Roman o Tristanu i Izoldi

Srednjovjekovni nacionalni epovi su svojim sadržajima i motivima utjecali na razvoj popularne srednjovjekovne književne vrste - ljubavno-pustolovnih viteških romana. Oni obrađuju junačke pothvate nacionalnih junaka, vitezova i kraljeva te stvaraju ideal hrabrog viteza, predanog visokim kršćanskim i ratničkim idealima, koji je za čast i dostojanstvo svoje izabranice spreman položiti i vlastiti život. "Roman o Tristanu i Izoldi" jedan je od takvih romana.

Roman potječe iz keltskog ciklusa viteških romana, a govori o poznatoj legendi o tragičnoj ljubavi Tristana i Izolde. Oni koji kasnije postaju simbol ljubavi i jedan od najslavnijih parova nesretnih ljubavnika u svjetskoj književnosti. Sam roman utječe na djela nastala nakon 12. stoljeća. Od srednjovjekovnih obrada, najpoznatije su francuske verzije Thomasa i Béroula, s kraja 12. st. i njemačka verzija Gottfrieda von Strassburga, s početka 13. st.. Od novijih obrada, najslavnija je Wagnerova muzička drama "Tristan i Izolda". Detalji priče se mijenjaju u svakom izdanju, no njen zaplet je uglavnom isti.

Thomasova verzija sastoji se od osam dijelova pa tako ne čini potpuni original. No, uz druge verzije, koje se temelje na Thomasovoj verziji, ona postaje jasnija. Strassbourgova verzija je također nedovršena, ali pokriva sve dijelove koji nedostaju u Thomasovoj verziji, dok je Gottfried proširio priču, no ostavši vjeran upravo Thomasovoj verziji.

Tristan je bio kornovalijski vitez, a Izolda irska princeza i nećakinja Morholta Irskog, koji je bio Tristanov prvi ozbiljni protivnik i osoba zaslužna za njihovu nesretnu ljubav. Morholt je Tristana nakon borbe ostavio na samrti, no spasila ga je Izolda, koja nije ni sumnjala da spašava život Morholtove ubojice. Upoznavši je u takvim okolnostima, on je mogao pomoći svom stricu Marku pri traženju žene. Njoj je pripadala vlast koju mu je donijela lastavica.

Na povratku iz Irske, Izolda i Tristan postali su vječno povezani popivši ljubavni napitak, namijenjen kralju Marku i Izoldi. Godinama su se mučili i naizmjence bježali od svoje ljubavi, a onda i od protivnika koji su ih željeli rastaviti. Na kraju bijega, za koji su mislili da će biti posljednji, odlučili su prepustiti se drugim ljudima, kako bi spasili svoje živote i ne bi nanosili još više štete jedno drugome. No sudbina je učinila svoje te su umrli jedno kraj drugog, a kralj Marko, koji im je sve oprostio, sahranio ih je jedno do drugog, pa su i u grobovima ostali povezani kupinom.

Vrsta djela: ljubavno-pustolovni viteški roman

Vrijeme radnje: 12.stoljeće

Mjesto radnje: Loonois, Kornovalija, Bretanja

Tema: nesretna i nemoguća ljubav Tristana i Izolde

Ideja: treba se boriti za ono što želimo pa makar bili sretni i na samo kratko vrijeme

Kratak sadržaj

Tristanovo djetinjstvo

Kralj Marko je svoju dražesnu sestru Blanchfleur dao Rivalenu, zato što mu je on pomogao da pobijedi neprijatelje. Vojvoda Morgan je napao Rivalena čim su se Rivalen i Blanchfleur vjenčali u tintagelskoj crkvi, pa je Rivalen zbog Morganova napada poslao trudnu Blanchfleur u svoj dvorac u Kanoelu, Rohaltu Vjernom da ih čuva. Nakon što je stigla vijest o Rivalenovoj smrti, Blanchfleur je otišla od Rohalta, a svog mu novorođenog sina Tristana ostavila na čuvanje. Morgan je opkolio dvorac pa se Rohalt sam odlučio predati, rekavši da je Tristan njegov sin kojeg odgajaju on i njegovi sinovi.

Svi su hvalili Rohalta kako je lijepo odgojio svog sina, a i sam Rohalt bio je jako ponosan na Tristana. Kada je Tristan navršio 7 godina, Rohalt ga je povjerio mudrom učitelju Gorvenalu koji ga je učio: "Gorvenal ga u malo godina uputi u vještine, koje dolikuju plemićima. Podući ga baratanju kopljem, mačem, štitom i lukom, u bacanju kamenog koluta i u preskakivanju veoma širokih jaraka. Naučio ga je da mrzi svaku laž i svaku podlost, da pomaže slabe i da drži zadanu vjeru. Naučio ga je raznovrsno pjevanje, sviranje harfe i lovačko umijeće. I kada je dječak jahao u društvu mladih štitonoša,činilo se, da konj, oprema i on sam čine jedno tijelo i da nisu nikada bili odvojeni."

Sva Rohaltova sreća je nestala onog dana kada su Norvežani oteli Tristana kao bogat plijen. No, more se usprotivilo i natjeralo Norvežane da oslobode Tristana. Nisu imali drugog izlaza pa su pustili Tristana da na barci otplovi na žal kopna na koji su naišli. Tristan se popeo na liticu gdje je ugledao kako lovci love jelena kojeg naposljetku i ubijaju. Tristan je lovce naučio kako da na "lijep" način raskomadaju jelena, nakon čega su ga oni pozvali da upozna njihovog vladara Marka. Marko je ispred dvorca Titagela s oduševljenjem dočekao svoje lovce i Tristana. Osjećao je neopisivu nježnost prema Tristanu, ali nije znao zašto: "Odakle mu ta nježnost na prvi pogled? Kralj je pitao svoje srce i nije mogao to razumjeti. Gospodo, njegova vlastita krv se pokrenula i progovorila u njemu - uzrok je tome i ljubav, kojom je nekada ljubio svoju sestru Blanchfleur.". Na gozbi je Tristan svirao harfu, nakon čega ga je Marko zamolio da ostane s njim. Tako je i bilo.

