Tražite savršen poklon za Božić? Nabavite električni bicikl!

Prokleta avlija

Veliki roman, Prokleta avlija, autora Ive Andrića govori o univerzalnoj temi, pitanja odnosa potlačenih i onih kojima se oduzimaju prava u ime vladavine određene vlasti i njene ideologije. Roman govori o fra Petru koji, kao i mnogi drugi zatvorenici Proklete avlije, nevin završi u zloglasnom turskom zatvoru.

Radnja počinje prikazom humka  u kojemu je pokopan fra Petar. Njegove sudbine i boravka u Carigradu prisjeća se fra Rastislav. Fra Petar se u zatvoru čitavo vrijeme drži za sebe i čeka nekakav znak da se njegov slučaj rješava. Andrić daje vjeran prikaz zatvora i života koji vode zatvorenici pod vodstvom upravitelja Karađoza.

Život fra Petra znatno se mijenja kad u zatvoru završi mladić Ćamil čija se ljubav prema knjigama i priči o sultanu pretvorila u opsesiju. Počeo se poistovjećivati sa samim sultanom zbog čega je nastradao, a fra Petar je opet ostao sam s pitanjem da li je mogao pomoći mladiću i tako ga spasiti. Fra Petar nakon osam mjeseci napušta zatvor, ali sjećanje na Ćamila ga ne napušta.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: turski zatvor

Kratak sadržaj

Nekolicina fratara se upravo oprostila od svog brata fra Petra. Bjelinu prekida mali humak na groblju kraj samostana. U ćeliji u kojoj je za života prebivao fra Petar, dva fratra popisuju njegove preostale stvari. Fra Petar je bio učen čovjek koji je posebno volio knjige.

Iza sebe je ostavio mnoštvo zanimljivih priča. Njegov prijatelj, fra Rastislav prisjećao se tako njegovih dogodovština iz Carigrada. Tamo je neko vrijeme boravio kao pratnja fra Tadiji Ostojiću jer ovaj nije  poznavao tursko pismo.

Jednom prilikom je zabunom zatvoren zbog nekakvog pisma koje je govorilo o stanju crkve u Albaniji. Tako je čistim slučajem krivo optužen zbog čega se našao u ozloglašenom turskom zatvoru Prokleta avlija. Upravitelj zatvora bio je Latif- aga zvan Karađoz. Ljudi su tamo završavali neovisno o tome da li su krivi ili nevini.

Prostor samog zatvora bio je bezličan i sumoran, bile su to sive zgrade sa spavaonicama u kojima bi se nekad našlo petnaest do dvadeset ljudi. Noću bi se prostorom Proklete avlije čuli razni zvukovi, cičanje i znaci borbe. Tijekom dana ljudi se uglavnom podijele u grupice koje kockaju ili na neki drugi način troše vrijeme.

U blizini ćelije fra Petra, okupljala se neko vrijeme takva grupica oko Zaima koji je volio biti u centru pažnje pa bi često preuveličavao i izmišljao priče kako bi zadržao pažnju slušatelja, no ljudi su brzo izgubili interes tako da je Zaim na kraju ostao sam.

Pripovjedač navodi kako je ipak najteže bilo onima koji su podrijetlom iz Carigrada jer su oni posebno bili svjesni užurbanog života koji se odvija odmah izvan zidina Proklete avlije. Život u avliji bi se dodatno uzburkao kad bi zapuhao jugo i tad u avliju donosilo smrad izvana. To bi uvijek dodatno uznemirilo zatvorenike pa su češće bile i tučnjave.

Upravitelj, Latif-aga se povodio za idejom da su svi u avliji krivi, a čak i ako nisu oni osobno nešto skrivili onda im je majka nešto zgriješila dok je bila trudna jer su oni ovdje završili. Svaki novi zatvorenik pri ulasku u Prokletu avliju imao bi prvo sastanak s upraviteljem gdje bi mu morao reći svoj zločin, ako ne vlastitom voljom onda na silu.

Latif-aga je bio poznat po svojim psihološkim igrama i pritom nije znao za poraz, uvijek bi dobio što je htio. Jednom prilikom je uspio saznati tko je odgovoran za nestajanje dragocjenog metala iz carske kovačnice. Pritisnuo je jednu trgovačku obitelj, saznao je tko je glavni krivac, ali i imena suradnika koji su sudjelovali u krađi.

Fra Petar je dosta teško podnosio te dane zarobljeništva. Povukao se u svoj kut ćelije gdje je provodio većinu vremena. Njega i još par zatvorenika nazivali su prolaznim zatvorenicima, to su oni koji nisu počinili neki teški zločin, pa bi često brzo bili pušteni ili prognani iz zemlje. Uz fra Petra, prolazna su bila još dva Bugara.

Jednog jutra, fratar se probudio i ugledao pridošlicu. Prvo što je primijetio je da je novi zatvorenik u rukama držao knjigu, rijetki su bili oni koji su znali čitati i koji su imali bilo kakav interes za knjige. Fra Petar se silno obradovao što nakon toliko vremena vidi nekoga tko čita. Ubrzo se između njega i mladića zapodjenuo razgovor, obojica su govorili talijanski pa ih je to dodatno zbližilo.

