Tražite savršen poklon za Božić? Nabavite električni bicikl!

Karanfil s pjesnikova groba

Šenoa u kratkoj pripovijetci “Karanfil s pjesnikova groba” opisuje odlazak pripovjedača, za kojeg pretpostavljamo da je on sam, u Kranjsku goru sa svojima prijateljem Albertom. Pripovijetka je prožeta problematizacijom rodoljublja. Autor se prisjeća trenutka u mladosti koji je imao veliki utjecaj na njegov daljnji život.

Pripovjedač odlazi u Kranjsku goru s Albertom kojega muči slomljeno srce. Ondje upoznaju mladu Slovenku Nežu koja mijenja obojicu. Njena ljubav prema pjesniku Prešernu prelazi na autora i Alberta. Neža je također jako ponosna na svoje podrijetlo, tako da u obojici budi osjećaj nacionalnog identiteta.

Pripovijetkom tako upliće i pitanje preuzimanja druge narodnosti, posebno ugledanje na njemačku literaturu i kulturu, dok se vlastita odbacuje i zanemaruje. Uz sve to, u djelu je prisutna određena životnost, snaga i zanesenost osjećajem pripadnosti, nakon što se u glavnim likovima probudi ljubav prema slavenstvu.

U priči se također opisuje mladenačka zaljubljenost, naime obojica glavnih likova su se zaljubila u istu djevojku, Nežu. Natjecanje za njenu naklonost ne narušava njihovo prijateljstvo koje je duboko povezano novim otkrivenjem vjernosti svojoj narodnosti. Odlučili su Neži prepustiti odluku, ali pripovijetka završava tragično, smrću djevojke.

Vrsta djela: pripovijetka

Mjesto radnje: Kranjske gore

Vrijeme radnje: sredina 19. stoljeća

Tema: Problematizira se vjernost svom narodu i podrijetlu te mladenačka ljubav.

Kratak sadržaj

Nastupila je zima, vani je hladno, a ulice su prekrivene snijegom. Pripovjedač se smjestio kraj tople peći gdje prelistava malu i staru knjigu koja mu je prirasla srcu. Bila je to knjiga koju je napisao Franc Prešern. Među istrošenim i žutim listovima stajao je karanfil; već dvadeset godina prebivao je upravo među tim stranicama.

Pripovjedač se prisjetio životnog razdoblja kada je bio đak. To razdoblje tako brzo prođe, a uvijek ostavi snažan i dugotrajan utisak na čovjeka i njegov daljnji život. Učenje pripovjedaču nije predstavljalo problem, svladavao je nove stvari bez poteškoća. Bio je đak vesele krvi i ponekad vragolasta ponašanja. Rano je počeo pisati pjesme, ali jasno je da stihovi našarani na kraju neke bilježnice ili knjige za vrijeme đačkog doba nisu bili neke kvalitete. Prisjetio se dana kad je direktor održao govor u povodu početka praznika.

Krivonosi direktor nije im bio posebno drag. Radi njega pripovjedač je zamrzio pjesme Horacija. Direktor se fokusirao isključivo na dijelove njegovih pjesama koji su spominjali pivnice, boce, zdravice i razne vrste latinskoga vina. Direktor nije volio Hrvatsku, ali je zato bio veliki ljubitelj hrvatskog vina.

Stigli su praznici i pripovjedač osjeti poriv za lutanjem, samo nije još siguran kamo ni kako. Tu mu je pomogao prijatelj Albert, dječak muževna lica i srednjeg stasa. Albert je bio sin bogatih roditelja i iako je bio porijeklom Slaven, prema uputama i ponašanju roditelja, njegova usmjerenost okrenuta je prema zapadu, točnije Njemačkoj.

Iako je Albertov dom bio u Hrvatskoj, vječno se osvrtao na djela Schillera i Goethea. Tako s vremenom Albert postane isuviše sentimentalan, što se posebno intenziviralo kad se ugledao na Werthera, a poslije na Fausta. Ta njegova zaluđenost umanjila se kad je upoznao svoj ideal, djevojku Zoricu. Ona je sve te njegove pjesničke patnje odbijala raznim dosjetkama i humorom.