Prošle su 3 godine otkako je Tristan živio u Kornovaliji, a još nije mogao prežaliti Rohalta, Gorvenala i domovinuLoonois. Rohalt je došao u Kornovaliju i rekao Marku da je Tristan njegov nećak, a Morgan je nepravedno postao vladar Loonoisa. Uspješno su vratili Loonois pod Tristanovu vlast, no Tristan je odlučio dati vlast nad zemljomRohaltu, a on se vratio Marku jer nije znao koliko će mu nedostajati.

Morholt Irski

Kralj Irske je sastavio veliko brodovlje za Kornovaliju kako bi je poharao, ako Marko ne plati danak koji su plaćali i njegovi preci. Poslao je divovskog viteza Morholta da Marku prenese poruku. Marko je pozvao sve barone svog kraljevstva u dvorac da se posavjetuje s njima. Kada su se okupili, Morholt je prenio poruku irskog kralja i pitao želi li se netko javiti da se bori s njim, kako bi oslobodio državu od kazne, tj. danka: "Budući da si se odviše dugo ustručavao da platiš, on traži od tebe, da mi danas izručiš tri stotine dječaka i tri stotine djevojčica, u dobi od petnaest godina, kockom određenih između kornovalijskih obitelji. Moja lađa, usidrena u tintagelskoj luci, ponijet će ih, da budu naši robovi." Tvrdoglavi Tristan je jedini pristao na borbu s Morholtom.

Na zakazani dan Tristan se uputio na otok svetog Samsona kako bi se borio s Morholtom. Budući da je svoju lađu prije dvoboja odgurnuo nogom u more, pobjednik Tristan se uputio Morholtovom lađom u Kornovaliju, gdje su ga svi slavili kao ogromnog junaka. Tristan je krvareći klonuo na Markove ruke: "Irska gospodo, Morholt se junački pobio. Pogledajte, mač mi je sav otučen, dio sječiva osta mu u lubanji. Taj komad čelika možete ponijeti, gospodo: evo vam danak Kornovalije." Morholtova družina se u Irsku vratila u očaju jer su morali mrtvo tijelo predati Morholtovoj sestri i njegovoj nećakinji Izoldi. Nakon što je izvadila komadić Tristanova mača iz Morholtove lubanje, Izolda je zamrzila ime Tristana iz Loonoisa.

U Tintagelu je Tristan polako umirao. Liječnici mu nisu mogli pomoći jer ga je Morholt ranio otrovnim kopljem. Samo su Marko, Gorvenal i Dinas od Lidana ostali uz Tristana jer se iz njegovih rana širio nesnosan smrad. Nisu mu mogli pomoći pa su ga odlučili poleći uz more, da ostane u Božjim rukama. Marko je Tristana po njegovoj želji polegao u lađu, a Gorvenal je svojim drhtavim rukama odgurnuo lađu u more.

Nakon 7 dana i 7 noći, Tristana su zbog zvukova njegove harfe spasili ribari. Oni su odveli Tristana na obalu Weisefort, na kojoj je bio mrtav Morholt. Nitko iz Morholtove družine ga nije prepoznao jer mu je otrov potpuno promijenio crte lica. Čim ga je nakon 14 dana Izolda izliječila svojim ljekovitim travama, Tristan se ponovo našao pred Markom.

Traganje za zlatokosom ljepoticom

Na dvoru kralja Marka bila su 4 barona, Andret, Guenelen, Gondoine i Denoalen, koja su mrzila Tristana iz dna duše jer su predvidjeli da će Marko kraljevstvo ostaviti Tristanu. Pakosnici su širili su svoju mržnju dalje i uvjerili su većinu barona da je Tristan neka zla vrsta čarobnjaka. Kako bi spriječili da Tristan sve naslijedi, rekli su Marku da se mora oženiti ili će ga svi oni zajedno napasti. Marko je nakon 40 dogovorenih dana konačno odlučio koga će oženiti. Tu odluku su slučajno donijele laste koje su mu u sobu donijele jednu plavu vlas. Tristan se sjetio Izolde čim je primio vlas. Kako baroni ne bi pomislili da je to podvala, sam Tristan odlučio se zaputiti u potragu za zlatokosom ljepoticom davši zakletvu: "Ili ću u ovom pothvatu poginuti ili ću dovesti u ovaj tintagelski dvorac plavokosu kraljicu."

Tristan je lađu opremio žitom, vinom, medom i svakovrsnom dobrom robom te je sa sobom poveo i stotinjak najsmjelijih ljudi, koji su se obukli u odjeću od grube tkanine i u duge ogrtače od gruba lanenog platna. Kada su došli u luku Weisedorf u Irskoj, začuli su čudnu buku, za koju se ispostavilo da je neman koja proždire djevojke. Irski kralj obećava svoju kćer Izoldu onome tko ubije tu neman. Tristan se opremio i krenuo prema ljudima koji su bježali glavom bez obzira pred zvijeri. Zaustavio je jednog koji mu je pokazao smjer iz kojeg zvijer dolazi. Tristan je nakon duge borbe pobijedio, odrezao jezik nemani te jezik stavio u džep. Jezik je ispuštao otrov pa se Tristan srušio u visoku travu, na putu do stajaćice iz koje se htio napiti.

Čovjek koji je uputio Tristana prema nemani bio je Aguynguerran Riđokosi. On je priželjkivao Izoldu za sebe pa se odlučio vratiti da konačno ubije zvijer i osvoji Izoldu. Kada je Riđokosi našao neman mrtvu, odrezao joj je glavu i zaputio se kralju tražeći Izoldu. Kralj je sumnjao u Aguynguerrna, ali je ipak odredio da će dokazati svoju pobjedu pred plemstvom za 3 dana.

