Kako je Potjeh tražio istinu

“Kako je Potjeh tražio istinu” bajka je koja pripada zbirci priča “Priče iz davnine” autorice Ivane Brlić Mažuranić. Radnja priče smještena je u neko davno doba, usred šume, a u priči glavni lik Potjeh traži istinu. Priča započinje tako što starac svoja tri unuka Ljuštinu, Potjeha i Maruna pošalje u šumu po med.

Autorica je u ovoj priči htjela prikazati sukob dobra i zla te kako čovjek može postati zaslijepljen strastima i materijalnim stvarima. Ljuština je voli zapovijedati, a Marun je bio usredotočen na bogatstvo koje je stekao. U svemu tome zaboravili su da su najvažnije stvari na ovom svijetu zaboravili, a to su ljubav, čovječnost i suosjećajnost. Svaki dan su sve više zaboravljali djeda, da bi im na kraju on postao i odbojan. Smetao im je pa su ga odlučili zatvoriti u kolibu koju su zapalili.

U bajci je Bjesomar simbol zla, a djeluje tako što svoje pomoćnike, male nakaze bjesova usmjerava prema čovjeku, oni ga opsjedaju i tako on odabire zlo. S druge strane prikazan je i simobl dobra, a on je Svarožić.

Svarožić je savjetovao unuke da ne ostavljaju djeda i da ne idu nigdje bez njega, sve dok ponovo neće osjećati ljubav. Potjeh je mislio da će nakon dubokog razmišljanja ponovo osjećati ljubav prema djedu, ali nije znao da se ljubav osjeća u srcu i da se na nju ne može utjecati razmišljanjem. Iako nije htio djedu nanijeti bol, to je ipak učinio, a na kraju je morao čekati da ga djed oslobodi krivnje.

Na kraju nam preostaje vidjeli hoće li Bjesomar biti poražen i hoće li dobro pobijediti zlo.

Kratak sadržaj

Djed je jednoga dana odlučio kako je vrijeme da pošalje unuke u šumu da provjere jesu li pčele uspješno prebrodile zimu i bude li se iz zimskog sna. Budući da je bilo rano jutro i sunce se još nije pojavilo na horizontu, dječaci su se bojali mraka i tišine. Znali su da im jedino Svarožić može pomoći pa su ga počeli glasno dozivati da im što prije izvede sunce.

Ubrzo im se ukazao Svarožić koji im je odlučio pomoći, ali u isto vrijeme im prenese značajnu poruku. Rekao im je da im sudbina nalaže da budu uz djeda dok ne zabiju ponovo njegovu ljuba. I tada je odjednom nestao.

Sve ovo promatrao je Bjesomar. Bjesomar je bio vladar šumskih bjesova i jako je mrzio djeda. Naime, djed je jednom zapalio sveti oganj zbog kojeg je Bjesomar stalno kašljao. Stoga je odlučio odabrati tri šumska bijesa. Oni su morali doći do rješenja kako će putem unuka nauditi starom djedu Vjestu.

Kada su se unuci susreli s djedom, odlučili su mu prepričati što su vidjeli. No, u taj čas pojavili su se bjesovi koji im šapnuli što točno moraju reći djedu. Ljutiša i Marun su odlučili poslušati bjesove, dok im se Potjeh uspio oduprijeti. Ljutiša izjavi kako želi biti najsilniji među braćom i bijes mu skoči u njedra. S druge strane, Marun kaže kako će biti najbogatiji i bijes mu neprimjetno skoči u torbu.

Kod Potjeha se bijes nije uspio nigdje sakriti jer je djedu rekao istinu. No, Bjesomar je tu ponovo upleo svoje prste i rekao bijesu da se mora pobrinuti za Potjeha, odnosno da mora učiniti sve kako se on ne bi sjetio što je ustvari istina.

Budući da su bili pod utjecajem bjesova, Marun i Ljutiša su počeli lutati dolinama i gorama. Potjeh je ostao tri dana uz svog djeda, a nakon toga je otišao u goru kako bi se prisjetio istine.