No, budući da je Zorica imala dvadeset godina, a Albert samo osamnaest, bilo je pitanje vremena kad će se ta mladenačka ljubav raspasti. Tako je jednog dana Albertov ideal sjeo u kočiju, Zorica se udala i vratila Albertu sve njegove pjesme, jer udana žena ipak ne može čuvati pjesme drugog muškarca.

Albert nije mogao razumjeti što se dogodilo. Bio je povrijeđen, pa je odlučio otići u planine i sa sobom na put pozvao je svog prijatelja. Bilo je to na početku praznika, pa tada počinje ono što pripovjedač naziva – pričom zabludjele ovce ili njihovom mladenačkom Odisejom.

Dvojica prijatelja uputila su se prema Kranjskoj gori. Ondje su ih ugostili Albertovi rođaci. Kuća u kojoj su živjeli imala je i gostionicu koja se zvala “Stara pošta”. Dok se u Albertovoj kući u Zagrebu pričalo isključivo njemački, njegov ujak i ujna pričali su slovenski, tako da su se došljaci morali prilagoditi.

Albertov ujak bio jw drag čovjek, jak, ali patio je od nekakve bolesti, a ujna ih je dočekala kao da su njeni vlastiti sinovi. Nisu imali svoje djece, ali su udomili ženinu rođakinju, lijepu, dragu i finu djevojku Nežu. Zbog njezinih vrlina, nikad se ne bi reklo da je došla sa sela. Imala je svijetlu put i crnu kosu, a kad bi zapjevala, pripovjedač je svaki put ostao zadivljen njenim glasom.

Albert bi na neko vrijeme zaboravio djevojku koja ga je napustila, a onda bi se odjednom opet prisjetio svoje izgubljene drage i pao u staro patničko, melankolično raspoloženje. Odmah bi počeo pisati elegije na njemačkom. Prijatelji su puno vremena provodili u vrtu, pa dok bi pripovjedač sjedio u travi i pušio lulu, Albert bi čitao svoje pjesme mašući rukama i iskazivajući svoju duševnu bol.

Neža se jednom prilikom našla njihovoj u blizini. Brala je povrće za ručak i čula njegovu prodiku, pa mu se nasmijala i rekla kako bi Albert bio dobar župnik, na što se ovaj strašno uvrijedio. Kad su navečer svi sjeli za stol, samo je Albert odbijao jesti i piti. Ujna ga je priupitala što se dogodilo, a Neža je objasnila da je na nju ljut. Albert je htio vratiti uvredu, pa je rekao da Neža ni ne zna što je poezija. Na te riječi djevojka skoči, ode u sobu i donese knjigu Franca Prešerna. Znala je sve njegove pjesme na pamet, pa je ujna nagovori da jednu otpjeva. Albert se postidio svojih riječi i samo spustio glavu.

Nakon toga Albert je postao sentimentalan i hodao spuštene glave, uvijek uronjen u svoje misli. Pripovjedač se brinuo za svog prijatelja, ali imao je on i svojih briga. Počeo je sve više razmišljati o Neži, njenoj lijepoj kosi i glasu. Sanjao je crnu siluetu njezina tijela. Albertu nije govorio ništa o svojim novim osjećajima za djevojku. Nežicu je jednog dana zamolio neka mu posudi Prešernovu knjigu kako bi pročitao sve pjesme. Tog pjesnika poznavao ga je samo po imenu, ali nikada nije čitao njegova djela.

Dane je otada pripovjedač provodio u vrtu, upijajući svaku riječ iz zbirke. Činilo se kao da može osjetiti čuvstva koja je pisac prenosio u svoje pjesme. Jednom ga tako sretne domaćica, Albertova ujna, pa je pripovjedač zamoli neka mu ispriča malo o Prešernu, jer se pričalo da je taj pjesnik često zalazio upravo u njihovu gostionicu.