Mladić se zvao Ćamil, no ubrzo su došli po njega i odveli ga u drugu, bolju prostoriju. Umjesto Ćamila došao je Haim, Jevrejin iz Smirne. Haim je , za razliku od Ćamila volio puno pričati, pa je fra Petar ubrzo saznao da je Ćamil prebačen u bolju prostoriju jer se netko zauzeo za njega izvana.

Haim je očito znao puno toga, pa je objasnio kako je Ćamil sin lijepe Grkinje iz Smirna i Turčina. Majka mu je prvo bila udana za Grka, nakon smrti muža je morala otputovati u Atenu gdje joj umire kćerka. Nakon toga udaje se za bogatog Turčina iz Smirne, rodila je kćerku i sina. Kćerka je umrla što je strašno pogodilo Grkinju pa je utjehu našla u smrti.

Tahir-paša posebnu je pažnju posvetio svome sinu Ćamilu. Bio je imućan i s ljubavlju i pažnjom je omogućavao sinu da razvija svoje interese. Bio mu je podrška u njegovoj ljubavi prema znanju i knjigama. Nakon Tahir-pašine smrti, Ćamil je naslijedio njegovo bogatstvo. Ćamil se zaljubio u lijepu Grkinju, ali njeni roditelji nisu dopuštali da se uda za Turčina.

Kako bi zaboravio na slomljeno srce odlazi na školovanje u Carigrad i zatim se vraća u Smirnu i dalje izgubljen i sam. Ćamil se počeo gubiti u svijetu knjiga. Poistovjetio se s nekim nesretnim princem te je počeo vjerovati da je nesuđeni sultan. Ćamilova priča je došla do vlasti, a s obzirom na to da je sultan imao maloumnog brata kojega je držao u pritvoru, njegovo su ponašanje protumačili kao urotu i tako je Ćamil završio u Prokletoj avliji.

Fra Petar je nekoliko dana tragao za nestalim Ćamilom, a kad se jednog dana mladić pojavio u dvorištu zatvora nastavili su sa svojim prijateljevanjem. U početku je uglavnom fra Petar pričao, ali s vremenom se i Ćamil opustio i pričao o Džem- sultanu.

Tu je riječ o dva brata koji su bili suparnici u borbi za prijestolje. Sultan je pokazivao da favorizira mlađeg sina, ali Bajazit je pobijedio mlađeg brata Džema i tako se dočepao prijestolja. Džem je otišao nakon toga u Egipat gdje je imao podršku, tamo ga je pratila i njegova majka, ali dalje je putovao sam. Krenuo je na Rod gdje je vodio pregovore s kršćanskim vitezovima.

Džem je bio u izgnanstvu osam godina dok su ga ljudi pokušali uhvatiti i iskoristiti za pregovore. Te bitke su se vodile sve do Džemove smrti. Ćamil je tu priču iznosio nekoliko dana, često su priče bile nepovezane, a u jednom trenutku je počeo pričati u prvom licu. Fra Petar nije imao srca reći Ćamilu do koje mjere se on poistovjećuje s Džemom, ali situacija je bila sve gora, a čuvari su polako gubili strpljenje s njim.

Kako se Ćamil poistovjećivao sa sultanom na dodir čuvara je reagirao tako što ga je odgurnuo jer se sultana ne može samo tako dodirivati. Izbila je tučnjava, a kasnije su iznijeli njegovo tijelo. Fra Petar nije znao gdje je mladić završio. Nakon odlaska Ćamila nije mogao pronaći nikoga tko bi pričao s njim, a njegov slučaj se nikako nije rješavao.

Počeo je u jednom trenutku pričati sam sa sobom misleći da je Ćamil kraj njega pa se uplašio da će završiti kao mladić. Ipak, kasnije je saznao da se njegov prijatelj fra Tadija zalagao za njega kod turskih vlasti. Pušten je nakon osam mjeseci i tad se vratio u Bosnu. Dugo je nakon toga razmišljao o Ćamilu, pitao se da li mu je nekako mogao pomoći i tako ga spasiti.

Sad je jednako tako fra Petar i njegove priče, nedostajao mladiću koji je upravo popisivao njegove stvari.

Likovi: fra Petar, Latif-aga karađoz, Ćamil, Haim, Džem

Biografija: Ivo Andrić

Ivo Andrić je rođen 1892. godine pored Travnika u Bosni, a umire 1975. Često se selio, živio je u Višegradu i Sarajevu gdje je i završio gimnaziju. Bio je pjesnik, romanopisac, esejist i novelist.

Prvu pjesmu objavio je u časopisu Bosanska vila.  Studij povijesti, filozofije i slavistike je započeo u Zagrebu, a nastavio ga je u Beču, zatim se prebacio u Krakov. U Grazu je završio studij 1924. godine. Tijekom  Prvog svjetskog rata je jedno vrijeme bio pritvoren zbog naklonosti pokretu Mlada Bosna.

Nakon 1917. odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću. Pisao je za nekoliko časopisa, Vihor, Hrvatska njiva. U Zagrebu je objavio prve dvije zbirke lirske proze pod nazivima Ex Ponto i Nemiri. Nakon toga, 1919. radi u diplomaciji Kraljevine Jugoslavije.

Godine 1961. dobiva Nobelovu nagradu za književnost i djela Na Drini ćuprija i Travnička kronika. Neka od najpoznatijih djela su: Nemiri, Ljubav u kasabi, Lica.

Autor: A.M. 

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>