Izolda se nije željela udati za tu kukavicu pa je zajedno s Perinisom i Brangijenom na konjima otišla do zmajevog brloga, gdje su pronašli Tristana kojeg je Izolda povjerila svojoj majci na čuvanje i liječenje. Dok mu je kraljica skidala opremu, iz Tristanovih hlača je ispao zmajev jezik. Ona i Tristan su se dogovorili da će se on za 2 dana boriti protivAguynguerra, kako bi dokazao da je on pravi ubojica nemani. Izolda je krenula oprati Tristanovu opremu, kada je primijetila da njegovu maču nedostaje vršak. Odmah je pomislila da je on možda Morholtov ubojica. Otišla je po komad mača koji je izvadila iz Morholtove lubanje i shvatila je da je čovjek koji se nalazi u njenoj kadi njegov ubojica. Krenula je mačem na njega, ali se Tristan mudro izvukao. Rekao joj je da ima pravo na njegov život jer ga je dvaput spasila i dala mu ga, no da se on borio s Morholtom kako bi spasio svoj život, a drugi put se borio kako bi nju osvojio. Ali ona svejedno ima sve pravo činiti što želi kako bi stekla slavu i udala se za junačkog upravitelja koji ju čeka. Time je spasio svoj život i stekao primirje s Izoldom.

Tristan je na dan plemićke skupštine potajno poslao Perinisa da ode po njegove drugove na brod i da ih dovede do dvorane u njihovim sjajnim odijelima. Izolda je uvela Tristana i rekla da će on dokazati Aguynguerranovu podvalu. Bilo je dovoljno da Tristan izvadi zmajev jezik da Riđokosi prizna. Tristan se ispričao za to što je ubio Morholta, ali je rekao da dolazi u miru i da smatra poštenim da dobije Izoldu, budući da ju je osvojio te da je neće on uzeti za ženu, već njegov kralj Marko. Tristan je primio Izoldinu desnu ruku u znak obveze i kao znak da će ju čuvati.

Ljubavni napitak

Izoldina majka je pomiješala cvijeća, trave i korijenje u vino te dala to vino sluškinji Brangijeni, s uputom da to vino da Izoldi i Marku prvu bračnu noć, kako bi se zaljubili jedno u drugo i kako bi se zauvijek voljeli. Neka pazi da nitko drugi niti ne takne to vino.

Kada im je dosadilo more, svi su se s lađe iskrcali na kopno, a Tristan i Izolda su ostali sami na suncu. Djevojčica koja je ostala s Izoldom, otišla im je po nešto da popiju. Našla je samo vino i ne znajući njegovu moć, dala ga njima da popiju. Kada se Branigijena vratila i vidjela da su oni popili vino, proklela je dan kada se rodila, shvativši da su oni sebe upravo osudili na smrt.

Tristan i Izolda su se 3 dana pokušavali svladati, ali treći dan više nisu mogli obuzdati svoju ljubav. Priznali su jedno drugom da se vole. Kada je Brangijena to vidjela, rekla im je za napitak i da od sada više nikad neće osjetiti radost bez boli.

Brangijena je predana robovima

Na obali je kralj Marko dočekao Izoldu i preuzeo je od Tristana. Marko je nakon 18 dana uzeo Izoldu modrih očiju za suprugu, a kako je Brangijena osjećala krivnju, ona je prve bračne noći otišla u ložnicu umjesto Izolde i tamo se žrtvovala za svoju kraljicu.

Izolda je pozvala dva roba koja su pristala odvesti Brangijenu u šumu i tamo je ubiti za obećanu im slobodu i 60lizantskih zlatnika. Kada su došli u šumu, robovi su se smilovali i samo je zavezali za drvo. Jezik koji su trebali donesti kraljici kao dokaz, uzeli su psu kojeg su ubili. Kada su došli u dvorac, kraljica je počela vikati na njih zašto su je ubili, nakon čega su oni iznenađeni njenim mišljenjem rekli da je nisu ubili, već je samo zavezali za drvo. Kada je rob doveoBrangijenu, ona i Izolda su se zagrlile i ispričale jedna drugoj.

Pod velikim borom

Tristanova i Izoldina ljubav svakim je danom bila sve jača i jača. Jedino što je sprječavalo da se ta ljubav otkrije bila je Brangijena. Četiri pakosnika su primijetila njihovu ljubav i odlučila to reći kralju pod svaku cijenu. Marko nije mogao vjerovati jer je toliko volio Tristana pa je odlučio uhoditi njega i kraljicu. Na svu sreću, to je primijetila Brangijenakoja im je to rekla i spriječila katastrofu. Iako išta nije dokazano, Marka je izjedala sumnja i on je odlučio poslati Tristana bilo gdje, samo da ode, kako pakosnici ne bi još više pakostili.

Tristan nije imao srca otići daleko pa je otišao u kuću nekog građanina gdje je dobio groznicu. Uz njega su ovaj put bili samo Gorvenal i Dinas. I izolda je u dvoru dobila groznicu i maštala o tome kako će otići Tristanu. Brangijena je bila jedina osoba koja im je mogla pomoći pa se ona hrabro uputila do Tristana, gdje je smislila plan i tako usrećila i Tristana i Izoldu: "Podno bora izvor-voda: voda je izvirala, okružena mramornom ogradom, ponajprije u krupnom mlazu, svijetlom mirnom, a zatim po uskom koritu nastavljala tok vrtom i, kako je ulazila u sam nutarnji dio dvorca, prolazila je kroz ženske odaje. Svaku bi večer, dakle, Tristan, po Brangijeninoj uputi vješto sjeckao komadiće kore i sitne grančice. Preskočio bi oštre stupce i, došavši pod bor, bacao bi iverje u vodu. Lagašno kao pjena, ono bi isplivalo na površnu i vodom plovilo, a u ženskim bi odajama Izolda brižno očekivala njegov dolazak. I ona bi, onih večeri, kada bi Brangijena uspjela odstraniti kralja Marka i pakosnika, odmah bi pohrlila k svome ljubavniku."

