao ni kako skupiti osamdeset rubalja. Imao je ušteđeno četrdeset rubalja, ali to je već odredio za kupnju neke druge nove odjeće. Znao je da bi trebao dobiti nagradu od četrdeset rubalja, ali morao je sakupiti još toliko.

Petrovič mu je predložio da pokuša uštedjeti kako bi ipak mogao kupiti kabanicu. Predložio mu je da ne večera, ne pije čaj navečer i ne troši novac za svijeće. Odjeću će čuvati tako da je ne treba često prati kako se ne bi poderala.

Štedio je tako Akakije pola godine, a kada je za nagradu dobio dvadeset rubalja više nego što je očekivao, njegovoj sreći nije bilo kraja. Imao je i više nego dovoljno za kabanicu pa se uputio s Petrovičem u kupnju najjeftinije podstave.

I sam Akakije je uspio sakupiti potreban novac za kabanicu, a kada je ona konačno bila gotova, njegovoj sreći nije bilo kraja. Osjećao se kao da je taj dan za njega blagdan. Odmah su ga i ostali činovnici na poslu gledali drukčije, a jedan od njih pozvao je čak i sve radnike da svi zajedno proslave što on ima novu kabanicu. Tada je Akakije prvi puta okusio čari društvenog života i sve mu se činilo neobično, a osjećao se i pomalo neugodno.

No, dogodila se nesreća. Kada se Akaki vraćao kući nakon proslave kod časnika, dvojica su ga napala te su mu otela kabanicu. Kada se konačno osvijestio nije mogao vjerovati da se to dogodilo upravo njemu.

Kada je došao k svijesti, odlučio je otići na policiju kako bi prijavio pljačku, ali policajac ga nije htio slušati. Gazdarica mu je predložila da se najavi kod “visoke ličnosti”, odnosno kod načelnika. Morao je dogovoriti vrijeme, a kada je konačno otišao do “visoke ličnosti”, ni tamo se nije dogodilo ništa bolje. Bio je osramoćen i otjeran jer se ovaj htio pokazati pred prijateljem kojega dugo nije vidio.

Poslije ovog strašnog čina, na Akakijevoj duši ostao je ožiljak kojeg nije mogao izliječiti. Razbolio se uslijed teške ruske zime i umro u strašnim mukama. Pomutio mu se razum te nije znao što govori, a predviđale su mu se svakakve stvari.

Već sljedeći dan na mjestu Akakija radio je neki drugi činovnik koji je pisao drukčijim slovima nego on. Ona su bila kosa i nagnuta, dok je Akakijev rukopis bio uspravan.

Prošlo je neko vrijeme i “visoka ličnost” je došla tražiti Akakija. No, bilo je prekasno. Akaki je već bio mrtav.

Gradom su počele kružiti priče kako postoji neki čovjek koji ide gradom i prolaznicima skida kabanice te se nakon toga izgubi u mraku. I tako je jedne večeri “visoka ličnost” išla kući, kada je najednom osjetio kao da mu netko skida njegovu kabanicu.

Okrenuo se da vidi tko je, a tada je ugledao lik Akakija. Akaki se smijao i govorio mu da pošto se nije htio zauzeti za njega i njegovu kabanicu, sada će mu dati svoju.

Likovi: Akakije Akakijevič, Petrovič, “važna ličnost”, činovnici, gazdarica…

Biografija: Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Nikolaj Vasiljevič Gogolj je utemeljitelj ruskog realizma. Rodio se 31. ožujka 1809. godine u mjestu Veliki Soročinci u Ukrajini, koja je u vrijeme njegovog rođenja bila dijelom velikog ruskog carstva.

Kada je završio sa školovanjem, sa navršenih devetnaest godina odlazi u Peterburg i nakon brojnih poslova, među kojima je bio i pokušaj da postane glumac, počinje raditi u državnoj službi na mjestu činovnika.

Dok je radio u državnoj službi o svom je trošku objavio srednjoškolsku poemu, ali zato što nije dobro prihvaćena, Gogolj je spalio sve primjerke i počeo razmišljati o tome da emigrira u daleku Ameriku.

Nekoliko godina je radio u državnoj službi i onda je odlučio da je došlo vrijeme za promjenu, pa je počeo predavati povijest u internatu za žene, a paralelno je radio kao privatni učitelj za djecu bogatih. U tom je periodu objavio zbirku novela “Večeri na majuru kraj Dikanjke”. Ubrzo je postao poznat u književnim krugovima i sprijateljio se s Puškinom.

Godine 1835. objavljuje zbirku pripovijesti “Mirgorod” gdje se nalazi i djelo “Taras Buljba”, koje će 1842. godine biti prošireno u roman. Iste godine je objavio i “Arabeske” sa esejima i pripovijestima. Tada počinje ciklus “peterburških pripovijesti”, a najpoznatije su “Kabanice” i “Nosa”.

Godine 1836. slijedi uspjeh s komedijom “Revizor”. Pretpostavlja se kako mu je ideju za spomenutu komediju dao Puškin kao i za roman “Mrtve duše”. Njih je Gogolj zamislio kao “Božanstvenu komediju” od Dantea.

Mrtve duše su zato trebale imati tri dijela, a od kojih je jedino dovršeni prvi dio objavljen 1842. godine trebao biti kao Pakao. Na drugom dijelu je radio preko deset godina, a s vremenom je od liberala postao fanatični vjernik i konzervativac te sljedbenik crkve. Zbog toga je 1848. godine otišao na hodočašće u Palestinu.

Pretpostavlja se da je pod utjecajem jednog od svećenika spalio drugi dio “Mrtvih duša”, a uskoro je 4. ožujka 1852. godine i umro.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>