Domaćica opiše kako je Prešern često hodao neuredan, u čudnim odijelima. Ona ga je nekoliko puta i opomenula zbog toga, ali on je nije htio slušati. Većinu vremena provodio je sam i zamišljen, rijetko kad se smiješio, ali bio je iznimno dobar čovjek. Dolazio bi piti u njihovu gostionicu pa bi tamo ponekad zapisao koji stih na komadu papira.

Prešerna je mučila duboka duševna bol; patio je od neuzvraćene ljubavi. Zaljubio se u Juliju, ženu koja ga je odbila i udala se za nekog muškarca koji je radio u uredu. Htjela je valjda biti dio gospode i pričati njemački, a Prešern je bio čisti Slovenac. Uglavnom je Prešern bio miran, ali ponekad bi uzrokovao neki nered. Jednom se pokušao ubiti, objesio se u njihovoj kuhinji, ali ona, domaćica, stigla ga je spasiti. Malo prije njegove smrti ostavio joj je za uspomenu upravo tu knjigu koju pripovjedač drži u rukama.

Kad je Neža stigla kod njih, izvukla je tu knjigu i nije se odvajala od nje. Znala je svaku pjesmu napamet i ljutila bi se kad bi joj rođakinja pričala o tome kako je Prešern patio zbog Julije koja ga nije htjela. Neža nije mogla razumjeti kako ta djevojka nije htjela poći za takva čovjeka, koji je pisao tako divne pjesme.

Pripovjedača je ta priča nekako posebno dirnula. Sad je u potpunosti razumio Prešernove stihove i znao je da bol iskazana u pjesmama nije hinjena, već je pjesnik doista iskreno prenio osjećaje u svoje pjesme. Kritičari su Prešerna uspoređivali sa Schillerom, ali on se nije slagao s time.

Priču o Prešernu odmah je ispričao Albertu koji se oduševio – još jedna osoba koja pati od slomljenog srca. Ranije, kad bi pripovjedač govorio Albertu kako on nije Nijemac i kako bi bilo u redu da i manji narodi dobivaju jednako poštovanje, Albert bi odmahnuo rukom. No, sada se sav uzbudio – gdje je tu pravda? Djevojka je napustila Prešerna zato što nije bio Nijemac! Odjednom je Albert promijenio mišljenje i izjavio da se više ne bi trebali skrivati od svog jezika, svoje naravi; bilo je vrijeme da prihvate svoju slavensku krv.

To iskustvo probuđene nacionalne svijesti dodatno je zbližilo dva prijatelja. Dane su provodili hodajući vrtovima i čitajući Prešernove pjesme. Domaćica ih je jednog dana pozvala da upoznaju postolara koji se družio s Prešernom, navraćao bi kod njih ponekad na piće. Postolar je imao samo riječi hvale za pjesnika: bio je mudriji i dobrodušniji od neke gospode koja se uzdizala.

Sjetio se pripovjedač i Prešernovog groba pa je zamolio Nežicu da im pokaže gdje se nalazi. Nije mogao u potpunosti prizvati cijeli put do groba, ali sjeća se da je dan bio divan, sunčan, livade i ravnice razlijevale su se pred njima. Neža je također izgledala divno. Obojica su cijelim putem bili obuzeti njenom ljepotom i elegancijom.

Cvijeće na Prešernovom grobu posadila je sama Nežica jer nitko drugi nije htio. Cvijeće je živo, disalo je, tako da grob pjesnika nije bio usamljen ni pust. Možda umrli pjesnik čak i pogleda svoj grob s neba vidi+i da je ispunjen cvijećem. Neža je bila sigurna da bi mu to bilo drago.