Pakosnici su znali da se Tristan i Izolda nekako ponovno viđaju, ali nisu znali kako je Brangijena uvijek pazila na njih. Odlučili su tražiti pomoć patuljka koji ih je uputio u to kako da kralj uhvati dvoje zaljubljenika još te iste noći. Kralj se popeo na bor i sakrio među krošnje bora da ga ljubavnici ne vide. Tristan je preskočio ogradu i već je poslao iverje izvorom kao znak da Izolda izađe pred njega, kada je ugledao kraljev odraz u vodi. Samo je sjeo, ovaj put ne trčeći prema Izoldi u njeno naručje. Kada je Izolda trčeći krenula prema Tristanu i ona je primijetila kraljev odraz te je molila Boga da ona prva progovori. Uspjeli su se prikriti tako što je Tristan počeo moliti Izoldu da omekša Markovo srce i da mu pomogne da se vrati na dvor.
Kada su završili razgovor, Izolda je otrčala natrag u svoje odaje u Brangijenin zagrljaj, a Tristan je radi uvjerljivosti još kratko ostao naslonjen na bor, kako bi se molio da mu se Marko smiluje. Marko je bio sretan kada se uvjerio da se Tristan i Izolda ne ljube.

Patuljak Frocin

Tristan se pomirio s Markom i vratio se u dvorac. Pakosnici su opet uhvatili Tristana i Izoldu i ovaj put su odlučili kralju otvoriti oči. Rekli su mu da će se povući i da će sa sobom povesti susjede jer više ne mogu trpjeti to što se događa. Rekli su mu da zove Frocina, što je on i učinio i da kaže Tristanu da odnese pismo kralju Arturu. Tristan će se sigurno htjeti oprostiti od kraljice, pa neka ga samo prati i vidjet će ih zajedno.

Frocin je u pekari kupio brašno i posuo da od Tristanova do kraljičinog kreveta, tako da se na podu vide otisci stopala kao dokaz, no Tristan je vidio Frocina kako stavlja brašno i pomislio kako neće dopustiti da ostanu ikakvi otisci u brašnu. Tristan nije računao jedino na svoju ranu na nozi koja nije bila zavezana. Tristan je skočio sa svog kreveta ravno na kraljev krevet i ne bi se ništa dogodilo da rana nije prokrvarila po krevetu i po brašnu kada je skočio nazad na svoj krevet. U sobu su ušli kralj, Frocin i pakosnici te primijetili krv, nakon čega je kralj odlučio ubiti Tristana i Izoldu.

Skok s crkvice

Kada su građani Kornovalije čuli za prijevaru, žalili su Tristana jer, iako je to učinio, on je ipak spasio njihovu djecu iz ropstva. U ranu zoru je Marko otišao do mjesta gdje obično održava suđenja kako bi sve pripremio za lomaču: "Naloži, da u zemlji iskopaju jamu i da u nju natrpaju čvorastog i oštrog pruća, gloga i trnine, iščupanih s korijenjem...". Kralj je odbijao svaki prijedlog da se odgodi njihova smrt te je prijetio da će završiti na lomaču ići onaj tko prvi nešto takvo opet predloži.

Došli su po Tristana i zavezanog ga vukli prema sudu. Odjednom se iza njih žurno pojavio vitez. Bio je to Dinas koji se žurio predložiti kralju rješenje. Usput je prerezao konopac kojim je Tristan bio zavezan i rekao da ga vode odvezanog. Na daljnjem putu prema lomači, Tristan je ugledao crkvicu. One koji su ga vodili zamoli da ga odvedu da se pomoli. Uvjeravao ih je da ne može pobjeći jer postoji samo jedan izlaz. Oni su ga pustili unutra i čekali vani ispred crkvice.

Tristan nije želio umrijeti na lomači pa se zatrčao i skočio kroz prozor crkvice, no Bog se pobrinuo za njega te ja tako sletio na kamen kojeg i dan danas zovu Tristanov skok. Gorvenal je pobjegao od lomače i našao Tristana. Dao mu je mač i oklop te rekao da će osvetiti Izoldu kad je on već pobjegao. Ona će vjerojatno na lomaču. Jedan čovjek je vidio kako se Tristan spasio pa je otrčao i to rekao Izoldi koja nakon toga nije osjećala bol, iako joj je iz ruku šikljala krv zbog užeta koje je bilo jako čvrsto svezano.

Kada je Marko čuo da je Tristan pobjegao, naredio je da mu dovedu Izoldu. Izoldu su vukli i spremali je staviti na lomaču kada je iskočio Dinas. Dinas je rekao da će Tristan pobiti sve plemiće kao osvetu, ako on spali Izoldu. Dinasovpokušaj nije uspio i ostalo mu je samo da se odrekne službe za kralja. Ode u Lidan dok je Izolda stajala pred lomačom. Hrpa gubavaca na čelu s Yvainom predložila je kralju još goru kaznu za Izoldu, koju su spremali spaliti na lomači:"Gle, ovdje mi je stotina sudrugova. Daj nam Izoldu, i neka ona bude naša zajednička žena! Bolest podjaruje naše strasti. Podaj je svojim gubavcima, pa neće nikad nikoja plemkinja gore završiti svoj život. Gle, naši dronjci seprilijepiše uz rane, iz kojih se toči gnoj. Ona, koja je u tvojoj blizini uživala u skupocjenim tkaninama s podstavom od sivo-bijela krzna, u draguljima, u dvoranama ukrašenim mramornim stijenama; ona, koja je uživala u dobrom vinu, u časti, u lasti, kada ugleda dvor tvojih gubavaca, kada bude morala ući u naše niske kolibe i s nama ležati, tada će Izolda ljepotica, Izolda modrih očiju, skrušeno priznati krivicu i požaliti za ovim ognjem od trnja!" Tako su gubavci krenuli s Izoldom, ali su je Tristan i Governala oslobodili i zajedno su otišli u šumu Morois.

