Analiza djela Nora / Lutkina kuća. Dramu je napisao Henrik Ibsen. Kratka lektira, likovi, kratak sadržaj i književni elementi drame o životu Nore i Torvalda, te o njenom putu odrastanja i oslobođenja. Provjera znanja pročitanog djela na brz i jednostavan način!
Analiza
Malo je poznato kako je inspiraciju za dramu Nora - Lutkina kuća norveški pisac Henrik Ibsen pronašao u vlastitom životu. Naime, priču je temeljio na životu Laure Kieler, svoje dobre prijateljice, kojoj se dogodilo upravo ono što se dogodilo Nori i Torvaldu - kako bi spasila muža od tuberkuloze, na nezakonit način je došla do novca.
No prije nego što je krivotvorila zadužnicu, pitala je Ibsena za pomoć. Tražila je da preporuči njenu knjigu svome izdavaču, s nadom da će od prodaje namaknuti dovoljno novca za liječenje muža. Ibsen ju je odbio, ona je na nezakonit način došla do novca i sve se saznalo. Osuđena od strane javnosti, muž se razveo od nje i poslao je u ludnicu u kojoj je provela dvije godine, sve dok, tada već bivši muž i djeca, nisu tražila da se ipak vrati. Kasnije je postala poznata danska spisateljica.
Djelo Nora - Kuća lutaka je nastalo upravo u onome trenutku kad je Laura bila primljena u ludnicu. Ta sudbina bliske obiteljske prijateljice je Ibsena potresla, posebno zato što ga Laura molila pomoć i on ju je odbio, nesvjestan problema u kojima se zapravo bila našla.
Vjerojatno nije bio svjestan koliki učinak će ova drama, koja je njemu bila katarzično proživljavanje sudbine bliske prijateljice, ostaviti na cjelokupno nordijsko društvo, a onda i šire. Još od svoje praizvedbe 21. prosinca 1879. godine u Kopenhagenu, pokrenula je rasprave o ženskoj emancipaciji i položaju žene u društvu.
Mnogi su kritizirali samu dramu, kao na primjer švedski autor August Strindberg, tvrdeći kako zapravo nije riječ o ženi koja nije imala priliku pronaći sebe, već koja odabire nemoralan put napuštanja muža i vlastite djece nakon što su njene krivice otkrivene. Za njega i mnoge riječ je o ženi koja okrivljuje muža zbog nemogućnosti nošenja s vlastitom grižnjom savjesti, dijeleći moralne lekcije, dok se istodobno ne propituju njene nemoralne i kazneno gonjive odluke poput krivotvorenja potpisa, laganja o ucjenama. I to sve mužu iza leđa.
Zbog cijelog tog pritiska javnosti, većinom u Njemačkoj, i kako bi osigurao svoje djelo od reinterpretacija drugih autora, sam Ibsen piše naknadno drugu verziju završetka u kojoj Nora ne napušta muža već, kad vidi djecu, odluči ostati kod kuće i prihvaća svoju sudbinu. Takav završetak je bio mnogo prihvatljiviji tadašnjoj javnosti koja je odlazak žene od kuće i napuštanje obitelji smatrala nemoralnim, neprihvatljivim i skandaloznim, ali sam Ibsen se gnjušao tog završetka i nazvao ga barbarskim.
Vjerojatno nitko tada nije mogao pretpostaviti da će drama, dugoročno gledano, postati jedno od najbitnijih djela 19. stoljeća, a sama Nora jedno od mnogih lica pokreta za prava žena i simbol nemirenja s onim što joj je suđeno od drugih, već shvaćanja da nikada nije prekasno za pronaći sebe i stvoriti vlastiti život i vlastitu sudbinu.
O važnosti samog djela dovoljno govori činjenica da je 2006. godine, stoljeće nakon Ibsenove smrti, Nora- Kuća lutaka bila najprikazivaniji kazališni komad u svijetu. I sam UNESCO je nekoliko primjeraka s potpisom Ibsena 2001. godine uvrstio u program Sjećanje svijeta, registar koji čuva dragocjene zbirke i dokumente, čime je uvrštena među najznačajnija djela u svjetskoj povijesti.
Kroz samu dramu koristi se retrospektivom kroz koju se malo po malo otkriva prošlost, povezanost likova, njihove greške i karakterne crte, slabosti koje imaju bez obzira koliko bježali od njih i pokušavali se prikazati savršenima. Na kraju, iako Nora odlazi i njene greške su društvu bile najuočljivije, shvaćamo kako ova drama ne priča samo o emancipaciji žene, ne govori samo o Nori.
Riječ je o općenitoj karakterizaciji društva kao takvoga. Društva koje, bolesne kičme, pokušava sakriti vlastite slabosti i mane pod pritiskom onoga što treba činiti i što se smatra moralnim pa na kraju zbog nesposobnosti da opstane u toj laži polako sve više propada - ostavljeno od svih, usamljeno, mireći se sa sudbinom, da bi na kraju polako umrlo zbog tuđih grešaka i vlastite nesposobnosti nošenja s istima. Govori i o putu pojedinca prema samootkrivenju i samoostvarenju te hrabrosti koja je potrebna kako bi se otkrio potencijal i odgovorilo na najdublje čežnje vlastita srca i ono na što je pozvan, čak i kad ga svi osuđuju, koče i djeluju protiv njega.
Govori i o žrtvi žena - bilo zbog vlastitog dobitka ili tuđeg, kao i da sreća ne leži u jednom mjestu, već u slobodnoj volji da se izabere gdje će se osoba ostvariti, bilo to u samačkom životu ili braku.
Zbog svega toga ova drama je aktualna i danas - jer problem ostaje isti, samo se mijenjaju vremena i načini na koji se taj problem interpretira. Društvo je imalo i uvijek će imati svoja nepisana pravila i očekivanja, a pojedinci koji im se odluče oduprijeti u pokušaju da otkriju sebe, bit će okarakterizirani kao problematični.
Sama drama je mnogo puta ekranizirana, a neke od najpoznatijih ekranizacija su A Doll's House, nijemi film iz 1922. godine; zatim argentinski film iz 1943. godine Casa de muñecas, u kojem se koristio alternativni kraj; dvije filmske verzije s različitim glumačkim postavama iz 1973. godine te verzija iz 2012. godine u kojoj je, u kratkom filmu, prikazano kako bi današnja Nora mogla izgledati.
