Posljednji Stipančići

Posljednji Stipančići se kao roman mogu svrstati u socijalnu, ali i obiteljsku, političku i društvenu kategoriju. Tematika romana bavi se životom u Senju, a objavljen je 1899. godine. Cijela radnja vrti se oko života patricijske obitelji, a to je naveo i sam pisac u podnaslovu djela.

U knjizi su obuhvaćena čak dva desetljeća 19. stoljeća, no ona sadrži i sadržaj i opis koji se dogodio na samom početku 18. stoljeća pošto je obuhvaćena i obitelj Stipančić.

Roman se bavi političkih i društvenim pitanjima u Senju te samim životom obitelji Stipančić. Sve to povezano je u cjelinu jednim likom – Antom Stipančićem. Događaji su povezani, a sve to objašnjeno je kroz društvena, politička i ekonomska zbivanja.

Roman ima 16 poglavlja i napisan je tako da nas pisac prvotno upoznaje s događajima koji su aktualni i trenutno se zbivaju pa nakon toga prelazi na događaje koji su se dogodili u prošlosti u obitelji Stipančić.

Kraj romana pisac je ostavio ponovo za opis trenutih događanja u sadašnjosti da bi i opisao tragičnu sudbinu i završetak ženskih likova. Likovi koji se pojavljuju u romanu pripadaju različitim slojevima pa tako imamo i plemiće, patricije i građane. No, sudbina likova povezana je s njihovim staležom.

Obitelj Stipančić je detaljno prikazana te je svaki njezin član opisan i okarakteriziran kao individua te je dobio psihološki, socijalni i etički karakter. Pisac je sve likove prikazao detaljnim opisom, a u knjizi se mogu vidjeti i njihove karakteristike kroz prikazan život ili kroz neke njihove privatne forme kao što su memoari, dnevnici i pisma.

Radnja romana opisana je napeto i to upotrebom dijaloga, monologa, pripovijedanja i pisama te upotrebom različitih dnevničkih zapisa i memoara. Novak je vrlo vješto opisao mjesto radnje, kako ono unutarnje tako i vanjsko te je sve to pridonijelo i što boljem razumijevanju i dinamici radnje.

Ovaj roman je pravo djelo realizma. U njemu ima pravih povijesnih činjenica, prikaz likova i radnje je opisan objektivno, realističnom metodom.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: 1834. godina

Mjesto radnje: Senj

Kratak sadržaj

Radnja se događa u Senju 1834. godine i počinje te zime. Opis započinje skučenom, siromašnom sobicom u kojoj se nalazi Valpruga Stipančić. Ona je udovica Ante Stipančića koji je bio nekad bogati patricije. Nadalje, prikazani su mučni sati koje provodi Valpruga sa svojom kćeri Lucijom koja je teško bolesna. Boluje od tuberkuloze i svaki čas joj se bliži kraj.

Sati se čine kao vječnost, dok njih dvije provode vrijeme u hladnoći, siromaštvu i gladi. Pokušavaju kratiti vrijeme pričanjem pa tako Valpruga priča kćeri povijesnu priču patricijskih bogatih obitelji. Tako postepeno saznajemo i tešku sudbinu obitelji Stipančić.

Ante Stipančić bio je jedino dijete bogate patricijske obitelji iz Senja. Njegov otac imao je krčmu i tri broda. Kada je odustao od vojne karijere u svojoj 28. godini odlučio je malo proputovati svijetom. I to sve na očev račun. U Senj se vratio tek u četrdesetoj godini kada se odlučio skrastiti.

Naime, Ante se ubrzo oženio Valprugom koja je bila puno mlađa od njega. Njezino porijeklo sezalo je od osiromašene obitelji plemića Domazetović. Ubrzo, Valpruga je Anti rodila sina Jurja te su zajedno velikim slavljem proslavili njegov dolazak. Ali život im nije bio idiličan. Uskoro cijela obitelj bude terorizirana nehumanošću i diktatorskim stavovima svoga oca, Ante Stipančića. Iz tog razloga i Juraj i njegova mlađa sestra Lucija, izrasli su u boležljive i osjetljive osobe.

U odgoju djece glavu riječ imao je samo Ante te je Jurja forsirao s obrazovanjem dok Luciju nije niti primjećivao da postoji. Ante je vidio u Jurju zadnju nadu te je i posljednja financijska sredstva potrošio na njegovo obrazovanje kada ga je uputio na školovanje u Beč. Svu svoju posljednju imovinu Ante je usmjerio na Jurja, a Juraj konačno u Beču počinje proživljavati istinski svoj život, bez prisutnosti očeve stege. Juraj je na kraju toliko zapustio studij da se posvetio poslu uličnog svirača.

U međuvremenu, Ante odluči kako bi bilo dobro prikloniti se biskupu Vukasović kako bi zajedničkim snagama pridobili građane da ih izaberu za predstavnike u saboru Carevine. Ante je htio svojim političkim vezama doći do Požuna (Bratislava) što bi pomoglo njegovom sinu Jurju da dobije dobar posao.