Šuma Morois

Ljubavnici i gorvenal su živjeli teško, ali zbog ljubavi nisu osjećali nikakvu bol. Jednog dana, dok su šetali šumom, naišli su na pustinjaka Ogrina koji ih je nagovarao da se predaju jer je on smatrao da su mrtvi: "Koja se utjeha može pružiti mrtvacima? Pokaj se Tristane, jer je mrtvac onaj, koji živi u grijehu, a ne kaje se." Tristan i Izolda su smatrali da nisu ništa zgriješili pa su samo uzeli pod ruku i nestali iza gusta lišća.

Marko je jednog dana odlučio pustiti Tristanova lovačkog psa Husdenta jer je bio toliko tužan da je odbijao hranu. U početku su ga pratili, misleći da će ih možda odvesti do Tristana, ali su odustali od toga kada je jedan vitez rekao da bi mogli završiti na mjestu s kojeg se teško vratiti. Husdent je pronašao Tristana i sav sretan poskočio do njega. Iako je Tristan bio sretan, mučilo ga je što će s njim jer bi svojim lavežom mogao otkriti gdje se nalaze. Izolda mu je predložila da ga nauči loviti, a da ne laje. Tako je i bilo. Za mjesec dana Tristan je Husdenta naučio upravo to.

Za vrijeme zime stanovali su u dubini neke litice, a kada je opet došlo toplije vrijeme, napravili su kolibu od zelenih grana. Jedno jutro Guenelon se odvažio krenuti u lov, u šumu Morois. To nije završilo dobro jer ga je Gorvenal vidio, ubio i odnio njegovu glavu do Tristana, budući da je njega Tristan najviše mrzio.

Kada su jedne ljetne noći umorni Tristan i Izolda spavali, nisu ni slutili što se događa. Naime neki lugar je pronašao mjesto gdje je trava bila zgnječena jer su tamo noć prije ljubavnici spavali, ali on to nije znao pa je odlučio slijediti trag. Kada je došao do kolibe i ugledao ljubavnike, brzim je korakom otišao to reći kralju. Marko je uspio brzo doći do kolibe, ali nije imao snage ništa napraviti. Prije nego što se vratio u dvorac, ostavio je nekoliko znakova kako bi oni znali da je bio tamo.

Pustinjak Ogrin

Tri dana nakon kraljeva posjeta, Tristan je bio u šumi. Počeo je razmišljati i sumnjati da li je donio ispravnu odluku kada je poveo Izoldu sa sobom. U isto vrijeme je i Izolda počela razmišljati kakvu je štetu nanijela Tristanu kada je pobjegla s njim. Kada se Tristan vratio iz lova, rekao je Izoldi kako bi se trebala vratiti Marku, a on će pokušati ostati u njegovoj službi ili otići u Friziju ili Bretanju. Odlučili su otići Ogrinu i zamoliti ga za pomoć, na što je on morao pristati. Ogrin je napisao pismo u kojem je stajalo sve što mu je Tristan rekao da napiše, a zatim je Tristan krišom ostavio pismo na Markovu prozoru.

Kobni gaz

Iste te noći, dvorski kapelan je Marku pročitao što piše u pismu. Marko je sazvao sastanak na kojem je pročitano Tristanovo pismo. Plemići su savjetovali kralja da uzme Izoldu, a da Tristana pošalje u Friziju ili Gavoju. Oko ponoći je Tristan otišao po pismo u kojem je bio kraljev odgovor te je pismo odnio Ogrinu koji mu ga je pročitao.

Tu noć je Tristan Izoldi dao svog psa Husdenta, a ona je njemu dala svoj prsten sa zelenim jaspisom. Obećala je da će, ako ikad vidi taj prsten kod nekoga, poslušati tu osobu bez obzira na sve. Ljudi su se smijali Ogrinu što svoj dugo čuvani novac daje na tkaninu i krzno, ali nisu znali da ga on kupuje za Izoldu da se ne bi vratila u dronjcima u Tintagal.

Kada je kralj po Kornovaliji razglasio da se Izolda vraća, svi osim ona tri pakosnika bili su sretni. Na određeni dan Tristan je predao Izoldu Marku u dolini na Kobnom gazu i iako su kralja neki nagovarali da zadrži Tristana, pakosnici su uspjeli u svom naumu. On je odlučio da se Tristan mora udaljiti. Tristan je otišao u stan lugara Orrija, baš kako je obećao Izoldi te je tamo čekao nekoliko dana da vidi kako postupaju s Izoldom.

Sud usijanim željezom

Za vrijeme Markova lova, Denalen, Andret i Gondonine došli su do kralja i rekli mu da bi bilo pošteno da kraljica dokaže svoju nevinost tradicionalnim sudom, u kojem treba izvaditi usijano željezo iz žeravice. Kralj je na to burno reagirao i otjerao svoju trojicu. Izolda je svojevoljno odlučila napraviti to što su pakosnici tražili, kako bi sa sebe maknula sumnje, saznavši da je Marko ljut zbog tog prijedloga. Rekla je da će se sud održati za 10 dana te da želi da se na njemu pojave kralj Artur, biskup Gauvain, Girflet, Keo i sto vitezova koji će biti svjedoci. Kraljica je poslalaPerinisa, Plavoga i Vjernoga da Tristanu prenesu njenu poruku vezanu za dan suđenja. Na povratku za Tintagal, naišli su na lugara zbog kojeg su ljubavnici skoro umrli u šumi. Iskoristili su priliku i ubili ga te su njegovo tijelo nogama gurnuli u jamu, koju je on sam iskopao da uhvati životinju.

Na dan suđenje je Tristan, kako je obećao Izoldi, čekao na suprotnoj strani obale, obučen kao hodočasnik. Dojahali su do kraja jedne obale i kada su trebali s broda doći na drugi kraj, Izolda je upitala može li doći na obalu, a da ne zaprlja svoju haljinu na što je jedan vitez pozvao hodočasnika da je ponese. Izolda je rekla Tristanu da padne na pijesak što je on i učinio.

