Pod starim krovovima je zbirka novela Ksavera Šandora Gjalskog gdje se u uvodu opisuje zasjedanje Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Hrvatska je u to vrijeme bila pod Austro-Ugarskom s parlamentom sastavljenim od pripadnika iz različitih stranaka.
Zastupnici iz raznih stranaka predstavljaju ljude iz mnogih društvenih slojeva. Pisac radnju počinje izdvajanjem trojice zastupnika čija pojava izaziva podsmijeh kod mlađe delegacije, koji ih zbog tradicinalne plemićke odore pogrdno nazivaju "pretpotopnim ostacima". Za razliku od veličine delegata koji nose modernu odjeću tadašnje europske mode, spomenuta trojica nose tradicionalnu plemićku odjeću.
Kako se radnja odvija trideset godina nakon ukidanja kmetstva 1848. godine, trojica zastupnika su ostavljala dojam političke oporbe koja želi povratak na staro, a što je kod mlađe generacije zastupnika izazivalo bijes. Zbog toga pripovijedač prilazi četvorici najglasnijih s prijedlogom da im pripovijeda o nazorima starih plemenitaša.
Pripovijetke iz zbirke "Pod starim krovovima" mogu se pridružiti onim djelima koji se bave motivima hrvatskog plemstva, a kojima je pripadao i sam autor. Čitatelj može otkriti povezanost autora te ljudi koje je opisao kao i prostora gdje se radnja odvija.
Mjesto radnje: okolica Zagreba, predjeli Hrvatskog zagorja
Vrijeme radnje: druga polovica 19. stoljeća
Kratak sadržaj
Illustrissimus Battorych
Pripovijedač Vladimir na početku novele prisjeća se djetinjstva i posjeta Brezovici gdje su oduvijek stolovali plemeniti Batorići. Vladimir opisuje drevno zdanje izvana i iznutra te prikazuje okolicu s osjećajima ispunjenim ljubavlju. Slijedi susret s vlasnikom dvorca plemićem Kornelom Batorićem i njegovim društvom te lokalnim plemenitašima i plemićima.
Cijelo društvo se okupilo kako bi raspravljalo o starim vremenima i politici, a tijekom razgovora otkriva se poseban svijet hrvatskih zagorskih plemenitaša iz 19. stoljeća ili velikih rodoljuba te boraca za normalan život Hrvata unutar Monarhije. Unatoč tome što pripadaju različitim strankama svima je zajedničko rodoljublje koje osjećaju.
Pripovijedač ponovno kreće u prošlost i opisuje povijest Batorićevih te otkriva životni put illustrissimusa Battorycha. Batorića je još kao mladića otac poslao na školovanje na visoke škole u Mađarskoj. Tamo je bio najbolji u svojoj klasi i redovito je dobivao pohvale, a kada je završio za odvjetnika, dospio je do mjesta visokog državnog službenika u Beču, Pešti i Hrvatskoj.
Bio je poštena osoba koja se držala zakona i kao takva provela trideset godina u državnim službama. Kada je već zašao u godine Batorić je upao u probleme jer se nije najbolje snašao u najnovijim društvenim previranjima. Unatoč tome što je simpatizirao ilirce u borbi za samostalnost Hrvatske, nije mu bilo jasno zašto se odmiču od hrvatskog imena.
U procesima koji su se vodili protiv iliraca Batorić se zamjerio Mađarima i ilircima, a zbog čega je ostao bez mjesta u državnim službama i nakon toga se povukao u svoj dvorac u Brezovici. Kako se nije ženio tako nije imao ni potomstva, a nakon što je ukinuto kmetstvo ostao je bez radne snage. Bivši kemtovi su mu nastavili pakostiti, a on je još uvijek morao plaćati visoke poreze za sve posjede.
Iako je živio povučeno u javnosti se pokazivao samo kada se sudio s bivšim kmetovima, a unatoč tome što je bio obrazovan i svjestan kako se promjene ne mogu zaustaviti, Batorić se nije mogao pomiriti s promjenama i nastavio je živjeti od uspomena. Poput svih ostalih plemića Batorić je veći dio vremena provodio u lovu, organizirao druženja, a u jednom lovu je došlo do sukoba s bivšim kmetovima koji su svojatali njegovu šumu. Nakon što su mu ubili psa Nimroda jer jer zašao u šumu, Batorića koji je želio napasti kmetove spasio je pripovijedač.