Elementi djela
Književni rod: drama
Vrsta djela: drama u tri čina; moderna tragedija; građanska drama
Mjesto radnje: stan odvjetnika Torvalda Helmera u jednom norveškom gradu
Vrijeme radnje: zima; tri dana - Badnjak, Božić i dan nakon Božića; radnja smještena oko 1879. godine
Tema:
Potraga pojedinca za onim tko on uistinu jest i pokušaj otkrivanja sebe i pronalazak svoga mjesta u svijetu.
Osuda društvu koje osuđuje na osnovu lažnih moralnih zakona, koje ni samo ne poštuje, i na kraju umire od njih. A dok umire pokušava sa sobom povući mnoge.
Život Nore i njen put odrastanja i oslobođenja.
Ideja:
"Žena ne može biti ono tko jest u modernom društvu koje je pretežno orijentirano muškarcima, sa zakonima koje su stvorili muškarci te sucima i odvjetnicima koji prosuđuje ženstvenost s muškog stajališta." - Henrik Ibsen
Uloga žene i majke u društvu te njena žrtva.
Uloga roditelja u životu djeteta i njihov utjecaj na daljnji život.
Prvi dojmovi i njihova površnost te nesrazmjer s istinom o onome tko osoba uistinu jest.
👉🏼 ZA VIŠU OCJENU! 👈🏼
Analiza djela i likova + najvažnija pitanja / odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Drama je podijeljena u tri čina, a radnja se odvija u stanu Torvalda Helmera u vrijeme božićnih blagdana.
Prvi čin
Prvi čin započinje opisom same pozornice koja predstavlja dnevnu sobu obitelji. Kroz opis shvaćamo kako je riječ o dobrostojećoj obitelji koja ima dovoljno novca za malo bolji namještaj, klavir, kaljenu peć, ali i poslugu, no nemaju ga opet za ekstravagantniji namještaj i za bacanje. Stječe se dojam da je riječ o obitelji srednje klase koja ima dovoljno, sretna je i uživa u toplini vlastita doma i mogućnostima koje imaju.
Nora Helmer ulazi u sobu s mnoštvom poklona koje je kupila, a one koje ne može nositi sama unosi ih nosač. Tu se dalje vidi financijska situacija, ne samo kroz veliku napojnicu koju je ostavila nosaču, već i iz njenog razgovora s Torvaldom, njenim mužem, koji radi kao odvjetnik: "Ali, Torvalde, ove godine si zaista možemo malo više priuštiti. Pa ovo je prvi Božić kad ne moramo štedjeti."
Nora je sretna i zadovoljna, uzela je sebi bombone, koje skriva od muža, a ima i iznenađenje za djecu u obliku bora koji će navečer kititi. Torvald je čuje dok pjevuši i tepa joj: "Je li to tamo moja ptičica cvrkuće?…Je li to moja vjeverica tamo skakuće?", a dok je shvatio koliko je stvari kupila kroz šalu joj spočitava jer vjeruje da još nisu u dovoljno stabilnoj financijskoj situaciji za takve velike potrošnje. Nora mu predlaže da pozajme u vjerovnika, no ta ga ideja ljuti jer ima čvrste stavove "Ne praviti dugove! Ne posuđivati! U kućanstvu koje se temelji na pozajmljivanju ima nečega ropskog, pa i ružnog".
Nora se snuždila na prvu, no on je razvedrava s 40 novčanica koje joj je dao, nakon čega mu ona pokazuje što je sve kupila kao poklone za Božić: "…novo odijelo za Ivara, i sablja. To je konj i truba za Boba, a ovo lutka i kolijevka za Emmy. Sve je to istina vrlo jednostavno, ali ona ionako sve uništi. A ovo su rupčići i sukno za služavke. Stara Ana-Marija bi zapravo morala mnogo više dobiti!". I naravno, paket za Torvalda koji može vidjeti tek navečer. On je dobro poznaje i zna da za sebe nije uzela ništa, pa dok je pita što bi joj on mogao dati, ona odgovara - novca: "Ja ću uviti novac u lijepi zlatni papir i objesiti ga na božićno drvce", no svjestan je toga da će novac otići na kućanstvo i sve druge, osim na nju samu. I bez obzira na njenu štedljivost, uspoređuje ju s njenim ocem koji je uvijek htio novac na ruke, a dok bi ga dobio, samo su mu procurili kroz prste.
U jednom trenutku prestaje s razgovorom o ocu i govori joj da mu se čini sumnjivom, kao da se zasladila u gradu, iako mu je obećala da neće, što ona negira, a on odlučuje vjerovati joj. Potvrđuje joj da je naručio dobro vino i da na večeru dolazi doktor Rank i, dok se raduju večeri koja ih čeka i dobrom dohotku, Torvald se prisjeća kako je prije znala po tri tjedna pred Božić svaku noć se zaključavati "da napraviš cvijeće i mnogo drugih ukrasa za božićno drvce, pa nas iznenadiš", no rezultat je bio oskudan, a za njega je to bio jedan od najdosadnijih perioda života. U trenutku dok se raduju, čuje se zvono i rastavljaju se - Nora čeka da služavka uvede ženu koja im je došla nenadano, a Torvald odlazi u radnu sobu u kojoj ga čeka doktor Rank.
Žena je Kristina Linde koju Nora nije vidjela već 9-10 godina. Došla je jutros parobrodom, a Nora se sjetila kako je čitala u novinama pred 3 godine da je gospođa Linde izgubila muža i ostala sama - bez djece, bez novca, bez muža. Ispričava joj se jer je htjela poslati pismo, no nije stigla zbog drugih obveza. No, prije nego Kristina ispriča svoju priču, Nora joj govori o velikoj sreći koja ih je zadesila - njen muž je postao direktor banke i od Nove godine će imati veliku plaću i tantijeme zbog kojih će moći živjeti bez ikakvih briga. Tada saznajemo da se Kristina i Nora poznaju iz škole i kako je već tada Nora bila velika rasipnica.
