Pjesma "Moja preobraženja" dio je Šimićeve zbirke pjesama "Preobraženja" (1920.) te odiše pročišćenim pjesničkim izrazom. Zbirka "Preobraženja" uvela je radikalne promjene u to doba jer se nametnula kao novi kriterij i mjera. Svojom je pojavom donijela nešto novo, drugačije. U njoj se prvi puta u hrvatskoj poeziji izostavljaju interpunkcijski znakovi unutar slobodnog stiha, tako stvarajući izražajne lirske slike.
Zbirka se sastoji od 48 pjesama, koje su po formi kratke, ali zato misaono jako dojmljive i ekspresivne. One predstavljaju početak pjesnikove "kanonske"faze u kojoj njegove pjesme imaju izražajan grafički angažman.
Zbirka ostavlja cjelovit dojam i učinkovito opisuje neke egzistencijalne situacije te individualni slučaj pretvara u univerzalni protest. Šimić je jedan čovjek koji svjedoči za ljudsko svjedočanstvo općenito.
Preobraženja
Pjesma je po vrsti misaono-refleksivna jer iziskuje promišljanje čitatelja. Također nas potiče na okretanje prema samome sebi, inzistira na pogled u nutrinu vlastite duše i propitkivanju vlastita života.
Tema je smrt i zazivanje smrti iz razloga što lirski subjekt u posljednjoj strofi zaziva Boga te ga moli da ga preobrazi u svijetlu zvijezdu. Jasno je kako lirski subjekt proživljava muke tijekom života te se raduje trenutku susreta s Bogom, ali metaforički govori kako će za sobom ostaviti djela i pjesme kroz koje će nastaviti živjeti na ovozemaljskom svijetu.
Lirski subjekt (Šimić) smrti u početku prilazi sramežljivo, s nadom odgađanja ili s nadom nadvladavanja: "Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta/ i bezbroj puta uskrsnem." Također moli za pomoć s nebeske strane kada moli božanske sile da ga pretvore u zvijezdu koja će sjati u tamnim danima drugih živućih ljudi. S obzirom da traži život na nebu jasno je kako vjeruje u život duše i time teži za vječnošću. Umoran je od života na Zemlji te utjehu traži u Bogu i onostranom, a zauzvrat ostavlja djela koja će na Zemlji ostati trag njegove umjetnosti.
Mogli bismo reći kako umjetnik nikad nije zadovoljan, uvijek traži nešto novo i drugačije, umoran je od zemaljskog života i zaziva Božju pomoć kako bi skratio muke. Naglasak je djelomično i na umjetničkom stvaranju koji ostaje kao trag pjesnikovog prijašnjeg života i postojanja.
Motivi u ovoj pjesmi su "noć", "lice", "jutro", "polja", "vode", "preobrazba", "zvijezda", "očajnici".
Epiteti pjesme su sljedeći "crna bezdan i mučna noć", "blijedo meko lice", "kristalno jutro", "svijetla nepromjenljiva i vječna zvijezda", "daleko nebo", "crne muke noćnih očajnika".
Stihovi su osmerac, jedanaesterac, dvanaesterac, petnaesterac, šesnaesterac, sedamnaesterac i devetnaesterac, a stih slobodan (što je i inače odlika Šimićeve poezije). Šimić je također poznat po izostavljanju interpunkcije u pjesmama. Nema klasične podjele na strofe iako je pjesma podijeljena na tri odvojena dijela.
Pjesničke figure u pjesmi su: asonanca "blijedo meko lice u kristalno jutro" (ponavljanje samoglasnika "o"), "Crne bezdane i mučne" (ponavljanje samoglasnika "e"); aliteracija "pogledima plivam preko polja" (ponavljanje suglasnika "p"); metafora je prisutna u čitavoj pjesmi ("ja pjevam sebe", "pogledima plivam preko livada i polja", "umrem na dan bezbroj puta", "bezbroj puta uskrsnem", itd.); kontrasti su "crna bezdana noć - blijedo lice i kristalno jutro", "umrem - uskrsnem", "svijetla zvijezda - crna muka".
Vrlo je važno uočiti kontraste i boje kojima se pjesnik koristi. U ovoj je pjesmi crna mračna noć suprotstavljena blijedom licu i kristalnom jutru pri čemu dolazi do sudaranja crne i bijele boje. Takvo je kontrastiranje i polariziranje temeljena značajka pjesnikova pisanja.
U mnogim drugim pjesmama zastupljene su plava, crvena i žuta boja te na to posebno treba obratiti pozornost.
Biografija: Antun Branko Šimić
Antun Branko Šimić značajan je hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj i kritičar.
Rođen je 1898. godine u Drinovcima, gdje je pohađao osnovnu školu, nakon koje je završio tri razreda franjevačke gimnazije u Širokom brijegu, a četvrti razred u Vinkovcima.
Odmah nakon školovanja nastavio se baviti književnim i novinarskim radom. Radio je na izdavanju časopisa "Vijavica"u Zagrebu, te je 1919. pokrenuo časopis "Juriš". a 1923. časopis "Književnik".
Prve Šimićeve pjesme oponašale su liriku Antuna Gustava Matoša, ali s upoznavanjem ekspresionističkog književnog pokreta i časopisa "Der Sturm" koji ga je promicao, događa se zaokret i u Šimićevoj poetici.
Po uzoru na ekspresioniste i njegova poezija postaje kratka, sažeta, bez pravilne strukture, slobodnog stiha, jednostavnih izraza, ali duboke poruke. On izostavlja interpunkcijske znakove, a često i rimu, pa ritmičnost gradi upravo na slobodnom stihu.
Tu novu formu prvi put koristi u svojoj prvoj zbirci pjesama "Preobraženja" koje je bilo dobro prihvaćeno osvježenje na tadašnjoj književnoj sceni. Ostala je zapamćena kao najbolja Šimićeva zbirka, ali i značajna zbirka za hrvatsko pjesništvo uopće.
Kako su se mijenjale Šimićeve životne prilike, tako se mijenjala i tematika njegovih književnih opusa. Nakon što se predao isključivo književnom radu, zapao je u siromaštvo, ali se ono pokazalo kao plodna inspiracije njegovom poetskom izričaju. Iskoristio ga je za svoj niz socijalno-egzistencijalnih pjesmama, koje su bile društveno angažirane u predstavljanju surove stvarnosti siromašnih.
Šimić je rano za života obolio, pa je ta boležljivost postala konstanta u njegovu životu. Kada se pokazalo da že mu bolest donijeti i smrt, njegove pjesme počele su prikazivati to stanje uma pri iščekivanju smrti. Pjesmama tada dominira pitanje smisla života, pitanje smrti unutar života i krhkosti kako življenja tako i samog tijela. Neke od pjesama koje su nastale u tom Šimićevom životnom razdoblju smatraju se vrhuncem njegove poezije.
Šimić je izgubio bitku sa smrću vrlo rano, u svojoj 27. godini života. Umro je od tuberkuloze 1925. godine u Zagrebu.
Autor: I.S.
Odgovori