Prah je jedna od novela iz zbirke pripovjedaka autora Ranka Marinkovića. Zbirka je objavljena 1953. godine i u prvom izdanju sastojala se od deset pripovjedaka. Danas zbirka broji devet priča, a to su: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj. Neka izdanja sadrže i novelu Karneval.
Kroz spomenute novele Marinković je opisao teme kao što je život na malenim otočnim gradićima, no bavio se i analizama čovjeka, njegove svijesti, savjesti, osjećajnosti i empatije. Kroz sve novele osjeća se doza ironije kojom je opisao život ljudi u malenim otočnim mjestima.
U noveli Prah, Marinković je pokušao ironiju predočiti već u naslovu. Maštanja o ljubavi i sreću u jednom trenutku nestaju poput praha. Riječ je u psihološkoj noveli u kojoj je glavna tema neuzvraćena ljubav Ane prema Tonku Jankinu. Nakon uvoda, u kojem saznajemo što se točno dogodilo, novela se orijentira na želju za osvetom. Iako se na prvi pogled čini kako je Tonko prebolio Anu, bit će dovoljno samo jedno njezino pismo da mu se bolne uspomene vrate u život, ali i potisnuti osjećaji koje, očito, i dalje gaji prema njoj.
Radnja se odvija nakon Drugog svjetskog rata na otoku Visu i u Splitu.
Tonko je smatrao da je Anina ljubav prema njemu čista. Zbog toga autor često koristi simboliku bijele boje u Aninim opisima. No, kada ga je Ana ostavila zbog geometra, sanjarenje o njihovoj vječnoj ljubavi pada u zaborav. Nakon 11 godina, Tonko dobiva pismo i svi njegovi osjećaji se vraćaju, iako on to ne želi priznati. Smišlja osvetu koju nije sposoban učiniti, a potajno se nada da ga Ana i dalje voli.
Tijekom čitanja sve smo više uvjereni da će priča završiti tragično po Tonka. Ana i dalje voli geometra te se na neki način čak i poigrava njegovim osjećajima. Zove ga nazad u njezin život, a onda ga izlaže glasnom vođenju ljubavi s geometrom. No, u trenutku kada se Tonko želi objesiti i naslućujemo njegov tragični završetak, dolazi do preokreta, a novela završava kao komedija.
U pripovijetki se spominje to da Tonko skuplja ključeve, a ta simbolika ključa ustvari je simbol raja jer Tonko Aninim ključem pokušava vratiti sretne trenutke kada su on i Ana bili zaljubljeni.
Vrsta djela: novela
Vrijeme radnje: nakon II. svjetskog rata
Mjesto radnje: Vis? i Split
Tema djela: neuzvraćena ljubav i želja za osvetom
Ideja djela: treba krenuti dalje i ne živjeti u prošlosti
Kratak sadržaj
Priča započinje tako što glavni lik, Tonko plemeniti Jankin, drži u ruci pismo bivše djevojke. Pismo je još neotvoreno, ali on prepoznaje način na koji ona piše slovo "n".
Ana je ostavila Tonka prije jedanaest godina. Otišla je s geometrom u kojega se zaljubila kad im je došao mjeriti zemlju. Tonko se nakon toga razbolio i dugo je buncao o Ani u groznici.
Inače, Tonko se bavi kolekcionarskim poslom. Skuplja ključeve, a jedan od njih mu je poklonila i Ana. Taj će joj ključ Tonko vratiti u groznici nakon prekida.
Kroz priču saznajemo kako su Tonko i Ana svoj odnos izgradili mašući si s prozora susjednih kuća nakon čega su uslijedila pisma. Tonko joj je često mahao s prozora i gledao dalekozorom kako mu ona odvraća.
Gledao ju je i mahao i kad je parobrodom odlazila s geometrom. Ona je i tada izvadila rupčić, ali ne da mu odvrati nego je njime obrisala nos.
Otvorivši pismo, Tonko saznaje što Ana želi.
Iako je bio ljut na nju zbog pisma vratile su mu se drage uspomene iz njihove zajedničke prošlosti:
"Imao sam dalekozor na očima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra do tad, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje pozdrave na koje ste uzvraćali svojim pozdravima".
Moli Tonka da bude kum njenom malenom sinu na krštenju. Geometar za to ne smije znati. On se nedavno vratio iz Partizana, a ona je već sve dogovorila sa svećenikom. Mužu će reći kako Tonko dolazi u posjete na dva-tri dana, vidjeti dijete.
Kada je saznao da su ona i geometar dobili sina bio je razočaran i ljut:
"Bio je zloban, ciničan, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu, i pođe da je pogleda u zrcalu."). Pismo je poslala u nadi da će Tonko sad doći k njoj u Split i pomoći joj da tajno krsti svoga sina te zbog toga on pomisli da još uvijek ima nade za njih ("Laskalo mu je Anino povjerenje. Zvala ga je kao saučesnika protiv muža. Usudio se iz toga razvijati neku nadu.".
Tonko se cinično i zlobno smije, on vidi savršenu priliku za osvetu, ali iza toga ipak stoji neprežaljena ljubav.
"Bila je to tužna maska razočaranja, preko koje je navukao ironiju kao krivu rukavicu, pa mu se lice čudno izobličilo kao u krivom ogledalu".
Pristaje, sjeda na brod i nosi upakirani poklon kojim se planira osvetiti, njime će zadati Ani osvetnički udarac.