Nora joj odluči ispričati o tome koliko im je na početku braka bilo teško - i sama je morala raditi, pa se bavila ručnim radom (plela je, vezla i sl.). Te godine je Torvald ostavio državnu službu jer je morao zaraditi više nego prije, zbog čega se premorio radeći od jutra do kasno u noć i nasmrt je obolio. Kako bi se oporavio otišli su u Italiju gdje su ostali cijelu godinu, se dok se on nije oporavio - od toga dana više nije bolovao. No došlo ih je puno: "Tisuću i dvije stotine talira je to stajalo. Četiri tisuće i osam stotina kruna". No taj novac je dobila od oca koji je baš u to vrijeme bio na samrti, a nedugo nakon i umro. Nikad ga više nije vidjela, što joj je teško palo: "Ah! To je najteže što sam doživjela od svoga vjenčanja".
U tom trenutku se razgovor vraća na Kristinu - saznajemo da nije nikada voljela svoga muža, udala se za njega jer je bio vrlo bogat, a ona je imala bolesnu majku i dvoje mlađe braće o kojima je morala brinuti. Smatrala je svojom dužnošću udati se i pomoći im time. No, poslovi su bili nesigurni, i nakon njegove smrti sve se raspalo, a ona je ostala bez ičega. Nakon njegove smrti radila je pomalo posvuda - od sitničarija do male škole, po cijeli dan.
Izmorio ju je takav život, ali sad je slobodna nakon toliko vremena - njena majka je umrla, a braća imaju poslove i više im nije potrebna njena pomoć. Iako je Nori djelovalo da se sada Kristina sigurno osjeća lakše, iznenadilo ju je da je upravo suprotno: "Ne, prazno. Nemam više nikoga za koga bih mogla živjeti". Tako da je zapravo došla moliti Noru može li joj pomoći, može li joj njen muž pronaći neki stalan posao u uredu, bilo što što bi joj pomoglo, a bilo bi stalno. Zahvalna je Nori koja joj želi pomoći, no uvrijedila ju je zbog misli kako Nora "gotovo ni ne poznaš težinu i nevolje života.
U tom trenutku se otkriva istina - Norin otac im nikada nije posudio novac za liječenje u Italiji, a ni sami Torvald nije nikada znao koliko je teško bolestan. Nori su doktori rekli istinu, a ona je tu informaciju sakrila. Prvo ga je pokušavala natjerati da je odvede u inozemstvo na odmor: "Govorila sam s njim o tome kako bi krasno bilo kad bih jedanput, kao tolike mlade žene, otputovala u inozemstvo. Plakala sam, molila; rekla mu da pomisli i na to u kakvom sam stanju; da bude dobar i učini mi po volji", no nije se dao. Na kraju mu je predložila da uzme zajam, na što je on poludio: "Rekao je da sam lakoumna i da je njegova dužnost kao supruga da ne popusti - mislim da je tako nekako rekao - mojim mušicama i hirovima." No ona je ipak pronašla izlaz.
Torvald nikad nije saznao da im novac ipak nije posudio njen otac, jer je otac ubrzo umro, a ona mu nikada nije rekla istinu o njegovu zdravlju i novcu iz straha da će istina biti previše ponižavajuća za Torvalda: "Torvald sa svojim muškim ponosom - kako bi njemu bilo neugodno i ponižavajuće kad bi znao da mi na nečemu treba zahvaliti. To bi potpuno poremetilo naš odnos. Naš lijepi, sretni dom ne bi više bio to što je sada." Tu informaciju je odlučila sačuvati za neke druge dane: "Da, možda jedanput, poslije; poslije mnogo godina, kad ne budem više tako lijepa kao sada. kad me Torvald ne bude više tako jako volio kao sada; kad ne bude više uživao u tome da mu plešem, da se preoblačim i recitiram. Onda će možda biti dobro imati štogod u rezervi."
Novac, četvrtgodišnje kamate, sve to vraća od poslova koje radi s vremena na vrijeme. Tako se saznaje da je prošle godine, dok je svima govorila da radi ukrase za Božić, zapravo prepisivala: "Zatvorila bih se u sobu svake večeri, pa pisala duboko u noć. Ah, mnogo puta sam bila tako umorna. A ipak je bilo vrlo zabavno raditi i zarađivati novac. Činilo mi se upravo kao da sam muškarac." Saznaje se i zašto toliko želi novac i uzima malo za sebe -kako bi od tog novca mogla otplaćivati dug. Naime, jer nema srca uskraćivati išta Torvaldu i djeci, od novca za kućanstvo i djecu ništa nije željela odvojiti. Nije sigurna koliko je otplatila, ali dok joj je jako teško bilo znala je zamišljati da postoji neki stari gospodin kojem se svidjela, pa je umro i u svojoj oporuci sve ostavio njoj: "Sav moj imutak neka odmah bude isplaćen u gotovu lijepoj i dragoj gospođi Nori Helmer.”
U tom trenutku ih prekida zvono i dolazak Krogstada koji traži novog direktora banke za razgovor. Nora se lecne na susret s njime, mijenja joj se ponašanje, no trudi se to ne dati do znanja nikome. No, ispalo je da ga Kristina poznaje: "On je bio u našem kraju duže vrijeme odvjetnički koncipijent." Sama Kristina primjećuje koliko se Krogstad promijenio, na što Nora odvraća da ga je promijenio nesretan brak i kuća puna djece koja mu je ostala nakon ženine smrti.
Tada im se priključuje doktor Rank kojeg Nora upoznaje s Kristinom i razgovor ubrzo prelazi na život - o tome kako svi misle da moraju živjeti, kako bi svi željeli produžiti život, bez obzira koliko se jadno osjećali, posebno oni moralni bolesnici, u koje doktor Rank ubraja i Krogstada: "Koliko god se jadno osjećao, ipak bih htio produžiti te muke. Moji pacijenti žele to isto. A ni s moralno oboljelima nije drukčije. Ovoga je trenutka unutra, kod Helmera, upravo jedan takav moralni Lazar." Doktor Rank priča o tome koliko velik pokvarenjak je taj Krogstad, kao i da samo moralno jaki ljudi ostaju pošteđeni utjecaja onakvih poput Krogstada. Zaključuju kako zdravima ne treba lijeka i baš zbog toga je društvo jedna velika bolnica.
Nora, zadubljena u svoje misli, počinje se smijati i pljeskati, zabavljena mišlju kako: "Torvald ima tako veliki utjecaj na mnoštvo ljudi zaista je nadasve zabavna.", vadi bombone i slavi, časti Kristinu i doktora Ranka, usput lažući kako ih nije ona kupila, već joj ih je Kristina poklonila, a pred Torvaldom dolazak skriva vrećicu s bombonima.
