Opanci dida Vidurine

"Opanci dida Vidurine" zbirka je novela Mile Budaka i sadržava tri novele, tematski različite, ali sa sličnim idejama. Prva novela "Opanci dida Vidurine", govori o obitelji s didom Vidurinom na čelu, starim Ličaninom, naviklim na rad i težak život. Njegov sin, povratnik iz Amerike, naučio se na život u kojem se kupuje umjesto da se izrađuje.

Djed Vidurina je protiv takvog načina života i zagovara onaj stari, stvaralački način kao jedini ispravni. U ovoj noveli vidimo jasan sukob generacija. Borbu između starih običaja i modernog načina života koji je u konfliktu s onim tradicijskim. Ali život u kojem se troši novac, umjesto da se radi, nestalan je i nestabilan.

Iako je lagodan, on nosi dugove i neispunjenje, pa se s vremenom sin dida Vidurine ipak mora vratiti tradiciji, kako bi mogao nastaviti živjeti. Jasna poruka ove novele upravo je u pobjedi rada i tradicije nad potrošačkim načinom života.

Druga novela, "Pod gorom", najduža je novela u ovoj zbirci. Govori o dva brata, njihovim ljubavima, ženidbi i životu koji ni jednom od njih nije donio potomke. Obojica ostare u osamljene i neispunjene starce, upravo zato što nisu imali djece. Iako su obojica stekli značajno bogatstvo tijekom života, ono ih nije usrećilo. Pred smrt, jedino što su htjeli bilo je netko kome će to bogatstvo ostaviti i smrt pokraj svojih bližnjih.

Ova novela govori o značaju obitelji. Naglašava da je potomstvo i obitelj puna djece jedina stvar koja donosi ispunjenje u životu, jedno za što vrijedi živjeti. Koliko god veliko bogatstvo osoba stekne tijekom života, ono nije ništa ako ga se nema kome ostaviti. Sav novac, kuće i imanje, braća bi dali u zamjenu za vlastitu djecu – sinove, kćeri, unučad, punu kuću cike i vike.

Nesreća nije samo u samotnoj starosti koju život bez djece nosi, već i u neispunjenosti kakvu trpe ljudi koji žive bez radosti i brige oko djece. Iako život bez djece nije bio svjestan izbor ovih ljudi, oni ipak trpe njegove posljedice. Sreću u  posljednjima danima života pronalaze jedno u drugome – ostarjela braća i njihove supruge, koji, ako već bez potomaka, žele barem umrijeti sa svojima.

Treća i posljednja novela, "E l' vira?" govori o časti. Glavna okosnica je priča o čovjeku koji je u vlastitoj kući ubio dvojicu hajduka, dezertera iz njemačke vojske, iako im je dao riječ da su u njegovoj kući sigurni tj.  ubio ih je ''na viru''. To je učinio iako mu je vlastiti otac bio i umro kao hajduk, dok je on sam bio "kolonaš", tj. lovac na dezertere, dakle, hajduke.

Ubojstvo "na viru" smatralo se najvećom sramotom koju netko može učiniti, jer izravno znači prekršiti danu riječ. Ono baca kletvu na ubojicu i cijelu njegovu obitelj, ako ne i na selo. Takav ubojica smatra se nečasnim, koliko god da je opravdanom, pa nailazi na negodovanje i seljana i hajduka.

Novele Mile Budaka pisane su izvornim ličkim narječjem. Tako pisac pridonosi atmosferi koju stvara opisom sela i ličkog načina života. On prikazuje grube ljude, navikle na težak, ali pošten život te surovu, ali plodonosnu prirodu. Pisac opisuje čitavu jednu kulturu. Ona počiva na obitelji, zajednici, tradiciji i običajima, bez kojih bi i sama nestala.

Dio te tradicije brojni su zanati i znanja koja se prenose s koljena na koljeno, a o kojima ovisi preživljavanje pojedinca. Također, dio tradicije su i ugovoreni brakovi, proširenje obitelji, očuvanje porodice, prenošenje nasljedstva, a onda i vjera i očuvanju časti. Toj tradiciji suprotstavlja se moderan način života, koji mlađi naraštaji pokušavaju uvesti, usprkos negodovanju starijih. Sukob između starog i novog, tradicije i modernoga, ostarjeloga i mladoga, motiv je koji se ponavlja u sve tri novele.

