Matovilka

Muž i žena dugo su se trudili dobiti dijete i ništa nije uspjevalo. Žena je napokon uspjela zatrudnjeti, ali se pritom i razbolila. Gledajući kroz prozor vidjela jekako kod susjede raste sočni zeleni matovilac. Nagovori muža da joj ga ode malo nabrati kako bi ga mogla slasno pojesti.

Dok je muž brao matovilac spazila ga je zla vještica čiji je to matovilac bio. Kada je vještica došla bijesna muž je u strahu počeo moliti za svoj život govoreći kako će uskoro postati otac. Vještica je razmislila i rekla mužu da može nabrati koliko god matovilca želi, ali da će nakon rođenja dijete biti njeno. Žena je rodila prekrasnu djevojčicu i vještica svjesna njenog dolaska na svijet odmah uzima malenu i zatvara je na vrh nepristupačne kule.

Djevojčicu je nazvala Matovilka i držala je kao zarobljenicu ne dopuštajući nikome da je vidi. Njena soba u tornju imala je samo jedan prozor kroz koji je Matovilka mogla vidjeti vanjski svijet. Kako je djevojčica rasla, rasla je i njena divna zlaćana kosa pa ju je vještica počela nazivati Zlatokosa. Soba nije imala vrata i kada je vještica željela doći do Zlatokose viknula bi joj iz podnožja: “Matovilko, ustaj ne čekaj, spusti kose da me gore nose”.

Jednoga dana na tome putu zatekao se i mladi lijepi kraljević. Matovilka je usamljena pjevala u svojoj kuli, a on je čuo njenu pjesmu. Nikada nije vidio Matovilku, ali se zaljubio onoga trena kada je čuo njenu pjesmu.

Nikako nije mogao pronaći tu djevojku koja pjeva dok napokon jednog dana nije uočio vješticu kako se penje po Zlatokosinoj kosi u toranj. Kraljević se vratio i sljedeći dan te oponašao glas zle vještice ne bi li mu Matovilka spustila kosu. Tako je i bilo i došavši do nje zaljubio se još više.

Vještica je saznala i ljutita odrezala Zlatokosi njenu divnu plavu kosu. Protjerala ju je u pustinju na kraj svijeta i kada je kraljević ponovo došao spustila je Zlatokosinu kosu koju je sačuvala. Na vrhu kule ovoga puta kraljevića je čekalo iznenađenje, sama vještica. Ljutita gurnula ga je i on je pao u trnje ispod kule. Bolan i slijep popeo se na konja i zakleo se da će pronaći Zlatokosui ma gdje bila.

Nakon godina uzaludnog lutanja došavši u pustinju čuo je dobro poznatu pjesmu. Uspio je pronaći svoju ljubav i kada su djevojčine suze pale na njegove slijepe oči vid mu je vraćen. Odjahali su u njegovo kraljevstvo gdje su živjeli sretno do kraja svojih dana, a za zlu vješticu nitko nikad više nije čuo.

Biografija: Charles Perrault

Charles Perrault rođen je 12. siječnja 1628. godine u Parizu u Francuskoj u obitelji buržuja kao sedmo dijete Pierre Perraulta i Paquette Le Clerc. Od početka je imao sve uvjete da se školuje u najboljim ustanovama.

Zahvaljujući školovanju koje je imao Charles je na kraju bio visoko obrazovan čovjek koji je tijekom svog života radio puno toga, pa je tako pisao galantna djela o prijateljstvu i ljubavi, rasprave o književnosti. Unatoč svemu do kraja života je ostao najpoznatiji kao autor bajki s kojima su odrasle mnoge generacije.

Priče koje je pisao i u kojima nisu uživala samo djeca, imala su uporište u narodnim pričama. Neke od njih su preuzela braća Grimm, a neka su prenešena usmeno. Charles iza sebe ima nekoliko poznatih djela kao što su “Priče moje majke guske”.

U Pričama moje majke guske nalazile su se priče iz nižih slijeva društva koje je potom Charles prilagodio za čitatelje iz viših slojeva društva. Priče su bile sastavljene od osam bajki i činile su posebnu zbirku. Priče moje majke guske nizu izašle pod njegovim imenom nego pod imenom njegova sina.

Charles Perrault je bio veliki oslonac za sve mlađe generacije jer je u vječnoj borbi između starijih i mlađih zastupao one koji su smatrali kako se treba okrenuti novom načinu pisanja. Stariji su bili uvjereni da je pravi put onaj koji su slijedile generacije prije njih.

Bajke s kojima se proslavio  su: “Mačak u čizmama”, “Crvenkapica”, “Pepeljuga” i “Modrobradi”. Prvu bajku “Usnula ljepotica” objavio je 1696. godine.

Umro je 16. svibnja 1703. godine u Parizu.

Autor: S.Š.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>