Na suđenju je Batorić dobio pravo na svoju šumu. Seljaci to nikako nisu mogli prihvatiti i tako je tijekom proslave Batorića i društva planula staja na imanju. Nije trebalo dugo da se požar proširi na kuriju. Samo je promatrao kako gori sveto zdanje, a nakon što se urušio krov kurije pao je na zemlju mrtav jer mu je prepuklo srce.
Perillustris ac generosus Cintek
Vrućeg ljetnog dana pripovijedač se sa društvom vraćao iz lova, a kako su svi bili žedni odlučili su zaustaviti se kod krčme. U veselom društvu glavnu je riječ imao Batorić. Dok se cijelo društvo odmaralo, na cesti su se pojavila seljačka kola s tri konja. Na njima su sjedila dva dječaka dok je na prvom konju jahao jahač čudnog izgleda koji je vikao na konje i dječake, a zbog čega se učinio grubim čovjekom.
To ipak nije bilo tako jer se radilo o perillustris ac generosus Cinteku ili uglednom i plemenitom čovjeku vlasniku dvorca u Ferfrekovcu ili Arpad plemeniti Cintek de Vučja Gorica, posjednik kuće u Varaždinu i nekoliko livada, vlastelin u Ferfrekovcu te Vugrovu Polju, član gospodarske podružnice i protokolist varaždinske županije. Tijekom razgovora Cintek je ostavio dojam temperamentnog čovjeka koji je ponosan na svoje podrijetlo. Nakon što je društvo obećalo da će ga posjetiti na njegovom imaju, nastavio je dalje glasno baš kao što je došao.
Društvo ga je tako odlučilo posjetiti na idućoj berbi, a dočekao ih je u klijeti s posebnom dobrodošlicom. Zadužio je seljake da po okolnim brdima pucaju iz mužara kako bi svi znali da Cintek sada ima uvažene goste. Dok su se berači bavili branjem grožđa, gosti su krenuli u lov jer im je Cintek rekao kako sve vrvi zečevima. U međuvremenu je Cintek nadgledao kuhare i berače uvijek nešto vičući na seljake.
Gosti su se vratili razočarani iz lova jer nisu uspjeli ništa uloviti, ali ih je razveselila bogata gozba i dobro vino. Kada su htjeli krenuti Cintek ih je nagovorio da odu s njim u njegov dvorac u Ferfrekovcu gdje ih je opet čekala obilna večera. Nisu ga odbili i svi su krenuli prema dvorcu odnosno kuriji gdje su prespavali.
Sada slijedi digresija pripovijedača o prošlosti slavnog Cinteka kojeg je otac silom dao na školovanje želeći od njega učiniti obrazovana plemića, ali Cintek je uporno odbijao knjigu. Očev pritisak na učenje latinskog u mladom je Cinteku razvilo otpornost prema bilo kojem obliku učenja.
Nakon smrti oca posvetio se održavanju imanja, a oženio se tek kao stari momak siromašnom Amalijom koja je bila blaga, dobra i slabo obrazovana. Kako prema Cinteku nije razvila romantične osjećaje, živeći s tvrdoglavim mužem i Amalija se s vremenom poseljačila, a najviše je bila nesretna jer nisu imali djece. To je činilo tužnim i Cinteka koji nije mogao zamisliti da svoje veliko imanje ostavi bez nasljednika. Tako su se odnosi između njih dvoje s vremenom pogoršavali.
Cinteku nikako nije bilo jasno zašto sada mora plaćati poreze i zašto su mu kmetovi odjednom ravnopravni. Zbog toga je bio pristalica Mađara jer je smatrao da će upravo oni zagorčati život švapskim činovnicima, ali nije bilo tako jer su se i u Mađarskoj počeli provoditi novi zakoni. I dalje je odbijao plaćati porez, dugovi su se nakupljali i došlo je do ovrhe cijele njegove imovine unatoč molbama žene Amalije koja ga je htjela urazumiti.
Kada je došlo do najveće tragedije u životu da je morao prodati sve što je imao, dogodio se najljepši događaj u životu, on i Amalija su napokon dobili sina. Nije bilo druge pa se Cintek morao prilagoditi novom načinu života i postao je državni činovnik čiji se posao sastojao od toga da je drugim dužnicima plijenio imovinu. Nakon što ga je pripovijedač susreo tijekom jedne ovrhe Cintek je problijedio zbog boli i poniženja, poslije čega se prisjećao Cinteka nad otvorenim grobom.