Autor jasno opisuje ljude koji čine selo. Iako ti ljudi jesu predstavljeni kao određeni karakteri, likovi u novelama zapravo su odraz društva. Kolektiv koji određuje život pojedincu jednak je utjecaju pojedinca na promjene unutar kolektiva. Upravo zato su djelovanja jednog i drugog određena strogim pravilima. Ljudi unutar društva budno paze da se ta pravila ne prekrše, jer ako se to dogodi, netko ispašta.

U sve tri novele imamo prikazane likove koji su se na neki način ogriješili o pravila zajednice: u prvoj je to čovjek koji se pouzdavao u zapadnjački novac više nego u svoj rad, što znači da je više vjerovao stranim običajima, nego svojoj tradiciji, sve dok novca nije nestalo i dok se nije bio primoran vratiti se vlastitom radu; u drugoj noveli to su ljudi koji nisu imali potomke i to prokletstvo im je donosilo nemir sve do posljednjih dana života; u trećoj noveli to je čovjek koji je prekršio svoju riječ i suprotno običajima, vjerovanjima i vlastitoj časti, ubio ljude "na viru" te time navukao sramotu na sebe, sve dok se svima nije odužio svojom vlastitom smrću.

Ove pripovijetke, iako vrlo jednostavne radnje, nose duboke i svevremenske pouke, te nam, osim slika sela ljudi i običaja, prikazuju moralne slike i sustave vrijednosti ljudi iz starog hrvatskog, Ličkog  sela.

Kratak sadržaj

"Opanci dida Vidurine" 

Započinje priču sa sinom dida Vidurine, Markićem. On se vratio iz Amerike nakon što je tamo živio 25 godina. Otkad se vratio, počeo je unositi novotarije u svakodnevni život, kao da sve u njegovoj staroj kući više ne valja. Svi dosadašnji običaji, vjerovanja i način života kao da su bili smiješni i nedovoljno dobri za Markića.

Takvim promjenama žestoko se opirao njegov otac, djed Vidurina. Vidurina ne vidi ništa dobro u kupovnoj odjeći i obući, već smatra da jednako dobru, ako ne i bolju, mogu oni sami izraditi, po starom običaju njihove obitelji i zajednice. Vidurini nikako nije jasno čemu trošiti dolare, kada se nešto može izraditi besplatno.

Nije mu jasna ta glad za kupovinom, umjesto ispunjenja koje donosi rad. Još manje mu je jasno kako to da su današnji ljudi, iako imaju mnogo više novca nego što se ikada imalo, stalno u dugovima. Vidurina žestoko raspravlja sa sinom o trošenju na nepotrebno, zalažući se za skromniji način života, kako i priliči Ličanima, opominjući sina da će se i on opet vratiti na staro, jednom kada tog novca nestane.

Nakon mukotrpne rasprave, Vidurina ode strugati ovčju kožu od koje je namjeravao napraviti opanke, iako mu je sin rekao da to nepotrebno radi, pošto mu on može kupiti puno bolje.

Dok je Vidurina radio, došao mu je njegov šesnaestogodišnji unuk Mića. Vidurina mu je odmah dao posla, kako bi mu pomogao napraviti opanke. Dok su radili, Vidurina je unuku pričao o nekadašnjem životu i lošim promjenama koje Markić pokušava uvesti. Mali Mića je uz djeda radio, slušao i učio. Iznenadio se kada mu je djed rekao da ove opanke radi za njega, iako će mu otac kupiti nove čizme.

Nedugo nakon toga, Vidurinu uhvati slabost i vrlo brzo on padne u smrtnu postelju. Prije smrti kaže Mići kako mu je žao što mu neće završiti opanke, pa mu unuk obeća da će on to sam učiniti. Vidurina umre sretan.

Nakon smrti dida Vidurine, Mića je nekoliko puta krenuo završiti opanke, ali to nikada nije do kraja učinio. Ipak, opanke je čuvao na tavanu, poput neke svete relikvije i simbol obećanja djedu.

Novac sina Markića se trošio. Ubrzo ga je i nestalo. S vremenom je i Mića istrošio svoje kupovne čizme, pa se često sjetio kako bi mogao završiti opanke. Jednom ga je otac ulovio kako traži opanke i kada ga je upitao zašto ih čuva, Mića je rekao da bi ih htio završiti jer ionako hoda bos. To je u Markiću probudilo čudne osjećaje. Tu noć odlučio je da će se vratiti starim poslovima i ponovo početi obrađivati zemlju, te na taj način skrbiti o obitelji. A sinu je rekao da, po uzoru na djeda, počne izrađivati opanke.