Kraljica je podijelila svoj nakit i odjeću siromašnima pa je krenula prema žeravici. Tamo se zaklela i gurnula ruku u žeravicu, desnom rukom je dohvatilo željezo, napravila 9 koraka i vratila željezo ne opekavši ruku: "Kralju od Logresai vi, kralju od Kornovalije i vi, gospodine Gauvaine, gospodine Ke, gospodine Girflete, i svi vi, što ste mi jamci, kunem se tjelesima ovih svetaca i svim svetim tijelima, što su na ovom svijetu, da me nikada nijedan čovjek rođen od žene nije držao u svojim rukama osim kralja Marka, moga gospodara i bijednog hodočasnika, koji je netom posrnuo pred vašim očima."

Slavujev pjev

Tri dana nakon suđenja Tristan je odlučio održati riječ koju je dao kralju te je odlučio napustio Kornovaliju. Prije nego što je otišao, odlučio je zadnji put pokušati vidjeti Izoldu. Pjevušio joj je kao slavuj ne bi li ona izašla. Izolda se premišljala, ali je na kraju izašla da ga vidi posljednji put. Ljubavnici su ostali zagrljeni do jutra i na kraju Tristan nije otišao u Galiju, već se svaki dan viđao s Izoldom jer je Marko bio otišao na suđenje u Saint-Lubinu. Sve bi bilo dobro da ih rob nije vidio i da on to nije dojavio pakosnicima koji su odlučili iskoristiti priliku.

Sutradan je Tristan krenuo prema Tintagelu da se nađe s Izoldom, ali je naišao na prepreke. Vidio je Gondoina, ali ga nije uspio ubiti jer je on otišao nekim drugim putem. Zato je uspio ubiti Denoalena kojemu je odrezao pletenice i ponio ih Izoldi. Tristan je stigao u Tintagel. Izolda je ulazeći u sobu vidjela Gondoinovu sjenu na zavjesama te je uputila Tristana tako da ga i on vidi, a da Gondoin ne shvati da su ga vidjeli. Tristan je ubio Gondoina. Izolda mu je odmah poručila da što prije ode iz Kornovalije, čak tu istu noć, a Perinis će sakriti Gondoinovo tijelo u šumu da kralj nikad ne sazna.

Čudotvorno zvonce

Tristan se sklonio u Galiju, zemlju kojom je vladao Gilain. Tristana nije moglo oraspoložiti ništa osim Gilainova psića Petit-Crua. Zapravo, nije bila stvar u psiću, nego u zvoncu koje je psić nosio. Tristan je smatrao da nije u redu da on bude sretan, dok Izolda tuguje pa je odlučio poslati joj psića. Borio se s divom koji se zvao Uragan Rutavi i osvojio psića. Kada je Izolda dobila psića, isprva je bila sretna, ali je pomislila da nije u redu da je ona sretna dok Tristan tuguje pa je bacila zvončić u more.

Izolda Bijelih Ruku

Tristan je pokušavao pobjeći od svoje boli pa je stalno putovao. Bio je u Loonisu, Friziji, Gavoji, Njemačkoj i Španjolskoj. Prošle su dvije godine, a nije dobio niti jedno pismo niti se pojavio ikakav glasnik ili prijatelj.

Tristan je s Governalom došao u Bretanju gdje ga je dočekala pustoš. Tri dana nakon njihova dolaska, otišli su do pustinjaka koji je živio u crkvici te su tamo pojeli ječmeni kruh i pili vodu. Pustinjak im je rekao da je izbio rat između vojvode Hoela, koji vlada Bretanjom i grofa Riola iz Nantesa, koji je želio Hoelovu kćer za ženu. Gorvenal i Tristan uputili su se u utvrdu Carhair, gdje su ih dočekali Hoel i njegov sin Kaherdin. Kaherdin je poveo Tristana u obilazak utvrde i upoznao ga je sa svojom majkom i sestrom koja se nazivala Izolda Bijelih Ruku.

Nije prošao niti jedan dan, a da Kaherdin, Tristan i još nekoliko mladih viteza nisu ubili nekoliko Riolovih ljudi i nikada se nisu vraćali praznih ruku. Pri svakom povratku Kaherdin je hvalio svoju sestru Izoldu.

Jednog jutra napao je Riol. Kaherdin je ubio Riolovog brata, a Tristan je natjerao Riola da se preda, tako što ga je skoro ubio. Za nagradu što je spasio Bretanju od Riola, Tristan je dobio Izoldu Bijelih Ruku za ženu. Tek nakon svadbe, Tristan je shvatio da je iznevjerio Izoldu i da nikad neće moći voljeti Izoldu Bijelih Ruku.

Kaherdin

Samo nekoliko dana nakon pobjede, Tristan, Izolda bijelih ruku, Kaherdin, dvorski upravitelj i svi lovci uputili su se u lov. Kada je voda poprskala Izoldu, osjetila je hladnoću iznad koljena i na to se glasno nasmijala. Kada ju je Kaherdinsustigao, pitao ju je zašto se nasmijala, a ona je rekla da se sjetila jedne smiješne misli: "Vodo, odvažnije si, nego je ikada bio odvažan Tristan!". Tako je Kaherdin saznao istinu o Izoldinoj i Tristanovoj prvoj bračnoj noći. To je predbacio Tristanu i pozvao ga je na dvoboj jer ga je pomalo iznevjerio. Tristan je poveo Kaherdina u najdublji dio šume i sve mu ispričao. Kaherdin je ostao začuđen, sa sve manje srdžbe. Rekao je Tristanu da će mu za tri dana izreći svoje mišljenje.

Tužna Izolda modrih očiju je u Tintagelu na harfi svirala i uz to pjevala tužnu ljubavnu pjesmu. U taj čas došao je vitezKariado koji je već dugo želio Izoldu za sebe, ali je nikad nije dobio, već joj je stalno donosio tužne vijesti. Ovaj put bila je to vijest da se Tristan u velikom slavlju oženio Izoldom Bijelih Ruku u Bretanji. Nakon što je Kariado ljutito otišao, Izolda je ostala plačući.