Upoznaje supruga s Kristinom, izvrćući istinu nagovara ga da je zaposli, na što on obećaje da će se nešto već i naći. A zatim odlazi, a s njim i doktor Rank te Kristina koja odlazi tražiti sobu: "Kako je nezgodno što nam je stan tako malen. Jednostavno te ne možemo..."
U tom trenutku se čuju dječji glasovi na stubištu te ulaze Ana-Marija, dadilja u društvu djece. Odlaze u sobu i k njima dolazi Nora kojoj djeca prepričavaju svoj dan, a ona im tepa: "Kako izgledate svježe i veselo. Pa ti vaši rumeni obraščići, kao jabuke i ružice. (…) Moju slatku malu lutkicu!" Pleše s djecom, presvlači ih, a šalje dadilju da se zgrije i sama presvuče, kreće i igra skrivača. Od svog tog smijeha nitko nije čuo kucanje na vratima. Ubrzo se vrata otvaraju i tamo stoji Krogstad.
Saznaje se kako je nekoć davno poznavao Kristinu i polako ispituje Noru sve dok ne dođe do toga kako se ona zauzela za Kristinu pred svojim mužem, zbog čega će najvjerojatnije i dobiti posao u banci. Tada je počinje pritiskati i traži od nje da se zauzme za njega kod muža, kako ne bi dobio otkaz. Pred mnogo godina je učinio neku nepromišljenost koja nije završila na sudu, ali mu jest zatvorila sva vrata. Zbog toga se i okrenuo mutnim poslovima, zbog kojih su se oni i upoznali. No sinovi mu rastu i zbog njih želi doći opet do građanskog ugleda: "Mjesto u banci bilo bi takoreći prva stepenica. I sad me vaš suprug hoće opet gurnuti nogom sa stepenice u blato."
Kada je po zadnji put rekla da mu ne može pomoći jer ipak nema utjecaja na svoga muža, počeo joj je prijetiti - ne samo da će reći mužu da je posudila od njega novac, na što se ona umalo rasplače: "Ovu tajnu, koja je moja radost i moj ponos... da je on sazna na tako ružan i neukusan način?", već može i završiti na sudu. Objasnio joj je kako je jedan od uvjeta bio da njen otac mora potpisati dokumente, kako bi ona mogla dobiti zajam. Po datumima, on je to napravio tri dana nakon svoje smrti.
Stjerana u kut, ali prkosna i ponosna, Nora priznaje kako je ona potpisala oca. Krogstad joj pokušava objasniti kako su isti jer "ono što sam ja nekad počinio i što je pokopalo cijeli moj građanski ugled, nije bilo ni veće ni gore." te da zakoni ne pitaju za razloge, ma koliko njeni bili dobri: "…ako ja taj komad papira predam sudu, po tim ćete zakonima biti osuđeni." No Nora odbija vjerovati kako postoje zakoni koji mogu osuditi kćer koja želi poštedjeti oca na samrti straha i suprugu koja iz ljubavi želi mužu spasiti život: "Ja ne poznam zakone tako dobro, ali sam uvjerena da negdje u njima mora biti napisano da je tako nešto dopušteno." Nakon toga Krogstad odlazi, a Nora ostaje rastresena. Traži služavku da donese drvce, a djeci govori da se ne može igrati s njima ipak i blago ih gurka u drugu sobu.
Dolazi Torvald i ispituje je je li netko dolazio, a kada ona negira, hvata je u laži i govori kako je upravo vidio Krogstada da napušta njihovu zgradu: "Nora, Nora, i u to si se upustila? Ti se s takvim čovjekom razgovaraš i daješ mu obećanja? A meni, povrh svega, govoriš neistinu!" Razočaran je njome i upućuje je da to više nikada ne napravi: "Ptica pjevica mora cvrkutati čistoga kljuna - bez pogrešnih tonova!"
Mire se i ona mu obećaje da se neće zalagati za Krogstada, a onda prebacuje temu na prekosutrašnji kostimirani ples kod Stenborgovih kojem se raduje, ali ne zna u što bi se kostimirala, pa pita Torvalda da razmisli o tome i da joj ideja.
Torvald obećaje da hoće, iako ima puno posla jer je napokon dobio punomoć ravnateljstva i može početi činiti promjene u banci. Tako Nora saznaje da Torvald Krogstada smatra moralnim propalicom zbog krivotvorenja potpisa, koje nikada nije priznao, već se skrivao iza spletki i lukavština, umjesto da prihvati krivicu. Torvald vjeruje kako takve laži unose "…u cijelu obitelj otrov zaraze i bolesti. Svaki dječji udah u takvoj kući prepun je klica zla." te kako su "Gotovo svi ljudi koji su već u mladosti propali imali lažljive majke."
Govori joj kako zlo najčešće dolazi od majke, iako i očevi mogu biti loši. Sa svakom njegovom riječju Nora je sve udaljenija i tiša, sve više u svojim mislima. Torvald odlazi, a Nora opet odvraća djeci da ne mogu doći do nje, već moraju biti s dadiljom i razmišlja na glas rastreseno i blijeda od užasa: "Ja da ću pokvariti vlastitu djecu? Otrovati naš dom? (…) To nije istina! To nije i nikada neće biti istina!"
Drugi čin
"Ista soba. U uglu je uz klavir božićno drvce bez ukrasa i s napola dogorjelim svjećicama; na sofi je Norin šešir i zimski kaput. Nora, sama u sobi, nemirno šeta gore-dolje; najzad zastaje kod sofe i uzima svoj zimski kaput." Neprestano Nora priča sama sa sobom, nepovezano, i razmišlja o Krogstadovim prijetnjama. U tom trenutku dolazi dadilja s kutijom s kostimom za bal, ali nažalost kostim je pocijepan, zbog čega se Nora sjetila gđe Linde - zamolit će je da joj pomogne.
Nagoviješta dadilji kako ubuduće neće više moći biti toliko za svoju djecu, koja još uvijek pitaju za nju jer su toliko navikla stalno biti s majkom. Tada ispituje dadilju kako je ona imala srca ostaviti svoju djecu. Saznajemo kako je dadilja Ana-Marija bila i Norina dadilja, a morala je prihvatiti posao jer je bio prijeko potreban: " Onaj gad se za mene nije ništa brinuo." Imala je sreću što joj kćer odlazak nije zamjerila, već joj je pisala nakon krizme i dok se udavala.