Neko vrijeme sjedili su kraj groba, prisjećali se tog vrsnog pjesnika, ali Neža onda odluči da je vrijeme da idu kući, kako se domaćica ne bi srdila. Prije nego što su krenuli, Neža ubere karanfil s groba i pruži ga pripovjedaču da ima uspomenu na pjesnika i njegov grob. Iako ne voli brati živo cvijeće, učinila je iznimku. Neki čak govore da je zlo brati cvijeće s groba, ali ona je sigurna da svaki korijen cvijeta stigne i do srca pokojnika. Tako je to srce i poslije smrti živo. Sigurno im ne može štetiti cvijet koji je potekao od tako divna srca.

Albert se tada uvrijedio jer on nije dobio cvijet, a Neža mu odgovori kako ga on nije zaslužio. On je bio taj koji ju je ismijavao i rugao se Slovencima. Pripovjedač se uplete i zamoli je neka mu ipak da cvijet jer ga je na kraju zaslužio. Albert nastavi kako je upravo od Neže naučio da je Slovenac i sad je ponosan na to. Uhvatio je pripovjedača za ruku i uzviknuo kako se trebaju zakleti da će on Slovenac i pripovjedač Hrvat ostati vjerni svome narodu, da će se boriti za njega te da će s njim dijeliti sve jade i dobra.

Nakon toga Albert i pripovjedač se izgrle i izljube. Neža im se isprva smijala, a zatim poljubila prvo Alberta, zatim pripovjedača i onda stala trčati niz brdo. Pripovjedač je spremio karanfil u knjigu pa krenuo za njom.

Nakon posjeta grobu obojica prijatelja bili su vedriji. Za njih je taj trenutak bio značajan jer su u potpunosti prihvatili svoje podrijetlo i bili su ponosni na njega i svoj narod. Napokon su se osjećali “ukorijenjeno”. No, dok su bili u prisutnosti djevojke, natjecali su se. Nije novina da se dva prijatelja zaljube u istu djevojku i upravo se to dogodilo pripovjedaču i Albertu. Domaćica je bila pronicljiva i odmah je to uočila. Komentirala je kako su se riješili jednog problema, ali sada se pojavila nova bolest i ta je mnogo opasnija.

Nisu priznali jedan drugome o naklonosti koju osjećaju prema Neži, ali nisu ni morali, bilo je očito. Dok su bili skupa, njeno ime se nije spominjalo i nikada nisu izravno gledali u nju, iako bi se potkrao koji pogled krajičkom oka. Zajedno su smišljali ode, ditirambe i oponašali narodne pjesme, ali svaki odvojeno pisao bi ljubavne pjesme koje bi skrivali jedan od drugoga.

U Nežinoj blizini ponašali bi se posve djetinjasto: kad bi joj pala marama, obojica bi potrčala, ako bi joj trebalo oko nečega pomoći, prepirali bi se tko će joj biti pomoćnik. Pripovjedač nije bio siguran koliko je Neža primjećivala njihovu naklonost, ali pravila se kao da ništa ne zna. Svaki njihov poklon, lijepu riječ, primala bi jednako, da se ni jedan ne bi osjećao kao da ima prednost.

Pripovjedač se pitao kako će sve ro završiti jer pitanje je trenutka kad više neće moći čuvati tu tajnu. Jednog dana, Albert pozove svog prijatelja u sobu kako bi mu pročitao pjesmu koju je napisao. Naglasio je kako je ova drugačija od ostalih jer govori o ljubavi. Pripovjedač je zapalio lulu i smjestio se na krevetu kako bi poslušao pjesmu. Albert se u potpunosti uživio u stihove pjesme, kad ga usred rečenice prekine noćni čuvar koji stane izvikivati svoju poruku kako je prošla ponoć i vrijeme je da stanari pogase vatre.

Albert je bio bijesan što su ga tako naprasito prekinuli, ushodao se po sobi i nije mogao nadoći k sebi. Prijatelj mu pokuša objasniti kako čuvar nije mogao znati da on usred noći recitira svoje ljubavne ditirambe, jednostavno se poklopilo. Kad je vidio da se Albert ne može smiriti, zamoli ga neka nastavi čitati, ali on odbije. Pripovjedač se odluči suočiti s prijateljem pa mu kaže da zna da je pjesma za Nežu. Obojici je bilo teško priznati ljubav prema istoj djevojci.