Nakon tri dana, Kaherdin je dao svoje mišljenje Tristanu, kao što je i obećao: "Poslušajte, dakle, moj savjet. Zajedno ćemo odjedriti u Tintagel: opet ćete biti s kraljicom i uvjerit ćete se, da li i dalje za vama tuguje i da li vam je vjera. Ako vas je smetnula s uma, možda ćete onda više zavoljeti moju sestru jednostavnu, lijepu Izoldu. Ja ću s vama, ta zar vam nisam drugar i prijatelj?"

Tristan, Gorvenal, Kaherdin i njegov štitonoša uputili su se u Kornovaliju, gdje su odsjeli kod Dinasa. Dinas je otišao do Tintagela i saznao da će Izolda, Marko, čitav njegov dvor, sve njegove štitonoše i svi lovci otići iz Tintagela u dvorac na Bijeloj putolini kako bi lovili. Tristan je svoj prsten sa zelenim jaspisom dao Dinasu koji je otišao do Izolde noseći joj Tristanovu poruku.

Dinas od Lidana

Dinas je došao do Tintagela gdje je zatekao Marka i Izoldu kako igraju šah. Sjeo je do kraljice i dva puta stavio ruku na šah kako bi primijetila prsten. Primijetila ga je u drugom pokušaju pa je odmah srušila pješake kako bi završila igru. Povukla se u svoju sobu i zatim pozvala Dinasa. On joj je rekao da je Tristan moli da ga posluša, kako bi je ponovno vidio. Izolda je naravno pristala na to.

Dva dana nakon toga, Kaherdin i Tristan su se uputili na put kojim će proći povorka, ostavivši Gorvenala i štitonošu na putu da im čuvaju konje. Povorka se približavala, a kada je Tristan konačno vidio Izoldu, počeo je pjev grmuša i ševa. Izolda je prepoznala Tristana, pa je sjahala s konja, došla do kućice u kojoj je bio Petit-Cru. Uzela ga je i rekla, kao da se obraća pticama, da je slijede sve do dvorca Saint-Lubina. Ali Andret se već uznemirio, pa je vratio Izoldu u sedlo da se povorka nastavi.

Dok je povorka išla, vitez Bleheri je ugledao Gorvenala i Kaherdinovog štitonošu koji su imali Tristanov štit. Krenuo je za njima vičući da stanu, zaklinjavši ih Izoldinim imenom, no oni nisu stali, već im je on samo uspio ukrasti konja.Bleheri je došao do kraljice i prenio vijest da se Tristan vratio, ali da nije htio stati čak ni kada ga je zaklinjao njenim imenom. Izolda je pomislila da se Tristan samo poigrava njome jer on nikada ne bi odbio dvoboj pa je poslala Perinisada mu prenese poruku da ga odbija. Perinis je pak dobio naredbu od Tristana da kaže Izoldi da to nije bio on te da moli za oprost. Čekati će Perinisa da mu kaže oprašta li mu. Perinis je otišao do Izolde i ispričao što je vidio i čuo, ali mu ona nije vjerovala. Optužila ga je da ju je izdao i protjerala ga je. Tristan je dugo čekao Perinisa, ali se on nije pojavio.

Tristan se idućeg jutra obukao kao gubavac te je išao za slugama koji su vodili Izoldu u crkvu. Ona ga je prepoznala dok ju je molio za milost, ali mu nije vjerovala te je naredila da ga udalje, a zatim je glasno se smijajući ušla u crkvu. Kada je Tristan to čuo, ljutito se pokupio i otplovio u Bretanju. Izolda se pokajala zbog svojih postupaka i zbog toga što mu nije vjerovala, ali bilo je prekasno.

Tristan kao luđak

Tristan se vratio u Bretanju gdje su ga svi lijepo dočekali. No jednog dana odlučio je da mora barem još jednom vidjeti Izoldu, pa čak i po cijenu smrti. Već i ovako umire svakog dana malo po malo. Bijedno se obukao da ga nitko ne gleda i krenuo na morsku obalu, gdje se ukrcao na trgovačku lađu koja je išla ravno za Tintagel.

Kada je stigao, zamijenio se za odjeću s ribarom te je od sebe napravio luđaka: "Tada Tristan ošiša svoju divnu zlatnu kosu do tjemena i označi križ na njemu. Lice nama tekućinom od neke čarobne trave koju je donio iz svog kraja, i najednom se njegova put i oblik lica promijeniše tako neobično, da ga nitko živ ne bi mogao prepoznati. Iz neke živice iščupa kestenov izdanak pa od njega načini sebi toljagu i objesi je sebi o vrat. Bosonog, pođe ravno u dvorac."

Bez većih problema došao je do kralja i kraljice gdje je počeo "lupetati gluposti". Naime, sve što je luđak pričao, znala je samo Izolda, ali ona nije mogla vjerovati da je to Tristan. Povukla se u svoju sobu i poslala Brangijenu da provjeri da li je to možda stvarno Tristan. Luđak je potrčao za Brangijenom u Izoldinu sobu. Izolda mu još uvijek nije vjerovala, ali ga je zato prepoznao njegov pas Husdant. Tristan je izvadio prsten, nakon čega mu se Izolda bacila u zagrljaj. Tako je nekoliko dana luđak živio pod stubištem dvorane i svakodnevno išao Izoldi, sve dok jednog dana nije morao otići jer je Andret počeo sumnjati.

Smrt

Čim je došao u Bretanju, Tristana je dočekala zasjeda. No on je ubio sve sedmero braće, na čelu s Bedalisom, ali je i sam ranjen otrovnim kopljem. Tristanu je iz dana u dan bilo sve gore i gore. Znao je da mora još jednom vidjeti Izoldu, ali nije znao kako. Pozvao je Kaherdina i zamolio da samo on ostane u sobi te da nikoga nema ni u susjednim sobama. Ali, Izolda Bijelih Ruku ipak ih je prisluškivala. Tristan je zamolio Kaherdina da ode po Izoldu i dovede mu je, kako bi je zadnji put vidio. Kada je Izolda Bijelih Ruku to čula, skoro je svisnula od bola.

