Ključić oko vrata

U ovom romanu prikazuju se djeca koja žive u gradu, ona najčešće ostaju sama kod kuće i zbog toga imaju potrebu nositi ključeve oko vrata kako bi mogla ulaziti u svoje domove dok su roditelji na poslu.

Ključić koji se spominje u romanu ima dva značenja. Jedan je simbol sputanosti te gradske djece koja su većinu vremena sama, izložena na milost i nemilost opasnosti gradskog života, te s druge strane simbol slobode kretanja i znaka odrastanja.

Cilj romana je usmjeriti pozornost roditelja na opasnosti koje vrebaju njihovu djecu dok su oni na poslu. U velikim gradovima ima puno ljudi i nije rijedak slučaj da dijete naleti i na nekog kriminalca koji iskoristi njegovu naivnost i domogne se otiska ključeva, te ukrade vrijedne predmete iz stana. Usamljena djeca vrlo lako mogu završiti u lošem društvu, što nije za čuditi kada su veći dio vremena izložena potencijalno lošim utjecajima okoline.

Radnja ovog romana je smještena u gradskom naselju Dubrava u malim obiteljskim kućama, državnim ustanovama i višekatnicama. U mjestu gdje se odvija radnja ima dosta zelenila i mjesta za igru, a u blizini se nalazi i Grad mladih nekad zvan Pionirski grad.

Roman je suvremene tematike, a sastoji se od 11 poglavlja u kojima se opisuju dogodovštine Stanka, Maje, Suzane i Miroslava. Pisano je jednostavnim jezikom, a svako poglavlje čini posebnu cjelinu što čitatelju olakšava čitanje.

Kratak sadržaj

Maja je djevojčica koja živi s tatom, mamom i mlađim bratom koji ide u vrtić. Ona ide u drugi razred osnovne škole. Stanuju u zagrebačkom naselju Dubrava. Ujutro mama prije posla vodi bracu u vrtić, tata ide raditi pa je Maja većinu vremena sama u stanu prije i nakon škole. Baka joj dolazi često, no ona ne živi u blizini. Baka živi na Trnju, pa se mora voziti busom i tramvajem da bi došla do Dubrave vidjeti unuku.

Baka kao i svaka druga, voli svoju unuku i brani ju kada napravi neku nepodopštinu, a to mamu zna izživcirati. Maja zna pri ulasku u stan lupiti nogom po vratima, a rijetko kad stisne zvonce jer je uvijek u nekoj žurbi. Mama i tata pokušavaju biti strpljivi i uče ju ponašanju, to nema nikakvog učinka. Maja radi po svome.

Maja ima stariju prijateljicu Suzanu koja ide u 3. razred i njih veže čvrsto prijateljstvo. Suzanini roditelji rade, uglavnom je sama pa nosi ključ oko vrata. Ponekad joj dolazi djed s Trešnjevke, ali ona ga nema živaca čekati pa nosi ključić oko vrata kako bi uvijek mogla ući u stan.

U Majinom razredu skoro pola djece nosi ključeve oko vrata pa je i ona odlučila ukrasiti svoj vrat ovim privjeskom.. Nagovorila je tatu da joj napravi ključ od vrata i onih ulaznih u zgradu. I ona je htjela postati član društva “ključaša”, a ovako će moći ulaziti u stan kada to njoj odgovara i neće mamu ljutiti lupanjem noge ili šake.

U školi postoji nekoliko skupina ključaša. Neki su šminkeri, pravi ključaši i poluključaši. Šminkeri ključić nose oko vrata kao ukras jer im zapravo i ne treba. Poluključaši su oni kojima povremeno u posjetu dođu baka i djed. Pravi ključaši su djeca koja gotovo sve sama moraju raditi, od podgrijavanja jela, pospremanja stana do pripremanja za školu.