"Pod gorom"

Priča je o dva brata koji su se zaljubili u istu djevojku. Iako su bili braća i fizički jako slični, njih dvojica posve su se razlikovali. Stariji brat, Dujmo, bio je miran, staložen i povučen, a mlađi, Jadro, bio je društven, glasan i uvijek prvi u društvu. Obojica si bili visoki i jaki, ali je Jadre bio ljepši od Dujma.

Obojica su se zagledali u istu djevojku, Mašu, ali iako je Dujma kao stariji brat bio prvi određen za ženidbu, Jadre se prvi počeo udvarati Maši. Bila je to najljepša cura u selu, također visoka, jaka i vrijedna. Dok ju je Dujma samo pristojno pogledavao i držao se pristojno podalje od nje, Jadre ju je pozivao u isto društvo, kako bi mogli razgovarati i upoznati se.

Nekoliko tjedana nakon toga, dok su Dujma i Jadre zajedno radili, Jadre prizna bratu da bi se htio oženiti. I to – suprotno običajima – prvi. Prizna mu da već dulje vrijeme razgovara s Mašom i da upravu nju želi oženiti. Dujma to zaboli, jer je njegov brat znao da i on sam želi oženiti Mašu. Ali brat mu prigovori da, iako se to znalo, Dujma nikada ništa nije poduzeo, te da time, Maša pripada onome tko ju je i zavodio. Dujmo bratu dade blagoslov da se oženi, ali se nešto promijenilo među braćom. Obojica braće više nisu imala snage da pogledaju jedno drugome u oči.

Nakon ženidbe, Jadre se s Mašom odluči odseliti u Slavoniju. Nekoliko godina nakon njihova odlaska, Dujma se oženi za Iku. Ika je bila sitna i neugledna ženica, najneuglednija u selu, ali je bila vrijedna, pametna i najbolja kuharica, pa su je često zvali da kuha za svadbe i svetkovine. Svi su je u selu voljeli i poštivali, pa tako i Dujma.

Njih dvoje imali su sretan i skladan brak, ali nikako nisu mogli imati djece. Svojim su radom stekli veliko imanje, čak su imali i nekoliko slugu, ali nikako nisu mogli dobiti potomke. Koliko god da su bili imućni, nisu bili sretni bez djece. Zato odluče pisati Jadri i Maši u Slavoniju da im, ako imaju mnogo djece, pošalju jedno kako bi se oni mogli brinuti o njemu. Ali Jadro im javi da ni oni nemaju djece. To je, čini se, prokletstvo koje nosi Dujmina i Jadrina obitelj, jer njihova loza nikada nije bila bogata djecom.

Kako Dujmino imanje ne bi ostalo bez nasljednika, odluče posvojiti Ikinog sestrića. Šesnaestogodišnji Pavao živio je kod njih kao njihov sin sve dok nije otišao u vojsku. Dujma i Ika su ga htjeli što prije oženiti, kako bi dobili unučad prije nego Pavao ode u vojsku, ali on na to nije pristao. Otišao je u vojsku, a kada se nakon tri godine vratio, obznanio je da će se oženiti u Slavoniji.

To je jako pogodilo Dujmu i Iku jer su shvatili da će ostarjeti i umrijeti bez potomaka. A kako ne bi umrli sami, pozvali su Jadra i Mašu da dođu iz Slavonije, kako bi svi skupa živjeli zajedno i umrli jedan blizu drugoga, na rodnoj grudi. Ovi su javili da će doći čim prodaju imanje. Ali prije nego što su došli, Ika je umrla. Dujma je sam dočekao brata i njegovu ženu. Nedugo nakon dolaska, umro je i Jadro. Dujma i Maša ostali su sami, prisjećajući se nekadašnje mladosti, zajedno čekajući smrt.

"E l' vira?"

Započinje pričom o Antonu Šariću, hajduku koji se odmetnuo iz njemačke vojske nakon što je zaradio dvadeset i pet batina jer je pred njemačkim časnikom rekao kako će i Nijemci, poput Turaka, nestati iz Like, a Lika i Ličani će tu ostati. Pobjegao je u planinu i pridružio se ostalim hajducima, koji su se skrivali kako bi izbjegli smrt od kolone – grupe ljudi koji su za njemačku vojsku lovili odbjegle vojnike.