Dadilja odlazi k djeci, a Nora pokušava odagnati misli, kad joj dolazi Kristina jer je saznala da ju je Nora tražila. "Sutra je gore kod konzula Stenborga kostimirani ples pa Torvald želi da se pojavim kao napuljska ribarska djevojka i plešem tarantelu koju sam naučila na Capriju." - objašnjava Kristini u čemu je problem i koliko joj je potrebna njena pomoć s kostimom, pa se Kristina bez problema hvata posla. No, dok radi, zahvaljuje joj na jučerašnjoj večeri i raspituje se o doktoru.
Pretpostavlja da je on taj bogataš o kojem je Nora hipotetski govorila, što ona kategorički odbija. Linde se sablažnjava nad odnosom koji on ima s Norinom obitelji i činjenici da je s njima svaki dan: "Nešto ću ti reći: nastoj prekinuti tu stvar s doktorom Rankom." Saznajemo kako boluje od teške bolesti koju je dobio od oca: "Jadnik, suši mu se kralježnica. Njegov je otac bio vrlo odvratan čovjek, veliki ženskar i tako dalje... Zbog toga - ti me razumiješ- njegov sin boluje još od djetinjstva."
Nora umiruje Kristinu govoreći joj da ne postoji ništa između nje i doktora, te da novac od njega nikada nije posudila. Kako Torvald dolazi, Nora prekida razgovor s Kristinom i tjera je u sobu s djecom jer: "Torvald ne podnosi šivanje."
Torvald i Nora ostaju sami i prvo pričaju o tome koliko su sretni jer je poslušala njegov savjet za kostim, a zatim prelaze na Krogstada i Norino moljenje da ne dobije otkaz. Torvald pokušava shvatiti zbog čega je toliko ustrajna u tome. Prvo misli da je riječ o tome jer je dala obećanje, zatim da je riječ o traumama iz prošlosti i strahu da se Torvaldu ne ponovi ono što se dogodilo njenom ocu - klevete: "Da, da. Kakve li su samo laži i klevete oni zlobnici pisali o tati po novinama." Tada saznajemo i na koji su se točno način Nora i Torvald upoznali: "Uvjerena sam da bi on bio maknut sa svoga položaja da te Vlada nije poslala da istražiš stvar i da ti nisi prema njemu bio toliko blagonaklon i uviđavan."
Tada joj Torvald objašnjava kako se u banci već zna da planira otpustiti Krogstada, da ne može promijeniti mišljenje više, da će mu se poljuljati ugled ako se sazna da je na njega utjecala vlastita žena. Na kraju otkrivamo da iza svega se krije nešto drugo - to što mu se pred drugima obraća s ti. Nora misli kako je riječ o sitničavom razlogu, na što se Trovald ljuti jer misli kako je njega prozvala sitničavim. Iz ljutnje, u tom istom trenu, šalje služavku da pošalje pismo u kojem je poruka o Krogstadovom otkazu.
Nora ga moli da vrati pismo, da nije svjestan toga što ono može učiniti njihovoj obitelji, no Trovald misli kako je riječ o strahu i pokušava je utješiti time kako se on sa svim izboriti može: "Draga Nora, ja ti opraštam tvoj strah, iako je on za mene uvredljiv. Da, to je uvreda! Ili možda nije uvreda kad ti misliš da se j a moram bojati osvete nekog propalog nadripisara? No ja ti ipak opraštam, jer si mi tako dala toliko lijep dokaz svoje velike ljubavi." A zatim je upućuje da ide vježbati tarantelu i tamburin za nastup.
Dolazi doktor Rank i, na njen poziv, ostaje prvo pričati s njom. Govori joj da ubrzo umire, kako su stigli nalazi, i on ima još jedno mjesec dana života: "Dogodit će se ono na što sam već odavno pripravan. No ipak nisam vjerovao da će to doći tako brzo. (…) Još mjesec dana i trunut ću na groblju." Moli je da ne dopusti Torvaldu da ga posjećuje u bolnici: "Helmer, zbog svoje fine prirode, osjeća izrazitu odvratnost prema svemu što je ružno. Ne želim da mi dolazi u bolnicu..." Govori joj da će znati kako je najgore počelo jer će joj poslati svoju posjetnicu označenu crnim križem: "Moja jadna, nevina kralježnica okajava vesele poručničke dane moga oca."
Moli ga da ne umre, na što doktor Rank odvraća kako će ga ionako zamijeniti, već je krenula s Kristinom ga mijenjati. Kako bi mu makla misli sa smrti, Nora mu pokazuje svilene čarape, a on pokušava vidjeti više od stopala. Zatim mu govori kako mora sutra vidjeti je dok pleše i pokušava ga zamoliti za veliku uslugu, ali se ipak povlači. Doktor Rank na to, kako bi joj dokazao da mu može vjerovati, priznaje svoje osjećaje: "Nora, zar mislite da je on jedini koji (…) koji bi rado dao za vas svoj život. (…) Zakleo sam se da vi to morate saznati prije nego zauvijek odem. Bolje prilike neću više imati. Da, Nora, sada znate. A sada znate i to da se na mene možete osloniti bolje nego na ikoga drugog."
Nora pokušava otići, i izgleda da je cijelo vrijeme bila svjesna svega što on osjeća prema njoj: "Nora - gospođo Helmer - pitam vas jeste li vi to znali? (…) Ah, što ja znam jesam li znala ili ne? Kako možete biti tako nespretni, doktore! A prije je bilo sve tako lijepo!"
Ona shvaća kako mu više ne može reći ništa, objašnjava mu da on spada u kategoriju ljudi s kojima se rado druži, a ne koju ona nužno voli. No prekida je služavka i uz šapat joj daje posjetnicu. Nora nuka doktora da ode u stražnju sobu i zadrži Torvalda, jer joj je došao paket, drugi kostim koji je naručila i o kojem Torvald ne smije ništa znati.
Tajanstveni posjetitelj je Krogstad. On je u putnom krznenom kaputu, krznenim čizmama i šubari. Objašnjava joj da je odlučio ipak ne izaći s njenim grijehom u javnost, da se može drukčije sve srediti između njih troje, no Nora ne želi da išta o njihovom poslu sazna Torvald. Krogstad namjerava zadržati zadužnicu kao garanciju da Nora neće se odlučiti na neku očajničku odluku, bilo to napuštanje kuće, djece, smrt… "Odakle vi znate da se ja bavim takvim mislima? (…) Ljudi gotovo uvijek tako misle u početku. I ja sam tako mislio. Ali, Bože moj, ja nisam imao hrabrosti.", jer i u njenoj smrti o njemu bi ovisio njen dobar glas.