Blizu Majine zgrade nalazi se Dom umirovljenika Dubrava. Djeca ga zovu staračkim domom. Oko zgrade se nalazi park okružen živicom. Unutar parka se nalazi dovoljno prostora za igru te klupe i staze. Preko dana se ovdje nalazi i mlado i staro. Uglavnom tamo budu ključaši iako se neđe i djece koja nemaju potrebe za ključem oko vrata.

Maja često provodi vrijeme u tom parku, a kako je dobila ključ službeno se pridružila cijenjenom društvu djece. Ima pogled s prozora na cijeli park. Tata joj je zaboravio izraditi ključ, pa je to baka napravila. Na Kvaternikovoj tržnici je dala napraviti dva ključa, a nakon toga je otišla u Namu gdje je kupila svilenu vrpcu koja je na sebi imala plave točkice. Baka je kupila dovoljno vrpce da podijeli i Majinim prijateljima. Maja više nije živcirala mamu jer je počela normalno ulaziti u stan.

Suzana i Maja puno vremena provode zajedno pa su odlučile savjetovati Stanka da se toplije oblači kada izlazi van iz kuće. Stanko je za razliku od Maje pripadao skupini pravih ključaša jer mu je mama ponekad radila ujutro, nekad popodne tako da je on gotovo uvijek bio sam. Išao je u treći razred osnovne škole i odlučio je da neće slušati savjete djevojčica.

Jednog dana su Maja i Suzana išle iz dućana. Šetale su psa Amona od susjede rezike koja je imala bolesnu nogu pa ga nije mogla šetati. Putem su naišle na Stanka koji se tukao s nekim dječakom. Maja je pustila psa s uzice i rastavila dječake u tučnjavi. Sreća je da su djevojke tada naišle jer je drugi dječak povukao Stanka za vrpcu koja mu se nalazi na vratu i počeo ga daviti.

Ekipa se nastavila družiti pa su jednog popodneva odlučili brati kestene. Stanko se pokazao kao dobar prijatelj i rekao im gdje mogu pronaći najbolje kestene. Putem su sreli dječaka s kojim se Stanko bio potukao. Dječak Miroslav nije bio sam nego u društvu s dječakom riđe kose i nekim nepoznatim. Ovaj put su se samo nadmudrivali, nisu se tukli, a Stanko im je podvalio trule kestene, dok su on i djevojčice otišli kući s najboljim kestenima.

Miroslav i Stanko su postali prijatelji, unatoč tome što Miroslavovo društvo nije pripadalo ključašima. Jednog dana dok su igrali graničara odlučili su objesiti ključeve od stup. Kada je došla pred svoju zgradu Maja nije mogla otključati stan. Ključevi nisu odgovarali. Otac joj je rekao da je uzela krivi ključ. Nastala je zbrka, a Maja je počela plakati.

Maja i tata su krenuli tražiti ključeve, sreli su uplakanog Miroslava, njegovog ljutog tatu i Stanka. Svi zajedno su otišli do barake kod Riđeg gdje se uspostavilo da su svi uzeli krive ključeve. Suzanini su bili kod Maje, majini kod Riđeg i tako dalje, no na kraju je sve dobro završilo. Zahvaljujući ovoj nezgodi Majin otac je upoznao njene prijatelje i sprijateljio se čak s nekim roditeljima.

Riđi, Miroslav, Stanko, Maja i Suzana su bili u lunaparku. Dečki su se nešto došaptavali, a cure su pokušavale čuti o čemu se radi, ali bezuspješno. Kako nisu imali novaca za plaćanje vožnji pa su odlučili doći po noći kad ne bude nikoga i provozati djevojke. Stanko je vidio kako se pokreće vlak.

Stanko je čekao društvo, no nitko se nije pojavio navečer pa je odustao od čekanja i odlučio upaliti vlak i odvesti se nekoliko vožnji. Uskoro su došli policajci i zaustavili vlak. Začudili su se kad su ugledali dječaka uplašenog i samog, odjevenog samo u košulju. Stanko se prepao da će ga odvesti u zatvor no policajci su se smilovali i nisu to učinili.