Albert gotovo strasno upita prijatelja tko će sada riješiti njihov sukob, a pripovjedač odgovori kako će to morati učiniti upravo djevojka. Albert se složi i naglasi kako njih dvojica moraju ostati prijatelji. Njih veže poseban savez i ne smije ih razdvojiti ljubav prema istoj djevojci. Neka ona odluči čija će biti ljubavnica, a čija prijateljica.

Prijatelji se tako izmire, izvuku svaki svoj svežanj papira na kojima su bile ljubavne pjesme za Nežu. Večeri su provodili tako što su čitali jedan drugome te pjesme i u tim trenutcima bi zaboravili da su suparnici. Ali svake bi ih ponoći prekidao kopljanik na konju, sa svojom vikom da je vrijeme da se gase svijeće. Jedne večeri prijatelji su ugasili svijeću i pričekali ga na prozoru. Kad je kopljanik stigao, počeli su bacati trule jabuke na njega.

Sljedeći dan to je bila vijest u cijelom gradu, ali imali su sreće što je Albertov ujak bio u vijeću, tako da nisu imali nikakvih posljedica. Moglo bi se reći i da su pobijedili jer kopljanik više nije dolazio na njihov prozor, tako da su mogli čitati pjesme do jutra.

Prijatelji su počeli Neži otvoreno izjavljivati divljenje i ljubav. Njihova ljubav postala je poznata svima. Neža se cijelo vrijeme rumenila, a kad bi joj čitali ljubavne pjesme, govorila bi im da su u krivu, ona nije takva kakvom je oni zamišljaju. Većinu vremena bilo joj je neugodno, ali ponekad bi odgovorila i smijehom.

Albert i pripovjedač nisu znali koga Neža ljubi pa su odlučili maknuti se na neko vrijeme, kako bi ona sama, bez pritiska, odlučila koga će izabrati. Sjedili su na terasi iza “Stare pošte” na večeri i objavili da idu dalje istraživati gore. Otići će do Bledskog jezera, možda i do Bohinjskog, sve do izvora Save. Odlaze sutra ujutro, ostat će oko četrnaest dana pa će se vratiti u gostionicu. Kad je to Neža čula, malo je zadrhtala.

Neža je preporučila pripovjedaču da ponese Prešernovu knjigu sa sobom, ionako će se vratiti ovamo i vratiti joj knjigu. Na trenutak su Pripovjedač i Neža ostali sami. Krenuli su istovremeno prema sobi, pa se pripovjedač približi djevojci i poljubi je. Neža nije pobjegla, nego je uzvratila poljubac i tek onda otišla.

Prijatelji putem prema gori nisu mnogo razgovarali jer su obojica razmišljala o Neži. Priroda koja ih je okruživala nalikovala je na čarobni amfiteatar. Tu su jedan drugome prisegnuli na vječnu vjeru slavenstvu, ali u svakom kutku prirode pratilo ih je Nežino lice.

U Kranjsku goru vratili su se po noći, a tamo ih je dočekala uplakana svita i župnik. Odmah su potrčali do domaćice koja im je u suzama i jadu rekla da je Neža umrla. Išla je na svadbu kod prijateljice; noć je bila hladna, a ona vruća i uhvatila ju je groznica. Obojica prijatelja stajali su kraj njenog mrtvog tijela i plakala. Na sprovodu su pratili njen lijes, kao što su je pratili onog dana kad ih je vodila do Prešernovog groba.

Domaćica je na rastanku rekla pripovjedaču da mu je Neža poručila neka ponese sa sobom Prešernovu knjigu.

Prošlo je mnogo ljeta od tog događaja. Pripovjedač je pisao pjesme, Albert se bavio prozom i obojica su ostala vjerna slavenstvu kao što su obećali. Pripovjedač je i dalje čuvao Prešernovu knjigu i karanfil s pjesnikova groba.