Objašnjava joj da od njenog muža ne traži novac, već samo želi biti poštovan građanin: "Već godinu i pol dana nisam učinio ništa nepoštena. Za svo to vrijeme borio sam se s vrlo teškim okolnostima; bio sam zadovoljan što sam se opet malo-pomalo pridizao. Sad su me izbacili i ja se ne zadovoljavam da me se opet primi, iz milosti. Ja želim napredovati, kažem vam."
Krogstad odlazi i pri odlasku ubacuje pismo u kojem razotkriva Noru u poštanski sandučić. Nora je neutješna, a takvu je vidi Kristina koja napokon shvaća da je od Krogstada Nora posudila novac. Kristina tješi Noru i poručuje joj da može nekako sve srediti jer je postojalo vrijeme kad bi Krogstad njoj za ljubav sve učinio, ma što god to bilo. No Nora je moli da, ako bude trebalo, ne dopusti nikome da preuzme krivnju već svima posvjedoči kako je Nora sve sama i pri punoj svijesti odlučila i učinila.
Kristina odlazi do Krogstada pokušati pomoći Nori, a Nora pokušava Torvalda nagovoriti da ne ide po pisamca do sandučića. Traži od njega da vježba s njom jer je sve zaboravila, a on ubrzo pristaje - prvo on svira, a ona pleše, no ples je tako divlji i histeričan, da ustaje i daje joj upute dok doktor Rank nastavlja sa svirkom: "Nora pleše sa sve većim uzbuđenjem. Helmer stoji kraj peći i za vrijeme plesa neprestano pravi primjedbe da bi je popravio. Izgleda kao da ona to ne čuje; njena se kosa raspliće i pada na ramena; ona za to ne mari, nego nastavlja plesati. (…) Ali draga, Nora, pa ti plešeš kao da ti se radi o životu i smrti."
Tada joj obećava da će biti uz nju sve do sutra navečer i neće otići do sandučića. Nora se sprema za slavlje, veliku gozbu do jutra, doktoru Ranku je sumnjivo njeno ponašanje: "Tu nešto ima. Nešto se događa.", dok Tolvard sve pripisuje djetinjastim strahovima.
Kada ostaju same, Kristina poručuje Nori kako je Krogstad otputovao i vraća se tek sutra navečer, ali mu je ostavila pisamce u kojem ga traži. No Nora je uvjerena da nije trebala to napraviti jer će se dogoditi čudo. I kad se dogodi, svi će slaviti: "Pet sati. Sedam sati do ponoći. Onda još dvadeset i četiri sata do druge ponoći. Onda će tarantela biti odigrana. Dvadesetčetiri i sedam? Još trideset i jedan sat života."
Treći čin
"Ista soba. Stolić i stolice pomaknuti su na sredinu sobe. Na stolu gori svjetiljka. Vrata od predsoblja su otvorena. S gornjeg kata čuje se glazba.", a Kristina sjedi u sobi i nekoga čeka - Noru i Torvalda, ali dočekala je Krogstada. Saznajemo kako su bili zajedno, ali ga je napustila kada je došla bolja prilika, odnosno - čim je imala priliku bogato se udati kako bi pomogla majci i braći. No, otvaraju se jedno drugome i saznajemo kako se i dalje vole. Krogstad vjeruje kako bi uz nju bio drukčiji, no ne vjeruje ni njoj ni sebi da je moguće da opet završe zajedno.
Njena uvjeravanja pripisuje ženskoj histeriji i prinošenju žrtve. Oboje su poput brodolomaca koji se utapaju i na kraju odlučuju pomoći jedno drugome: "Ja moram raditi. Ja sam, koliko se sjećam, radila cijeli svoj život. To je bila moja najveća, moja jedina radost. Sad sam potpuno sama... prazne duše, napuštena. Raditi samo za sebe, gdje je tu zadovoljstvo? Nils, daj mi nekoga, nešto, za što bih mogla raditi."
Pronalaze natrag put jedno do drugoga i Krogstad shvaća da je njegovo iskupljenje moguće, a leži u njoj, i počinje žaliti što je ubacio pismo u sandučić. Saznaje da još nije prekasno, ali Kristina ga potiče da ga ne traži natrag jer je bitno da se sve tajne među Norom i Torvaldom otkriju: "Ta nesretna tajna mora na vidjelo, između njih mora doći do iskrenog razjašnjenja. Dosta je bilo skrivanja i laži." Krogstad odlazi presretan, a Kristina se sprema sretna jer konačno njen život poprima svrhu: "Konačno netko za koga ću moći raditi... živjeti; dom u koji ću smjeti unijeti sreću i zadovoljstvo."
Dolaze Torvald i Nora koju uvodi gotovo silom: "Ona je u talijanskom kostimu s velikim crnim šalom, a Helmer u večernjem odijelu preko kojega ima raskopčan domino." Tada su vidjeli Kristinu koja je cijelo vrijeme čekala ih da se vrate kako bi vidjela Noru u njenom kostimu. Torvald joj prepričava kako je Nora otplesala tarantelu i dobila buran pljesak, iako: "… je interpretacija možda bila previše naturalistična. Ja mislim malo naturalističnija nego što to, strogo uzevši, odgovara zahtjevima umjetnosti. Ali svejedno - ona je dobila pljesak, buran pljesak. I da sam je poslije toga još pustio da ostane? Da oslabi taj dojam? O, nipošto!" Dok je Torvald otišao upaliti svjetlo, Kristina Nori otkriva kako će joj muž ipak sve saznati. Torvald se vraća i primjećuje kako Kristina plete pa joj savjetuje da se uhvati vezenja jer to mnogo ljepše izgleda: "… pri pletenju nema gracije. Pogledajte samo: ruke zgrčene, pletaće igle pumpaju gore-dolje, gore-dolje kao kineski štapići."