Štoviše, sprijateljio se s njima, jedan ga je otpratio kući, skuhao čaj i pospremio u krevet. Obećao je da više neće ulaziti u zabavni park jer je to opasno i zabranjeno.

Maja je dva jutra bila sama, a treće jutro joj je trebala baka doći u posjetu. Maja ju je čekala ispred zgrade, no bake nije bilo nego je tamo bio neki gospodin u tamnom šeširu. Malo je izgledao čudno, ali nije ga se uplašila. Gospodin je primijetio ključeve oko vrata i počeo razgovarati s njom. Ispitivao ju je svašta, a ona mu je pričala o roditeljima, prijateljima i stanu. Tada je stranac izvadio crni sapun i rekao da je to čarobni sapun iz Afrike. Uzeo je njene ključeve mi pritisnuo s jedne i druge strane sapuna. Maja je primjetila otiske, ali nije shvatila o čemu se radi.

Čim je baka došla, Maja joj je ispričala koga je srela i što je učinio sa sapunom. Baka se uhvatila za glavu jer je znala da se radi o lopovu koji je htio provaliti u stan. Maji je bilo krivo kad je shvatila što je napravila. Otac je odmah promijenio bravu i sve prijavio policiji te napravio kćeri nove ključeve.

Lopov je pokušao nakon nekoliko dana provaliti u stan, ali ga je policija uhvatila. Bio je već osuđivan i u zatvoru, ali je pobjegao iz njega. Dobio je pet godina zatvora najviše zbog provala u stanove i upravo zbog ključeva koje je lukavo dobivao od djece koja su bila sama.

Dok su se Stanko i Miroslav igrali kod staračkog doma, ugledali su kamp prikolicu od tvrtke “Cestogradnja”. Stajala je na parkiralištu i bila je zaključana, ali Stanko je smislio da bi mogli razbiti lokot i preseliti se u nju. Roditeljima su rekli da će Miroslav spavati kod Stanka, a Stanko kod Miroslava. Tako su se dječaci našli slobodno bez kontrole.

Igrali su se bezbrižno u prikolici dok netko nije zaključao vrata i pokrenuo motor. Vikali su i lupali, no nitko ih nije čuo. Preko cijelog Zagreba su stigli u Veliku Goricu. Kada je čovjek otvorio vrata iznenadio se ugledavši dvojicu dječaka. Dobro se izderao na njih te im dao novce za karte kako bi se mogli busom vratiti u Zagreb i tramvajem do Dubrave. Odlučili su prešutiti svoju pustolovinu.

Miroslavova obitelj je imala zemlju gdje su posadili jagode, a nalazila se u blizini Grada mladih. Miroslav je društvo pozvao u berbu. Išao je i pas gđe Rezike koji je oduševljeno trčao i igrao se s nekim psom. Miroslav je primjetio da je to zapravo lisica. Lisica ga je ugrizla i pobjegla. Amonu je curila krv ispod oka pa su se svi prepali da lisica nije možda bijesna.

Na kraju se u zbrci Rezika izderala na Suzanu jer je njoj povjerila svog ljubimca. Izbezumila se pa je umjesto veterinarske službe pozvala hitnu pomoć. Na kraju se ispostavilo da lisica nije bila bijesna, a kada se gđa Rezika odselila djeca su ostala bez dobrog prijatelja za igru.

Incident sa lopovom je ostavio dosta traga na Maji pa ga je često sanjala i od straha zvala policiju. Oni su bili strpljivi s njom jer su znali što se dogodilo. Jednom kad je čula lupanje na vratima prestrašeno je zvala policiju koja je uhvatila baku koja je zaboravila ključeve. Ruke su joj bile zauzete vrećicama pa je morala lupati po vratima da joj Maja otvori. Vidjevši policiju kako juri prema vratima i sama se prepala da se nije što dogodilo njenoj unuci.