Putem ga je iznenada zaskočio bijes, a Potjeh uzme kamen i pogodi ga nadajući se da će ovaj tako skončati. No, ništa od toga se nije dogodilo. Na mjestu udarca izrasla su mu još dva roga.

Potjeh odluči odmoriti pored zdenca, ali i tamo nije imao mira. Bijes ga je slijedio i cijelo vrijeme mu zadavao muke. Čak je pozvao i druge bjesove, kako bi zajedno što prije obavili posao.

Potjeh ih uspije prevariti i zatvori ih u zdenac. Mislio je da ih se konačno riješio, ali oni su radili veliku buku pa ih je morao pustiti. Brzo su pobjegli daleko u goru, a uz Potjeha je ostao onaj prvi koji ga je pratio.

Ubrzo su se naviknuli jedan na drugoga, a Potjeh cijelu jednu godinu provede pored zdenca.

U to vrijeme, djed je živio s Marunom i Ljuštinom. Njih dvojica nisu nimalo marili za djeda. Željeli su ga se riješiti pa su ga zatvorili u kolibu i zapalili. Djed je na sve načine pokušao izaći iz kolibe, ali u tome nije uspijevao, budući da su vrata bila zatvorena klinom. Djedu nije preostalo ništa drugo nego da sjedne i čeka smrt. Pritom je razmišljao samo o jednom. Želio je još samo jednom vidjeti Potjeha.

Svarožić se tada ukazao Potjehu i rekao mu da je njegovo mjestu uz djeda. Potjeh se odmah odlučio vratiti, ali najprije se htio umiti. Tada je slučajno upao u zdenac i utopio se. Bijes je ispočetka bio sretan što se konačno riješio Potjeha, no odjednom ga je obuzela tuga. Naviknuo je da život uz Potjeha, daleko od ostalih bjesova i Bjesomara.

I dok je bijes plakao, naišli su Marun i Ljutiša. Njihovi bjesovi su tada iskočili iz torbe i njedra i odnijeli rasplakanog bijesa Bjesomaru.

U trenutku kada Marun i Ljutiša više nisu bili pod utjecajem bjesova, shvatili su što se dogodilo i da moraju odmah reagirati kako bi spasili djeda.

Stigli su na vrijeme i djed je bio spašen. Htio je otići na mjesto na kojem je Potjeh preminuo pa je zamolio unuke da ga odvedu tamo.

Kada su došli do Svarožićevog dvora, na stepenicama su ugledali rasplakanog Potjeha. Naime, nitko tko je griješio nije mogao ući u dvor pa tako ni Potjeh koji je napustio djeda.

Djed se odlučio žrtvovati i umrijeti za Potjeha. Prišao mu je i uzeo ga za ruku te su obojica krenula prema dvoru gdje su ih čekali Svarožić i ostali gosti.

Marun i Ljutiša su se vratili nazad na krčevinu i nastavali sa svojim životima. Više nikada nisu uspjeli pronaći put do dvora. Odgajali su svoju djecu i unuke tako da su s koljena na koljeno prenosili sveti oganj zbog kojeg se Bjesomar vječno gušio od dima. Iako je Bjesomar odrezao rogove trojici bjesova, to nije umanjilo sramotu koju je njegova vojska morala podnijeti zbog zadatka kojeg nisu uspjeli izvršiti.

Biografija: Ivana Brlić Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić je poznata hrvatska autorica. Smatra se jednom od najznačajnijih pisaca za djecu. Rođena je 18. travnja 1874. godine u Ogulinu u bogatoj obitelji. Umire u Zagrebu 21. rujna 1938.

Značajan utjecaj na njeno stvaralaštvo imali su njen otac Vladimir i djed Ivan Mažuranić koji su se također bavili pisanjem. Zbog dobrog imovinskog stanje njene obitelji, Ivana se školovala kod kuće s privatnim učiteljima.

Prva zbirka pripovijedaka zove se Valjani i nevaljani. Javnost je primjećuje nakon što izlazi njen roman za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića, a 1912. izlazi pjesnička zbirka Slike. Zatim slijedi priča iz davnina za koju je dobila nominaciju za Nobelovu nagradu, Knjiga omladini, Škola i praznici.