Kristina odlazi, a Torvald govori Nori koliko je želi: "Da ne gledam svoje najveće blago? Da ne gledam svu tu krasotu koja pripada meni, samo meni. Posve i samo, samo meni! (…) Tebi je, osjećam, još tarantela u krvi. To te čini još zavodljivijom." Prepričava joj svoja maštanja u kojima su tajni ljubavnici koji su se jedno drugom obećali, a kad je zaogrne šalom, vidi je kao svoju mladu koju iz crkve po prvi put vodi u svoj stan." No Nora ga odbija, na što se Torvald sablažnjava jer, on joj je muž.
Njihove razgovore je prekinuo doktor Rank kucanjem. Razgovara s Norom i potvrđuje joj da su došli zadnji nalazi, konačni. Nora traži ideju za maskiranje njega i sebe - ona će biti dobra vila, a on nevidljiv: "Postoji neki veliki crni šešir - nisi to čuo? - metneš ga na glavu i nitko te ne vidi." Uzeo je od Torvalda havanku, Nora mu je upalila cigaretu i otišao je: "A sada, zbogom! (…) Lijepo spavajte, doktore! (…) Najljepša hvala za tu želju." Torvald, koji je popio previše šampanjca, ne razumije o čemu pričaju ni što se sve pred njim upravo odigrava, pa nakon odlaska doktora odlazi po pisma.
Na vrhu stoje dvije posjetnice od doktora, a iznad imena su crni križevi: "Pogledaj! Kakva jeziva ideja! Upravo kao da najavljuje svoju vlastitu smrt. (…) Pa i najavljuje. Tim se posjetnicama od nas oprostio. On će se zaključati i umrijeti." Ne oplakuje predugo prijatelja, već pokušava nastaviti gdje je stao, no Nora ga odbija i nuka da otvori i pročita pisma: " Misli na smrt svoga prijatelja! (…) Imaš pravo. To nas je oboje potreslo. To se ispriječilo između nas: ružnoća, smrt, misao na smrt. Moramo se toga osloboditi. A dotle - svatko u svoju sobu."
Nora je u strahu, sprema se izaći i upustiti u ono o čemu već zadnja dva dana razmišlja - smrt: "Nikad više da ga ne vidim? A ni djecu. (…) O! Voda, hladna kao led i crna. O, beskrajna dubino! To sve... o, da je sve već prošlo! (…) Zbogom, Torvalde, djeco moja!" Dok se sprema pobjeći, Torvald je hvata i zaustavlja - pročitao je pismo. Napokon se istina zna i Nora mu priznaje kako sve što piše u njemu je istina. Govori mu kako je u pozadini svega njena ljubav prema njemu: "Voljela sam te više od svega na svijetu!", no Torvald ne prihvaća takva opravdanja: "Mani se tih bijednih izgovora! (…) O, nesretnice, kako si mogla? (…) . Imaš li ti pojma što si učinila?"
Sa svakom njegovom rečenicom Nora je sve hladnija - od prvotne želje da ne preuzima on sve na sebe, dolazi do konačnog razumijevanja kako stvari zapravo stoje. Torvald je vrijeđa, naziva licemjerkom i lažljivicom, zločinkom: " O, kakve li gadosti! Fuj! Fuj!". Uspoređuje je s njenim pokojnim ocem i kako je mogao ovakvo nešto i predvidjeti. Optužuje ju da je bez religije, bez morala i bez osjećaja dužnosti, da mu je razorila sreću i uništila cijelu njegovu budućnost: "Ah, strašno je i pomisliti. Ja sam u kandžama jednog potpuno besavjesnog čovjeka. On može sa mnom raditi što god ga je volja; tražiti od mene što mu padne na pamet; zapovijedati mi, nalagati mi po svojoj miloj volji. A ja? Ne smijem ni pisnuti! A sve za volju jedne lakoumne žene!" Govori mu da će biti slobodan jednom dok nje ne bude, ali to mu ništa ne znači jer će na njega, u svakom slučaju, pasti sumnja da je znao za njeno zločinačko djelo, a možda budu mislili i daje umiješan: "Ta se stvar pošto-poto mora zataškati."
Govori joj kako će pred svijetom morati izgledati kao da se među njima ništa promijenilo nije, ali na ostajat će u kući i neće imati pristupa djeci: "Ali djecu mi ne smiješ odgajati; djecu ti ne mogu povjeriti. O, kad to moram reći onoj koju sam toliko nježno ljubio i koju još...! No, s tim je gotovo. Od danas se više ne radi o sreći, nego o spašavanju ruševina, ostataka, privida..."
Prekida ih zvono i novo pismo koje je poslao Krogstad, a u njemu je vraćen ugovor. Torvald se mijenja, sretan je, spašen, i ona je spašena s njim. Raskidao je ugovor što prije i spalio i zatim mijenja ploču - počinje suosjećati s Norom i njena tri jako teška dana: "Mučila si se, nisi vidjela drugog izlaza... no ne mislimo na to. Bilo je strašno - gotovo je. Veselimo se! Zar ne čuješ, Nora? Čini mi se da ti još ne shvaćaš: to je prošlo! Ali što je to - taj ledeni izraz?" Pogrešno njen ledeni izraz lica interpretira kao njenu nevjericu da joj je uistinu oprostio. Uvjerava je kako je uistinu sve joj oprošteno, da razumije kako je to napravila iz ljubavi prema njemu, shvaća kako nije mogla sama prosuditi financije, ali nije mu manje draga zato što se ne zna snaći: "Osloni se samo na mene, ja ću te voditi, štititi. Slab bih ja bio muškarac kad me ženska slabost, tvoja slabost, ne bi još više privlačila k tebi. A one teške riječi što sam ih izgovorio kad sam mislio da će se sve svaliti na moju glavu, to zaboravi. Ja sam ti oprostio, Nora. Ja ti se kunem da sam ti oprostio."
Nora odlazi presvući se: "Skidam kostim. Dosta je bilo maskarade!" Za to vrijeme Torvald je pokušava utješiti: "Ovdje si u zaklonu, jadna moja ustrašena golubice, koju sam istrgnuo iz razbojničkih kandži kopca. Ja ću već umiriti to tvoje siroto, uzburkano srce. Malo-pomalo, Nora - vjeruj mi. Već sutra ćeš na sve to gledati drugim očima. Brzo će sve opet biti po starom. Neću ti više morati ponavljati da sam ti oprostio. Sama ćeš uvidjeti. Kako si uopće mogla i misliti da bih te ja mogao odbaciti ili ti ma što prigovoriti?" Govori joj kako srce pravog muškarca ne može ne oprostiti, iskreno i iz svega srca te kako muškarcu veliku ugodu izaziva spoznaja da je svojoj ženi oprostio. "Ona je tako u dvostrukom smislu postala njegova svojina; on ju je tako ponovno donio na svijet; ona je postala, da tako kažem, istodobno njegova žena i njegovo dijete. A to ćeš mi ti odsad i biti, ti slabi i nemoćni stvore. Nikad se ne smiješ bojati, Nora. Budi samo iskrena, pa ću ja biti i tvoja volja i tvoja savjest."