Isplakale su se i jedna i druga, zatim je baka napravila objed, provjerila je li Maja napravila zadaću i pustila je van na igranje. Maja se koturala i naišla na tužnu Suzanu koja je bila neutješna zbog Amona. Obje ih je razveselio Stanko koji se pojavio na novom biciklu. Stanko do tada nije govorio o ocu, no tada nije mogao prestati govoriti kako se otac vratio i da će zauvijek biti s njim i s mamom. Stankov otac je tada s prozora mahnuo i pozdravio svu djecu, najviše svom sinu koji se nije mogao prestati hvaliti o biciklu koji mu je otac kupio.

Analiza likova

Maja – djevojčica ide u drugi razred osnovne škole i dobra je učenica. Vesela je, ima lijepe plave oči, znatiželjna je, ponekad i tvrdoglava. Voli svoje roditelje, brata i baku.

Dobra je prijateljica i tu je za prijatelje u nevolji. Ne voli nepravdu. Stanku je pomogla kad se tukao s drugim dječakom. On osim što je dobar Majin prijatelj je i njena simpatija.

Pristojna je i ljubazna prema odraslima, ali je i malo naivna pa ne shvaća da postoje i zločesti ljudi koji ju mogu iskoristiti.

Odkada je shvatila da na svijetu postoje i loši ljudi, ne voli biti sama pa onda razgovara makar s glasom žene preko telefona koji govori koliko je sati.

Svaki put kad je Maja uplašena zove policiju pa je jednom zbog toga gotovo baka nastradala jer je zaboravila ključeve.

Stanko – dobar dječak koji ide u treći razred. Iako isprva izgleda da je zao i zapušten, on je dijete koje ne živi s ocem, a majka radi tri smjene kako bi ga prehranila. No s vremenom otkrivamo da je Stanko pošten dječak.

Ponekad je zajedljiv i ratoboran, ali je isto tako i ponosan, ne boji se sklapati nova prijateljstva. Nije zlopamtilo i voli avanture.

Upušta se više puta u nedozvoljenu pustolovinu. Prvi put je upao u zabavni park i pokrenuo vlak. Drugi put je upao u kampkućicu i nedozvoljeno se igrao u njoj.

Stanko nije govorio o svom ocu jer mu je to bila bolna tema sve do dana kad se otac nije vratio. Tada je Stanko bio sretno dijete, a ovdje pisac pokušava ukazati koliko je bitno imati dobre obiteljske odnose kako bi dijete bilo sretno.

Čovjek u tamnom šeširu – opasni kriminalac koji smrdi na cigarete i alkohol. Debeo je i neobrijan i podsjeća na medvjeda s oštrim pogledom. Lukav je i iskorištava malu djecu kako bi se domogao njihovih ključeva da može provaljivati u stanove.

Biografija: Nikola Pulić

Rođen je 1926. godine u Bićinama u blizini Skradina kod Prokljanskog jezera i slapova Krke.

Iako je proveo u rodnom mjestu veći dio djetinjstva, za vrijeme drugog svjetskog rata bio je prisiljen napustiti Bićine. To mu je poslužilo kao inspiracija u mnogim djelima gdje je opisivao svoj rodni kraj.

Nakon rata je došao u Zagreb i tu počeo djelovati kao književnik. Pisao je pripovjetke, romane, putopise, drame, filmske i TV scenarije, ali ponajviše romana i zbirku pripovjedaka.

Romani: Ključić oko vrata, Posljednja igra, Strah me mama, Procesija, Prpilova škola, put u Izrael, Sablja Vuka Mandušića, Zli brodovi, Nobelova djeca.

Zbirke pripovjetki: Morska prašina, Dolina Zvečeva.

Putopisi: More i more, Krkom uzvodno i Proljeće na Griču.

Umro je 1. siječnja 2006. godine.

Autor: S.G.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>