Moj tata spava s anđelima

Moj tata spava s anđelima je roman pisan u formi dnevnika. Stjepan Tomaš daje prikaz ratnog stanja u Osijeku u periodu početka Domovinskog rata. Roman je pisan iz perspektive djevojčice Cvijete Matković.

Jasno je prikazan nagli prijelaz u ratno stanje, iako je Cvijeta još djevojčica svjesna je svega što se događa. U svoj dnevnik zapisuje kako u gradu vlada panika, ljudi traže skloništa dok se čuju udarci granata.

Cvijeta je prisiljena naglo odrasti i suočiti se s raznim hororima i užasima koje rat sa sobom donosi. Konstantan život u strahu utječe na nju, pa tako jednom unosi u dnevnik kako je ne napušta osjećaj mučnine. Neko vrijeme boravi u gradu blizu Austrije, Pinkafeldu jer je u Osijeku bilo previše opasno.

Nakon pola godine se vraća u svoj grad, ali opasnost još uvijek nije prošla. No, ubrzo stižu snage UNPROFOR-a i bombardiranje prestaje, a krajem svibnja se djeca vraćaju u školu.

Vrsta djela: kratki roman

Vrijeme radnje: početak devedesetih, 1991. godina

Mjesto radnje: Osijek

Kratak sadržaj

Djevojčica Cvijeta Matković počela je pisati svoj dnevnik na dan kad je njen grad Osijek napadnut. Bilo je to 6.9.1991. godine. Išla je u šesti b razred, ali nastava se nije održavala jer ih je napala vojska jugoslavenske narodne armije.

U gradu je vladao kaos. Ljudi su bježali po ulicama i pokušavali naći najbolje skrovište, neki su se skrivali u podrumima, drugi u kanalizacijskim šahtovima ili skloništima. Škola je srušena granatiranjem tako da je nastava odgođena do daljnjega.

Cvijeti nedostaje škola i njeni prijatelji s kojima se običavala igrati na dvorištu ili ulici. Sad su ti prostori prazni. Grad je ostao bez struje i plina, a vani je sve hladnije jer se bliži zima. S obzirom na to da su to novije zgrade koje nemaju dimnjake šansa da se naiđe na peć na drva je gotovo nikakva.

Cvijetin otac je radio kao prosvjetni nadzornik no sad je kod kuće. Dvanaestog rujna, u četvrtak je zabilježeno u Cvijetinom dnevniku kako je pala Baranja. Otac joj je rekao kako je vidio iz osječke Tvrđe Baranjce kako se spremaju u kolonu i kreću na izbjeglištvo, u Mađarsku ili u nepoznato.

Cvijeta je znala što su izbjegličke kolone i kako izgledaju jer ih je jednom prilikom vidjela na televiziji, to su za nju bili posebno mučni prizori. I njen grad je postajao sve prazniji. Susjedi, obitelj Reisner su otišli u Njemačku. Ostavili su dvije mačkice, Mimi i Kima, zamolili su Cvijetu da se o njima ponekad brine. Znala im je nositi najbolje komade jela.

S obzirom na to da se nije znalo kad će škola moći ponovno funkcionirati počeli su s radio emitiranjem nastave krajem rujna. Cvijeta se trudila pozorno pratiti emisije i rješavati zadatke, no njena majka nije bila toliko optimistična oko škole na radiju.

29.9. Cvijeta je unijela novi zapis u dnevnik. Poginula je njena vršnjakinja, 13-godišnja Ivana Vujić s njenom obitelji, nisu stigli na vrijeme pobjeći do skrovišta kad je granata pala na njihovu kuću. Ta vijest je Cvijetu jako pogodila, razmišljala je o tome da prekine pisati dnevnik.

Cvijetu su prije zanimale nevažne stvari, kao imena glumaca i poznatih. Sad je pokušavala zapamtiti imena onih koji su izvještavali iz Vukovara. Sve teže joj pada ova okrutna stvarnost u kojoj su se našli pa često odlazi u svijet mašte. Izmislila je prodavaonicu snova.

Ponekad im dođe struja i tad čitava obitelj slavi. Jednog dana je Cvijetinu obitelj posjetio susjed, djed s malom unučicom od pet godina. Cvijeta je nevino upitala djevojčicu gdje su joj roditelji, a ona joj je odgovorila kako je mama negdje otputovala, a tata joj spava s anđelima. Cvijeta se osjećala loše jer je pitala djevojčicu za roditelje, a kasnije ju je i majka izgrdila. Naime, djevojčičina majka je pobjegla u Srbiju, a otac joj je poginuo prije dva mjeseca kao gardist.

Nakon što se već nekoliko tjedana nisu vidjeli, posjetio ju je prijatelj iz razreda Luka, no brzo su se posvađali oko toga koliko cijevi ima višecijevni bacač raketa. Nakon toga Cvijeta odluči zapisati u dnevnik pjesmicu koju je napisala jedna djevojčica, Marina Pavičić, koja je tako zaželjela da rat prestane i da više niti jedan tata ne mora umrijeti.