Jedne noći Anton se spusti s planine i ode kući vidjeti svoju obitelj: ženu, sina i unuke. U dvorištu sretne sina Ivana, koji mu kaže da bi bilo najbolje kada bi se predao njemačkoj vojsci, kako bi se on mogao pridružiti koloni. Otac to nije htio ni čuti, jer su, između ostalog, u hajducima bili njegovi sudruzi i prijatelji, koje bi njegov sin onda ubijao.

Tri dana nakon tog razgovora, Antonovu družinu presrela je kolona i ubila Antona. Ivan se nakon očeve smrti pridružio koloni.

Jedne noći, dok su svi spavali, Ivan začuje kucanje na prozoru pored kreveta. Najprije se prestrašio da je to duh njegova mrtvog oca, ali onda se jave glasovi. Bili su to očevi sudruzi, hajduci Tode i Perelja. Nakon što su Ivanu „dali viru“ da mu neće ništa učiniti ako izađe, ovaj ode van na razgovor.

Ivan ih pozove u kuću na okrjepu i nakon što ih je uvjerio da ulaze "na viru", oni pristanu ući u kuću. Nisu htjeli ništa jesti, niti buditi gazdaricu, ali su, na nagovor, pristali pojesti kruha i toplog mlijeka. Zauzeti jelom, hajduci su sjeli za stol, leđima okrenutim prema vratima, što Ivanov otac zbog sigurnosti nikada nije radio, ali s puškama u krilu. U jednom trenutku, Ivan im ode s leđa, uperi kuburu u njih i obojicu ih upuca.

Selom se prenio glas da je Ivan ubio dvojicu hajduka u vlastitoj kući, i to "na viru". Nitko se nije mogao načuditi, jer ubiti nekoga "na viru" bio je najsramotniji čin. Tako nešto bacilo bi prokletstvo na ubojicu, njegovu obitelj, čak i na cijelo selo, jer ubiti nekoga na viru bilo je "kao ubiti Spasitelja".

Ivan je znao da ubojstvo hajduka znači osvetu ostatka družine, pa odluči s obitelji pobjeći iz sela ženinoj obitelji. Ali kada se vraćao od kapetana kojeg je otišao obavijestiti o svom činu, presreli su ga hajduci. Vezali su ga i odveli na ispitivanje. Pitali su ga zašto je učini takvo zlodjelo njihovim sudruzima i zašto je toliko osramotio očevo ime.

Dali su mu priliku da se opravda, pošto je bio sin njihovog poštivanog sudruga. Ivan im ništa nije mogao odgovoriti. Glavni od hajduka, harambaša, zaključio je da je Ivan toliki kukavica da ne zaslužuje ni da ga objese. Zato su mu odrezali spolni organ, smatrajući da on ionako nije muškarac, te ga vezanog naopako posjeli na konja i poslali kući.

Dok je konj dojahao do kuće, Ivan je već iskrvario. Pronašli su ga plavog i ukočenog na konju pred štalom.

Analiza likova

Dida Vidurina predstavnik je tradicije, starih vrijednosti i nekadašnjeg načina života. On teško prihvaća moderan sustav vrijednosti, jer ga ne razumije i u njemu ne vidi ništa pozitivno. Vidurina smatra da se samo radom mogu priskrbiti stvari potrebne za život, onako kako se to oduvijek radilo. Ne razumije svog sina, koji sve potrebno želi kupovati, jer Vidurina novac smatra nepotrebnim i nečasnim. Svoje vrijednosti nastoji usaditi i u unuka. Želi ga naučiti radu i vještini izrade raznih potrepština,  pa tako i opanaka. Opanci su predstavnici tradicije. Ona je trajnija od novotarija, koje simboliziraju kupovne čizme. Tradicija je ta koja je ostala očuvana, dok su se čizme nošenjem raspale. Upravo se takvom ishodu Vidurina nadao i u slučaju svog sina. Nadao se da će se vratiti tradiciji, nakon što se potroše dolari i time raspadne moderni, zapadnjački sustav vrijednosti.

Markić, za razliku od oca Vidurine, smatra sve tradicionalno zastarjelim. Došavši iz Amerike, vidi koliko je Lika zaostala u napretku naspram Zapada. Suprotno od oca, on ne razumije zašto bi se išta moralo napraviti, ako se može kupiti. Ne razumije očevu tvrdoglavost u prihvaćanju novoga, pa ga zato prestaje i poštivati. Ipak, nakon što se njegovo bogatstvo istopilo, ipak je shvatio vrijednost rada i života od vlastitog znoja. Vratio se zemlji i zanatu, baš kao što je njegov otac želio.