"Razmotat će paket, pogledati dar od kuma (kuma!) i- pras! Prasnut će bomba i zemlja će se potresti od zadovoljstva."
Na brodu razgovara sa staricom koja nosi grožđe sinu. Starica se jada Tonku jer zna da će snaha sve pojesti. Sin nema vremena jer "samo trči uokolo". Tonka obuzimaju sentimentalna osjećanja. Nada se kako je moguće da ga Ana ustvari zove jer ga voli, a krštenje je samo izlika.
"Jer zašto bi ga inače zvala, zašto? Možda je i cijeli taj komplot s krštenjem samo izlika…? On se sav u sebi oblizivao nad tom mogućnošću i gotovo zaplakao od sreće."
Odlučuje se riješiti osvetničkog poklona. Ostavit će ga na rubu ograde, a kad se brod trzne, paket će pasti u more. Međutim, paket "spašava" starica s grožđem te se nudi da ga pričuva pri izlasku. On će njoj pomoći noseći njenu košaru s grožđem.
Na obali ga dočekuje Ana, a Tonko je požudno promatra. Starica na odlasku inzistira na tome da Tonko uzme dva grozda jer joj je pomogao. Tonko odbija, ali starica je uporna i Tonko na kraju popušta. Ana mu se smije, a njemu to jako smeta.
Dolaze u Aninu kuću. Geometar ga dočekuje s velikom ljubaznošću, a Ana također pokazuje izuzetno gostoprimstvo i familijarnost. Tonku to smeta te on u svemu počinje naslućivati podsmjeh i sažaljenje.
"Očito je da on mene žali, tako je počeo njegov dugi noćni monolog, kad je ostao sam u sobi. On se ponaša kao da me moli za oproštenje što je sretan. Lijepa sreća, doista! Kao da mu imam na čemu pozavidjeti! I smijao se večeras na terasi, smijao se… Htio je sakriti smijeh u mraku, ali glas… po glasu sam znao da se smije. Ključevi, veli, zašto sakupljam ključeve? Instinkt vlasništva propale klase… i smijao se."
Tonko je dobio svoju sobu. Kada legne, pokušava zaspati, ali san mu ne ide na oči jer ga muče misli. Odjednom se počinje čuti škripa kreveta i sve glasniji zvukovi vođenja ljubavi.
Tonko prekriva glavu jastukom, ali zvukovi su previše glasni. Pod jastukom napipava zamotuljak. Ana mu je ostavila poklon, stari ključ koji joj je nakon prekida poslao natrag. Pozlatila ga je i upisala njihova imena i dvije godine: 1937. kad je otišla i 1948. godinu u kojoj se događa radnja priče.
U početku ga taj poklon dirne, ali onda zaključi kako mu se Ana ustvari ruga. Obuzima ga nekakva bolest i bunilo te otvara Anin poklon.
Saznajemo da su unutra ljubavna pisma koja mu je Ana nekoć slala. Tonko čita redom Anina pisma i na kraju utone u san. Budi ga pijetao. Zaspao je gol na parketu okružen pismima. Odlazi do sobe u kojoj su spavali Ana i geometar. Sluša Anino disanje i izgovara: "Zbogom, Ana…".
Uzima vrpcu s Aninih pisama te se pokušava objesiti njome za kvaku na prozoru. To mu ne uspijeva, vrpca puca te on pada uz glasan udarac. Ulaze geometar i Ana, zatiču ga golog, među pismima, s vrpcom oko vrata. Geometar ga nosi u krevet, a beskrajno posramljen Tonko mu šapće:
"Vi ste mislili da sam ja nesretan… i da ću se najmanje… objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio, He?"
Analiza likova
Likovi: Tonko Jankin, Ana, starica, geometar
Tonko - pomalo je sličan glavnom liku prve priče. Bavi se kolekcionarskim poslom, skuplja ključeve. Često ga muče unutarnji sukobi te je sklon negativnim osjećajima. Vrlo osjetljiv, nakon prekida se razbolio od jada. Za njega bi se također moglo reći da je "intelektualac" te da ima visoko mišljenje o sebi.
Sram ga je nositi grožđe koje mu je dala starica na brodu i osjeća se posramljeno jer smatra da ga geometar i Ana sažalijevaju. Nakon što ga je Ana ostavila, postao je ciničan i zajedljiv, ali ispod toga krije se istinska povrijeđenost. Lako je pomisliti kako je Tonko i osvetoljubiv, ali na kraju priče postaje jasno kako za osvetu nije sposoban te kako je rob svojih osjećaja koja su posljedica nesretne ljubavi.
Biografija: Ranko Marinković
Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Visu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Tijekom rata u okupiranom Splitu uhićen je i interniran u logoru Ferromonte u Italiji. Nakon pada Italije 1943, prebacuje se u Bari te na kraju u sinajski zbjeg Et Shatt.
Po završetku rata zapošljava se u ministarstvu prosvjete HNK, nakladnom zavodu Hrvatske, a nedugo poslije postaje direktor Drame zagrebačkog NRH. Godine 1951. postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost te tamo ostaje do mirovine. Bio je redoviti član HAZU.
Njegov književni opus osebujan je te obuhvaća poeziju, kazališne i književne kritike, eseje, drame, romane i pripovijetke. Njegova najpoznatija djela su: novela "Ruke" (1953), "Glorija" (1955), "Kiklop" (1965), "Pustinja" (1982), "Never more" (1993). Njegova su djela doživjela brojna izdanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, a neke se drame i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama.
Autor: B.Č.
Odgovori