Likovi: Cintek Batorić
Analiza likova
Cintek Batorić - glavni lik pripovijetki "Illustrissimus Battorych" i "Perillustris ac generosus Cintek". Opisan je kao čvrst čovjek s više od sedamdeset godina, rumenog i obrijanog lica te guste bijele kose. Na sebi je uvijek imao elegantno odijelo, a košulje je mijenjao svaki dan kao što se svaki dan brijao.
Cintek je vlasnik starog drvenog dvorca u Brezovici, u neposrednoj blizini Zagreba. Pored spomenute kurije Cintek ima još nekoliko posjeda, ali i poslugu zaduženu da održava njegovo imanje.
Batorić je visoko obrazovan i ugledan državni činovnik koji je uvijek pošteno radio svoj posao. Nažalost politička previranja mu nisu pomogla da zadrži posao, pa je prestao raditi u ministarstvu i povukao se na svoj posjed.
Cintek Batorić je bio čovjek dobrog srca, ali previše konzervativan, zbog čega se među rijetkima držao starih nazora i vrijednosti i nikako nije mogao razumjeti novo vrijeme, a zbog čega je odbijao popravke na svojoj kuriji vjerujući da će tako njegovo naslijeđe trajati vječno.
On je društvena osoba koja oko sebe voli okupljati prijatelje, a pritom bi razgovarali o prošlim vremenima i o politici. Pored toga što je volio biti okružen prijateljima, prema njima je uvijek bio tolerantan kao i prema onima koji nisu isto mislili poput njega. Volio je lov, pa je tako često znao organizirati druženja na otvorenom.
Kako nije mogao prihvatiti novo vrijeme i ono što je s njim dolazilo, Cintek se često sukobljavao sa seljacima jer nije mogao podnijeti njihove uvrede ni prihvatiti da su mu oni sada ravnopravni te jednaki pred zakonom.
Unatoč tome što ne može prihvatiti ravnopravan položaj sa seljacima, Cintek je bio tolerantan prema siromašnim seljacima, ali je isto tako znao biti oštar kada je trebalo obraniti vlasništvo pred nasilnim seljacima koji su nekada bili kmetovi.
Na kraju će zbog toga imati još jedan sukob s njima, kada će mu podmenuti požar zbog čega će nestati Brezovica. Budući da nije mogao podnijeti bol zbog gubitka omiljene kurije, Cintek je pao na zemlju mrtav.
Biografija: Ksaver Šandor Gjalski
Ksaver Šandor Gjalski poznati je romanopisac i novelist pravog imena Ljubo Babić. Rođen je 1854. godine u Gredicama u Hrvatskom Zagorju, obitelji zagorskog plemenitaša, a čiji je način odrastanja u prekrasnoj atmosferi starog doma plemića poslužilo kao inspiracija tijekom stvaralaštva što ga je držalo do kraja.
Želja da se realno pristupi problemima društvenog, intelektualnog i političkog života Hrvatske te emocionalna povezanost s nekadašnjim načinom života svijeta plemenitaša, rezultirala su djelima razne tematike i kvalitete. Zbog toga su pripovijedke "Iz varmeđinskih dana", "Pod starim krovovima", "Na rođenoj grudi" i "Diljem doma" bile napisane realistično-poetskim stilom.
Tijekom stvaranja raznih djela Gjalski se neko vrijeme orijentirao na prikaz povijesnih motiva, a bavio se i tradicionalnijom temom, a to je položaj intelektualaca u maloj životnoj sredini. U njegovim su djelima svoje mjesto našli i nesretni životi malih ljudi iz nižih slojeva društva. Pred kraj života napisao je par pripovijetki s mističnom tematikom.
U njegovim su djelima prisutne dvije različite inspiracije: pa je tako jedna racionalna i didaktička, a druga emocionalna i sentimentalna. Gjalski se uvijek trudio u svakom čitatelju probuditi osjećaj duboke povezanosti sa domom i ljudima koje se trudio tako vjerno opisati. Umro je 9. veljače 1935. godine u Gredicama.
Od njegovih djela ne treba zaboraviti na: "Tri pripovijesti bez naslova", "Janko Borislavić", "Bijedne priče", "Za materinsku riječ", "Radmilović"...
Autor: S.Š.
Odgovori