Dujmo  je Jadrin stariji brat. Iako su kao braća izgledom jako slični, karakterom se posve razlikuju. Još kao mladić Dujmo je bio miran, povučen, sanjar i pjesnik. Više se volio družiti sa starijima, slušati njihove razgovore i upijati mudrosti, nego izvoditi vragolije sa svojim vršnjacima. Kada se zaljubio u Mašu, tu ljubav držao je za sebe, očekujući da će se selo pobrinuti za njihovu ženidbu. Kada mu je brat priznao da želi oženiti Mašu, nije ga sprječavao. Ipak, osjetila se iznenadna razdvojenost među braćom. Dujmo je oženio Iku, neuglednu, ali vrijednu i od sela poštovanu ženu. Živio je s njom u ljubavi, slozi, miru i međusobnom poštovanju, ali vječni nemir unosilo je neimanje potomaka. Nisu imali vlastitu djecu, niti su uspjeli posvojiti nekoga kome bi ostavili veliko imanje koje su stekli. Pred kraj života, Dujmo je samo želio da mu se brat sa ženom što prije vrati, kako bi zajedno umrli na rodnoj grudi. Taj san mu se i ostvario.

Jadro  je za razliku od brata Dujme bio vragolast, glasan i uvijek spreman za zabavu. Osvojio je Mašu ne samo svojim izgledom, nego i izravnošću. Prvi joj je prišao i izjavio joj ljubav. Znajući da se i njegov brat zagledao u istu djevojku, teško mu je priznao svoju nakanu da se oženi. Ta odluka stvorila je distancu među braćom. Ne mržnju, koliko neprijatnost koju su međusobno osjećali. Kako bi im bilo lakše nastaviti sa životom, Jadro se sa ženom odlučio odseliti u Slavoniju. Ni oni nisu mogli imati djece. Nisu žalili za njom koliko Dujmo i Ika, ali su također željeli umrijeti u svojem selu. Zato su na Dujmin poziv rado pristali vratiti se kući i čekati smrt sa svojom obitelji.

Ivan Šarić otišao je u kolonu nakon što mu je otac ubijen. Otac mu je postao hajduk nakon što je pobjegao iz Njemačke vojske i zato je Ivan tražio od njega da zatraži oprost, kako bi on mogao ući u kolonu. Otac mu je bio poštivan čovjek, ali Ivan kao da od njega nije naučio puno o moralu i poštenju. Izdao je oca, sebe i cijelo selo nakon što je ubio dvojicu hajduka, iako im je dao „viru“ da su u njegovoj kući sigurni. To je Ivana koštalo glave. Iako je smatrao da nije učinio loše, jer je samo radio svoj posao, ipak su mu se dugo priviđali leševi ljudi koje je ubio. To je iz njega progovarala njegova savjest. Zato se nije branio kada su ga hajduci ulovili i od njega tražili opravdanje za takvo zlodjelo. Umro je na sramotan način i tako skinuo grijeh sa svoje obitelji.

Biografija: Mile Budak

Mile Budak rođen je 1889. godine u selu Sv. Rok u Lici. Pohađao je pučku školu u rodnom selu, a gimnaziju u Sarajevu, gdje je objavio svoje prve književne radove. Počeo je studirati povijest i zemljopis u Zagrebu, ali je brzo prešao na pravo.

Tijekom studija bio je urednik lista "Pravaška mladež". Nakon studija otvorio je odvjetničku kancelariju i, nakon Pavelića, preuzeo vodstvo Stranke prava. Zato je često bio uhićivan i jednom čak preživio atentat. Nakon osnivanje Nezavisne države Hrvatske, postaje članom vlade. Bježi u izbjeglištvo nakon promjene vlasti, ali ga je engleska vlast izručila natrag. Osuđen je na smrt vješanjem 1945. i nekoliko dana nakon presude je pogubljen.

Tijekom života objavio je mnoštvo djela, od kojih su neka: "Pod gorom", "Raspeće", "Opanci dida Vidurine", "Ognjište", "Ratno roblje", "Vučja smrt i druge pripovijesti", "Hajduk", "Ognjište" i mnoge druge.

Autor: V.B.