Pošto je Lucija već odrasla te traži svoje pravo u obitelji, njezine svađe s ocem su sve češće. Ona dobiva i ljubavna pisma tajnog obožavatelja koja sadrže Petrarkine sonete. Otac i kćer su sve više u sukobima, no Ante je najviše uzrujan zbog pisma sina Jurja koji ga optužuje da mu nije pružio sve potrebno za školovanje pa on tako mora raditi kao konobar. Ante mu odluči ponovo poslati novac.

Ante odlazi do gradskog lihvara, ali na kraju ne uzima novac jer ovaj traži od njega potpisivanje mjenice.

Major Benetti koji je bio na čelu austrijske lokalne vlasti sazna za poteškoće Stipančića te ga odluči ucijeniti. Predlaže mu da odustane od kandidature za zastupnika, a on će mu zauzvrat ponuditi posao u državnoj službi. Ante ga je odbio jer je želio ostati do kraja odan biskupu Vukasoviću nadajući se da će od njega posuditi novac. Vukasović odbija pomoći Anti, a on prihvaća ponudu Benettija.

Iako je Benetti svojim smicalicama htio doći do vlasti to mu nije uspjelo. Za zastupnika su izabrani Vukasović i časnik u mirovini Josip Čolić, a Benetti za kaznu završi u Gospiću.

Ante se uskoro zbog propasti i neimaštine razboli, a i totalno je bio razočaran nemoralom svoga sina. Lucija u isto vrijeme želi da je otac primijeti i traži svoje pravo u obitelji. Otac i kćer su u stalnim sukobima. Uskoro, Ante umire te obitelj ostaje bez ičega.

Juraj se u siječnju vraća iz Beča, a nakon što je završio studij zaposlio se u Zagrebu. Potpuno se otuđio od obitelji te je odlučio čak i zatražiti da mu se ime pomađari.

U prisutnosti prijatelja Alfreda, Juraj stiže u Senj. Alfred se zagleda u njegovu sestru Luciju. Juraj glumi pred majkom da će počiniti samoubojstvo te time prisili majku da proda obiteljsku kuću. Nakon toga odlazi s novcem koji mu je majka dala od prodaje kuće.

Valpruga i Lucija tada odsele u staru i trošnu kuću Domazetovića. Lucija je pobacila uz pomoć pripravka koji joj je dao brat Juraj te je od tada jadna bolesna od tuberkuloze. Svoje dane provodi uglavnom čekajući Alfredovo pismo koje ne stiže.

Lucija i njezina majka ostaju same i u bijedi. Za Luciju su jedina svjetlost u životu pisma za koja misli da joj piše Alfred. No, njezina majka je angažirala Martina Tintura, sina lokalnog zidara i Lucijinog obožavatelja koji joj je i pisao tajna pisma, kako bi bar malo razveselila kćer. Iako se Martina potpisuje kao Alfred, sve što piše tako i osjeća.

Ubrzo, Lucija saznaje da su pisma prevara, a Alfred je već godinu dana u braku. Izmučena psihičkom boli te fizičkom bolešću umire u bijedi, a jadan Martin zbog neuzvraćene ljubavi vraća se u sjemenište. Težak kraj čekao je nakon toga i njezinu majku Valprugu čiji život završava u bijedi kao prosjakinja. Naime, sin Juraj joj nije htio pomoći.

Likovi: Valpruga Stipančić, Lucija Stipančić, Ante Stipančić, Juraj Stipančić, Alfred, major Benetti, biskup Vukasović.

Analiza likova

Ante Stipančić je lik u romanu koji strada zbog čvrste vjere u sebe i svoje mogućnosti. Cijeli njegov život oslanja se na bezrezervno vjerovanje u sebe i izbjegavanje svega što bi moglo ugroziti zabludu u koju je vjerovao.

Ante je pripadnik patricijskog dijela društva, a koji se čvrsto drži svojih uvjerenja prenoseći isti način razmišljanja i na svog sina. Od svih zahtijeva da se ponašaju onako kako je to on zamislio. Na kraju je završio tragično, a najgore od svega što je za sobom povukao ugled, obitelj, ali i imanje.

Na početku je opisan kao nemilosrdan otac koji želi upravljati životima sviju oko sebe. S vremenom čitatelj otkriva kako se radi o običnom smrtniku koji se u životu najviše od svega bojao poniženja.

Upornost da se pred svima pokaže kao važna osoba i da sakrije bilo kakav oblik propasti, duhovni ili materijalni, sve je to učinjeno samo kako bi se stvorio štit od okoline da ne primijeti kako se radi o običnom čovjeku. Pred kraj života kada je bilo očito da više nema povratka, Ante nije odustao od svojih načela, pa je tako umro u laži.

Valpurga Stipančić je pravi primjer žene bez puno prava u klasičnoj patrijahalnoj obitelji koja je imala svoju ulogu, a to je da čini sve što je od nje tražio tiranin, ali i gospodar. Ne to nije bio nikakav vrag, nego samo njezin suprug.