Pri prvom vjetru se Kaherdin uputio po Izoldu. Imao je rok od 40 dana i na povratku nek podigne bijelo jedro ako dovodi Izoldu, a crno ako je ne dovodi. Izolda bijelih ruku je sve čula i osjećala je veliku srdžbu, ali nije dopuštala da to itko primijeti.

Po dolasku u Tintagel, Kaherdin se bacio na posao i probio do Izolde. Kada je Izolda čula što se dogodilo, rekla je da mu lađa bude spremna sutra ujutro i da će poći s njim. Ujutro je Izolda rekla da želi u lov pa je sumnjičavi Andretkrenuo s njom. Nebo je bilo vedro i sokol se odvojio te tobože sletio na jarbol Kaherdinove lađe. Kaherdin je stavio dasku kao neki mostić između obale i lađe te pozvao Izoldu da dođe na lađu vidjeti robu. Izolda je ušla, a za njom je krenuo Andret, no Kaherdin je srušio Andreta s mostića i potopio ga, otplovivši s Izoldom.

U Carhaixu je Tristanu stanje bilo gore svakim danom. Svaki dan slao je ljude da vide vraća li se lađa i kakve je boje jedro. Čak se i prebacio na liticu Penmarch i gledao u more u daljinu, dokle god je sjalo sunce. Više nije imao snage, pa su ga premjestili u sobu gdje je čekao svoju Izoldu. Kada su se konačno vratili, Izolda Bijelih Ruku rekla je Tristanu da je došla lađa s crnim jedrom. Tristan je, čim je to čuo, umro. Izolda modrih očiju došla je do grada gdje su svi ljudi oplakivali Tristana i gdje su joj rekli da je umro. Izolda je došla u sobu u kojoj je ležao Tristan, legla je do njega i umrla kraj njega.

Marko je prevezao njihova tijela i sahranio ih u dva groba uz jednu crkvicu s lijeve i desne apside. Iz Tristanova groba izrasla je kupina i spuštala se ravno u Izoldin grob. Tri puta su je sjekli i sjekli bi je i dalje da kralj Marko to nije zabranio.

Likovi: Tristan, Izolda modrih očiju, kralj Marko, Rohalt Vjerni, Gorvenal, Brangijena, Koherdin, Izolda bijelih rukuAndret, Guenelon, Godoine, Denoale

Analiza likova

Tristan - sin kralja Loonoisa- Rivalena i sestre kralja Marka- Blanchfleur. Tugomir razapet između odanosti svom kralju i odanosti svojoj izabranici, vječno je na kušnjama i borbama protiv samog sebe i svojih protivnika. Kao dijete ostavljen je Rohaltu Vjernom koji ga je odgojio kao vještog i pametnog viteza, uzora svima koji ga upoznaju. Život su mu obilježile Izolde koje su mu osigurale patnju: jedna dobru patnju, ako se to može tako nazvati, a druga lošu. Jedinu patnju koju mu je Izolda modrih očiju uzrokovala bila je patnja nedostižne ljubavi koja ga je izjedala iznutra, a Izolda Bijelih Ruku mu je svojom ljubomorom uzrokovala patnju slomljena srca i smrti. Kao tipičan srednjovjekovni vitez obavio je dobar zadatak žrtvujući svoj život i živote drugih ljudi za svoju dragu.

Izolda modrih očiju - nećakinja cijenjenog Morholta Irskog koji umire za svog gospodara. Svom voljenom Tristanu spasila je život dva puta, a onda izgubila svoj zajedno s njim. Bila je pametna osoba čijoj su se ljepoti svi divili. Postupala je impulzivno, ali i smisleno pa je tako obmanjivala muža Marka, kojemu je svakog dana micala sumnje sa svojih loših postupaka i misli. Jedina iskrena prijateljica koju je imala bila je Brangijena, koja joj je pomagala u svemu vezanome za Tristana. Tako je svoju podmuklost možda naslijedila i od Brangijene, koja je imala velik utjecaj na nju i koja je bila odgovorna za ljubav Tristana i Izolde. No na kraju, ipak je bila dobra osoba koja je mogla poštivati i biti poslušna kada je to trebalo.

Kralj Marko - vladar Kornovalije podijeljen između ljubavi prema nećaku i ljubavi prema svojoj ženi. Iako u većini slučajeva nije vjerovao što drugi nagađaju i pokušavaju ga uvjeriti nekada je volio provjeriti vjernost svojih najbližih, no nasjedao je na njihove prevare. Ljubomoran koliko i dobar, Tristana je bio poslao daleko od sebe i svoje žene ne želeći riskirati. Vođen poštenjem i razumom oprostio je Tristanu i Izoldu te im omogućio da zauvijek ostanu zajedno.

Biografija: Joseph Bedier

Joseph Bedier bio je francuski pisac, učenjak i povjesničar srednjovjekovnih vremena. Rođen je 1864. godine u Parizu. Otac mu je bio odvjetnik, a odrastao je u Reunionu. Nakon školovanja, postao je profesor francuske srednjovjekovne književnosti na Sveučilištu u Friborugu u Švicarskoj, a kasnije na koledžu u Parizu.

Kao zaljubljenik u srednjovjekovnu književnost, ponovo je probudio zanimanje za neke značajne, ali stare francuske priče, poput "Romana o Tristanu i Izoldi", čiju je priču prepravio i objavio 1900. godine i "Pjesmu o Rolandu",objavljenu 1921. Na temelju dviju Bedierovih studija su nastale moderne teorije kratke metričke priče i pjesme junačkih djela.

Bedier je bio urednik jedne od najvažnijih modernih povijesnih knjiga francuske književnosti, izdane u dva toma, po nazivom "Francuska književnost".

Zbog svog značajnog rada, 1929. godine izabran je kao strani počasni član Američke akademije umjetnosti i znanosti. Bio je i član Francuske akademije od 1920. godine, pa do svoje smrti.

Bedier je umro u Le Grand-Serre u Francuskoj, 1938. godine.

Autor: S.S.