Analiza likova

Pripovjedač – glavni lik pripovijetke iznosi priču iz vlastite perspektive. Prisjeća se svojih đačkih dana, opisuje se kao vragolastog đaka, punog duha, ali unatoč tome nikada nije imao problema sa svladavanjem gradiva. Još u to vrijeme počeo je pisati pjesme, ali smatra kako nisu bile kvalitetne, kao i većina pjesama napisanih u đačko doba.

Većinu vremena pripovjedač provodi s najboljim prijateljem Albertom koji niječe svoje slavensko podrijetlo i ugleda se na njemačke mislioce i autore. Zbog Albertovog slomljenog srca, prijatelji odlaze u Kranjsku goru. Taj događaj prekretnica je za oba lika.

Djevojka Neža koju tamo upoznaju u njima budi svijest o slavenskoj pripadnosti i ljubavi prema domovini. Albert je Slovenac, kao i Neža, a pripovjedač Hrvat. Djevojka ih upoznaje s umjetničkim radom autora Prešerna koji također ima veliku ulogu u njihovom duhovnom, ali i intelektualnom preobražaju.

Dok je Albert uglavnom sentimentalan i često dramatičan, pripovjedač je smireniji i staloženiji. Obojica se zaljube u istu djevojku zbog čega se osjeća rivalstvo među prijateljima, ali uspijevaju se nadići iznad toga i očuvati prijateljstvo netaknutim. Nakon što djevojka umre, napuštaju Kranjsku goru, ali utjecaj tih događaja osjećaju do kraja života.

Biografija: August Šenoa

August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. studenoga 1838., a umro 13. prosinca 1881. godine od upale pluća, od koje je obolio dok je pomagao unesrećenima u Velikom potresu iz 1880. godine.

Za života je pisao romane, pjesme i književne kritike. Imao je značajnu ulogu za hrvatsku književnosti, ali i za jezik. Smatra se začetnikom suvremenog hrvatskog romana i općenito najplodnijim te najreprezentativnijim autorom hrvatske književnosti 19. stoljeća. Njegov značaj vidljiv je u djelovanju u okviru najzastupljenijeg žanra tog vremena – romana, odnosno proze. Također, veliku ulogu imao je i u razvoju samog jezika, tako da se može reći da je puno toga učinio za izražajnost suvremenog hrvatskog jezika.

Šenoa je završio Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a nakon toga studirao pravo u Zagrebu i Pragu, ali nije završio studij. Od 1866. godine radio je kao urednik “Prozora”, potom kao gradski bilježnik te kao gradski senator. Također je radio i kao ravnatelj i dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu, a zatim kao urednik časopisa “Vijenac”. Bio je i potpredsjednik Matice hrvatske.

Iako se Šenoa kao pisac okušao u većini žanrova, jer na početku karijere bio je i feljtonist, ipak je najplodniji bio kao romanopisac. Bio je usmjeren na nacionalnu povijest, ali jednako tako i suvremene događaje. Ipak, središnje mjesto njegovog umjetničkog stvaralaštva zauzimaju povijesni romani: “Zlatarovo zlato”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna”, “Diogenes” i “Kletva”. U tim romanima problematiziraju se različiti periodi i događaji iz hrvatske povijesti.

Šenoa je poznat i po svojim povjesticama. To su djela u stihu s motivima preuzetim iz povijesti ili narodne predaje. Neke od njih su “Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Kameni svatovi”, “Postolar i vrag” i drugi.

U njegovim djelima koja tematiziraju suvremeni život, uglavnom se problematiziraju odnosi sela i grada, moralno propadanje plemstva, propadanje zadruga, rasipništvo koje je prisutno u građanskim krugovima i slično.

Šenoina djela smatraju se začecima hrvatskog realizma, a utjecaj je imao na nadolazeće autore kao što su: Ante Kovačić, Vjenceslav Novak, Milutin Cihlar Nehajev i drugi.

Autor: A.M.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>