Jednog dana je iz okupirane Baranje doletjela granata i pogodila osječku katedralu, tako da se misa održavala u pothodniku nakon toga. 17.11. Cvijeta primjećuje kako se popis osmrtnica poginulih gardista proteže na nekoliko posljednjih stranica novina.

S Cvijetinom obitelji se došao oprostiti njihov prijatelj Čika Helin, otišao je potražiti svoju majku u Vukovar. Cvijetinom ocu se učinilo kao da je njihov prijatelj došao ostaviti oporuku prije nego što krene u Vukovar.

Cvijeti jednog dana stiže pismo dobre prijateljice Zlatice koja je na početku rata otišla u Austriju gdje je smještena kod gradišćanskih Hrvata gdje pohađa hrvatsku školu. Sve teže je bilo ostati u Osijeku, grad je izgledao sve više napušten.

Počeo je padati snijeg, Cvijeta se pitala hoće li joj kosa početi sijedjeti od stresa. Jednom prilikom je čula da je tako bilo s jednom djevojčicom koja je svjedočila ubojstvu vlastitih roditelja. Vukovar je pao i Cvijetini su roditelji odlučili da ona mora napustiti Osijek. S obzirom na to da je većina djece već poslana u Samobor, ona je morala otići u gradić pored Linza, po imenu Pinkafeld.

Cvijeti je jako teško palo što će morati napustiti svoje roditelje, a i oni su tugovali jer će se uskoro morati oprostiti. Nakon dugo vremena se našla u središtu Osijeka pa je u dnevnik zapisala koliko joj je teško bilo vidjeti razrušeni grad.

Cvijeti je u Pinkafeldu bilo neobično tiho, nije se čula buka prijevoza niti granata. Kad se čula s roditeljima nisu mogli prestati plakati koliko su si nedostajali. Telefonski razgovori bili su sve rjeđi jer su telefonske linije često bile u kvaru.

Približavao se Božić i imali su zadatak napisati pismo djedu Božićnjaku no Cvijeta nije mogla misliti na zvončiće i poklone. U mislima joj je bio rat i granate koje padaju. Dečki su jednom prilikom prešarali svu ćirilicu u čitanci što je naljutilo učiteljicu pa im je rekla da će je svejedno morati učiti. 15. siječnja Hrvatska je priznata, a Cvijeta se pitala hoće li je priznati i njen susjed Sekulić.

Cvijeta je čula kako se neka djeca smještena u Mađarskoj i Istri vraćaju kući pa se pitala kad će se ona moći vratiti u Osijek. Nakon pola godine dobila je poruku da se i ona vraća kući. Opasnost za Osijek još uvijek nije prošla, ali otac je pristao da se prošetaju do nekoliko kioska i potraže romane Alana Forda. 17.3. Cvijeta unosi u dnevnik da ratno stanje još uvijek vlada i da se i dalje moraju skrivati po podrumima.

Cvijeta je jednom vidjela kroz prozor susjeda Sekulića, Srbina kako šeće nervozno ispred zgrade. Kasnije je saznala da je umro, otac joj je ispričao kako su mu prijetili da će mu kuću dići u zrak, na putu za Mađarsku mu je stalo srce. Bombe i dalje padaju i Cvijeta zapisuje u dnevnik kako ne može više podnijeti stres zbog čega neprestano osjeća mučninu.

Ipak, sredinom svibnja u Osijek stižu snage UNPROFOR-a i bombardiranja prestaju, no i dalje se mogu vidjeti protjerivanja što posebno ljuti Cvijetinu mamu. Nastava je počela 30.5., a roman završava Cvijetinim zapisom u dnevnik, 7.6. u kojemu govori kako je u Osijeku već danima tiho.

Likovi: Cvijeta, Zlatica, Cvijetini roditelji

Biografija: Stjepan Tomaš

Stjepan Tomaš je rođen 1947. godine u Novoj Bukovici. Školovao se prvo u Našicama, nakon čega je diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Neko vrijeme je radio kao profesor hrvatskog jezika.

Bio je zaposlen i kao urednik školskog lista Baranjski srednjoškolac, nakon čega se počinje baviti pisanjem. Od tada je objavio devetnaest knjiga za koje je u nekoliko navrata bio nagrađivan. Najpoznatija djela su: Dobar dan, tata, Moljac i noćni čuvar, Halo, ovdje komandosi i Moj tata spava s anđelima, taj naslov se kasnije mijenja u Mali ratni dnevnici.

Bavio se i pisanjem za odrasle. Neke od poznatijih zbirki pripovijedaka su: Tko kuca otvorit će mu se, Smrtna ura, Anđeli na vrhu igle, te nekoliko romana: Život u provinciji, Građani u prvom koljenu, Taninska četvrt.

Autor: A.M.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>