Upravo joj je on oduzeo većinu životnih radosti te uskratio ne samo nježnost i ljubav, nego joj je oduzeo pravo na nježnost prema sinu te radost zbog napredovanja drugog djeteta.

Uništeni dom, emocionalno deformiran sin, nesretna kćer, sve je to ono što je učinio Ante, ali postoji jedna stvar na koju nije mogao utjecati. Valpurga je i dalje zadržala sposobnost podnošenja beskonačnih patnji. Nažalost iluziju duševnog mira i pokušaj građenja štita nije uspjela prenijeti na svoju kćer.

Valpurgin kraj je jedan od tragičnijih pa tako završava svoj život stradavajući od gladi radeći teške fizičke poslove kao što je obijanje pragova. U trenutku njene smrti i dalje je vidljiv utjecaj Ante Stipančića, a koja je završila život poput napuštene lutke koja je ostala bez svog gospodara.

Lucija Stipančić je jedna od žrtvi čudnog pogleda na život Ante Stipančića, a koja je cijelo vrijeme imala jednu želju, ljudsku sreću i ništa više. Lucija će cijeli svoj život podrediti tome da obrani pravo na dostojanstvo na koje ima svaki čovjek. Ona je biće kao i svi ostali, a želja da joj se prizna pravo na život posve je normalna reakcija.

U pojedinim trenucima na svjetlo izlazi Lucijin prkos i revolt uzrokovan dugotrajnim ugnjetavanjem od strane oca. Na kraju će uskraćenost na sve normalno u životu dovesti do njene tihe patnje. Na taj način u tišini će otkriti laž kojom je otac obmanjivao sve oko sebe i tako srušiti nestvarnu veličinu svog oca te neiskrenu ljubav od strane Alfreda.

Sve patnje koje je doživjela iscijedit će je iznutra, ali ipak neće umrijeti sa osjećajem ogorčenja što je bila prevarena. Smrt za Luciju predstavlja trenutak blaženosti jer joj se napokon dogodilo ono što se događa i ostalim običnim ljudima.

Kanonik Vukasović je lik koji predstavlja sve one koji žive za domoljublje i ilirske ideale. Nesklad između stvarne političke situacije i principa koje su zastupali ilirci dovest će do nerazumijevanja njihovih želja te nemogućnost da ostvare svoje ciljeve. Sve to na kraju Vukasovića odvodi u slom.

Juraj Stipančić je zajedno sa ostalim članovima obitelji tragičan lik, a prema nekima i najtragičniji jer se smatra najvećom žrtvom Ante Stipančića. Očito je kako nitko od članova obitelji nije toliko uništen kao Juraj, a kako je Lucija kažnjena smrću zbog želje za normalnim životom, njegova kazna je bila život.

Kada je nestala očeva sjena Juraj je ostao sam i svjestan tragičnosti svoje sudbine. Zahvaljujući natprosječnom umu shvatio je kako ne može nikoga voliti, a kada sazna da nema osjećaje ni prema onima koje bi trebao voljeti, a koji su biološki predodređeni kao članovi obitelji, ništa ga neće spriječiti da na kraju u potpunosti uništi sestru i mamu.

Biografija: Vjenceslav Novak

Vjenceslav Novak rođen je 11. rujna 1859 godine u češkoj obitelji gdje je majka Senjanka iz doseljene Baarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma, zbog toga zvan je i hrvatskim Balzacom. Školovao se u Senju i Gospiću, dok je preparandije završio u Zagrebu, nakon čega radi kao učitelj u Senju.

U svom stvaralaštvu prikazuje sve slojeve hrvatskog društva. Otkriva moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se tematikom psihologije ljubavi, roditeljstva i braka. Većinom je prikazivao tragičnu stranu života s naglašenim osjećajem za ljudske nevolje i živote te zbog toga njegova djela odlikuju humanošću i samilošću.

U hrvatskoj književnosti istaknuo se s novinom zbog prikaza poniženog malog čovjeka i prikazom socijalnih tema koje su često bile vezane za velegrad. U svojim djelima želi uvijek obratiti pažnju kako su Senjani uvijek branili svoju domovinu i da je za takve bitke trebalo uvijek dosta hrabrosti.

Imao je veliku obitelj, kroz život je bolovao od tuberkuloze, borio se s neimaštinom što je bilo i karakteristično za prosječnog pisca tog doba. Kao romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj stvarao je sve do 1905. godine. Počeci njegova stvaralaštva bile su romantične pripovijetke koje je kroz kasnije godine pretvarao u moderne psihološke proze s mističnim i okultnim likovima.

Neka od njegovih važnijih djela jesu: Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Tito Dorčić, Podgorske pripovijesti, Iz velegradskog podzemlja, Nezasitnost i bijeda, U glib, Majstor Adam i dr.

Preminuo je u Zagrebu 20. rujna 1905.

Autor: M.L.