Pozvala ga je da sjedne i po prvi put ozbiljno razgovara s njom. Govori mu kako ga sve do večeras nikada nije razumjela, a ni on nju. Shvaća kako su je on i njen otac mnogo toga koštali: "Vi me uopće nikada niste voljeli. Bilo vam je prijatno misliti da me volite." Razumije da je kao dijete mislila ono što je mislio njen otac, jer mu inače nije bilo pravo; a zadnjih osam godina braka s njime je živjela usvajajući njegov ukus: "On me je nazivao svojom lutkicom i igrao se sa mnom kao što sam se ja igrala sa svojim lutkama. Onda sam prešla u ovu kuću, k tebi (…) Ti si sve uredio po svome ukusu i ja sam usvojila tvoj ukus; ili sam se samo tako pravila; ne znam više točno - čini mi se i jedno i drugo; malo jedno i malo drugo. Kad sada bacim pogled unatrag, čini mi se da sam ovdje živjela kao prosjak - od milostinje. Ja sam živjela od toga što sam za tvoju ljubav pravila predstave. Ti si tako htio. Ti i tata, vi ste mi mnogo naškodili. Spriječili ste me u razvoju."
Napokon razumije da nikada nije bila uistinu radosna i sretna, već samo vesela; kako je njihov dom kao kućica za lutke - ona je bila njegova, a njihova djeca njene lutke. Torvald se slaže čak malo s njom, i tješi je dalje - došlo je vrijeme odgoja. Njenog, a ne samo dječjeg, ali Nora na to ne pristaje: "Ah, Torvalde, nisi ti čovjek koji bi me naučio da budem prava žena." Svjesna je toga da djecu odgajati ne može jer prije toga mora preodgojiti sebe. Zato se vraća u svoj stari zavičaj, a tu noć će prespavati u Kristine.
Nije joj više stalo što će svijet reći; ne razumije društvo u kojem živi; ne prihvaća zakone koji ne gledaju okolnosti, već ostaju mrtva slova na papiru; kao najsvetije dužnosti gleda one prema sebi, a ne mužu i djeci; identificira samu sebe po prvi put kao čovjeka, a ne kroz neku ulogu koja joj je dana; ni religije više nema jer ni ona nije postala njena osobna i nikad se nije spustila dalje od onog što joj je pastor Hansen propovijedao: "Ja moram misliti svojom vlastitom glavom. Moram!" Jednostavno rečeno, ona Torvalda više ne voli. I zna točno trenutak kad se to dogodilo - "Bilo je to noćas kad se nije dogodilo čudo; i onda sam uvidjela da ti nisi čovjek kakvim sam te smatrala." Sve do tog trenutka je bila uvjerena kako neće popustiti Krogstadu; kako će mu reći da ga nije briga što ima za reći i oklevetati; da će preuzeti sve na sebe, iako mu ona to ne bi dozvolila.
Htjela je oduzeti si život da bi ga spasila, ali on joj je oči otvorio: "Čim si prestao paničariti - ne zbog mene, nego zbog onog što si mislio da se tebi može dogoditi - kad je sve prošlo, ponašao si se kao da se ništa nije ni dogodilo. Što se tebe tiče, mogao si me vratiti na moje staro mjesto. Opet sam bila tvoja draga ptičica, tvoja lutka koju odsad moraš još više maziti i paziti jer je tako krhka i lomljiva. (Ustajući.) U tom su mi se trenutku otvorile oči. Osam sam godina živjela sa strancem, rodila s njim troje djece. Ne mogu to podnijeti! Najradije bih samu sebe rastrgla u sto komada!"
Govori mu da ne može živjeti s njime ni kao brat i sestra, da ga oslobađa svih dužnosti prema njoj - vraća mu prsten i traži nazad svoj. Zabranjuje mu da joj piše, da joj pomaže, postao joj je stranac, a od stranca ne želi ništa. Jedino, možda postoji nada da joj prestane biti stranac ako se dogodi čudo - no u čuda ona više ne vjeruje.
"Reci mi! Kakvo čudo? (…) ako se oboje promijenimo, ako... (…) ako pronađemo iskrenost."
I dok se u Torvaldu budi nada u čudo, Nora izlazi i zalupi vratima.
Video lektira Nora / Lutkina kuća:
Analiza likova
Likovi: Nora Helmer, Torvald Helmer, doktor Rank, gospođa Linde, Emmy, Nils Krogstad, Ana-Marija, Ivar, Bob, Helena
👉🏼 ZA VIŠU OCJENU! 👈🏼
Analiza djela i likova + najvažnija pitanja / odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Biografija: Henrik Ibsen
Henrik Johan Ibsen, norveški dramatičar rodio se 1828. godine u Norveškoj, u građanskoj obitelji. Bio je jedan od najvažnijih dramatičara druge polovice 19. stoljeća.
Stvarao je pedeset godina te je u tom vremenu osigurao norveškoj drami bitno mjesto u kniževnosti Europe.
U prvom dijelu svoga stvaranja njegove drame su u duhu romantike ali iz pučke sage i povijesti. Suvremenu dramu napisao je 1862 godine pod nazivom "Komedija ljubavi".
Pošto nije bilo zadovoljan uspjehom svog djela odlazi u Italiju te nakon toga u Njemačku. U inozemstvu će stvoriti većinu svojih djela i to u razdoblju od 1864. do 1891. godine.
Prve pjesničke drame su mu bile "Brand" 1866. godine te "Peer Gynt" 1867. godine. Njegove drame se bave kritiziranjem društva i lažnog morala te u isto vrijeme u prvi plan stavlja čovjeka koji ne živi po društvenim pravilima.
Njegova najpoznatija djela su "Lutkina kuća", poznata kao "Nora", "Sablasti", "Neprijatelj naroda", "Divlja patka" i "Žena s mora".
Autor: M.M.Š.
Odgovori