Sadako hoće živjeti

Ovaj dječji roman prikazuje život malene djevojčice. Ima 4 godine, plačljivo je i nestašno dijete. Roman je namijenjen svim mladim ljudima iz cijelog svijeta.

Radnja se događa oko japanske obitelji, točnije dvoje djece koje je doživjelo katastrofu, eksploziju atomske bombe. Ovdje se širi antiratna tematika, opomena i apel vlastima da čovjekove sposobnosti i dostignuća koriste samo za dobro, a ne zlo.

Kratak sadržaj

U Japanu je 1945. godine bilo posebno teško jer su se na svakom koraku osjećale posljedice rata. Hiroshima je posljedice osjetila itekako, to je bio jedan od malobrojnih gradova koji nije bio tako često bombardiran u Japanu. Tada je sve bilo u znaku rata, hrane gotovo da i nije bilo, djeca nisu išla u školu, a svi sposobni muškarci su na ratištu.

Feldmaršal Hara prati stanje na svakom frontu. Velik broj Japanaca je uvjeren u pobjedu. No on uje upoznat s informacijama da se njihova vojska povlači.

Na početku priče upoznajemo obitelj Sasako. Otac je brijač i trenutno je na ratištu, majka Yasuko Sasaki je radnica br. 389 koja radi na brodogradilištu Micubiši. Imaju dvoje djece. Sina od 10 godina koji ne ide u školu nego čuva mlađu četverogodišnju sestru Sadako.

Djeca su uglavnom u potrazi za hranom dok majka radi. Jednom prilikom Sadako je plakala od gladi pa se nad njima sažalila starija gospođa i dala im jesti. Šigeo i Sadako šetajući susreću razne susjede, udovicu gđu Kumakihi uvjerenu da u vrti ima negdje zakopan lonac riže. U potrazi joj pomaže i mali Šigeo. Osim starije udovice susreću i izgladnjelog starog graditelja čamaca Kenjija Nišioku.

U bazi na Marijanskom otočju u Tihom oceanu američki vojnici se pripremaju za završni obračun s Japancima. Obični vojnici provode vrijeme razgovarajući i kartajući se, u bazi se događa nešto ozbiljnije, dolaze tajanstveni ljudi u civilu zbog projekta Manhattan, odnosno bombe koju je izradila skupina znanstvenika, dvije godine od 1943. do 1945. Bio je to projekt koji je trebao ubrzati kraj rata.

Obični vojnici su primjetili sanduk, no nisu znali što se u njemu nalazi. Bila je to bomba koja je dovezena avionom u Tinan. Dan prije nego što je bomba dovežena, iznad Hiroshime preletio je bombarder B-29 kako bi snimio teren gdje je trebala biti bačena bomba. Avion se zvao Enola Gray prema majci zapovjednika Tibbeta. Avion je prema gradu poletio 6. kolovoza 1945. godine.

Majka Yasuko je zamolila sina da zajedno sa Sadako ode u red čekati namirnice. U redu je bilo puno ljudi koje je nervozno čekalo hranu baš kao i Sadako. Skoro su je pregazili u gužvi dok su čekali. Brat ju je povukao i otišli su. Na putu prema kući zastali su kraj jezera gdje se Šigeo odlučio okupati, a Sadako je ostavio na travi. Dok je ronio odjednom ga je zaslijepila jaka svjetlost, nakon čega se čula tutnjava.

Jak vjetar ga je bacio na obalu. Tražio je Sadako jer je nije bilo tamo gdje ju je ostavio. Malo dalje ju je ugledao podrapane haljine, izgrebanog tijela i uplakanu. Majka im je bila ranjena, ali je samo razmišljala o svojoj djeci. Bila je okružena vikom ranjenih radnika, no izletila je u potrazi za svojom djecom.

Bomba je eksplodirala u 8 i 15 minuta. U samo jednoj sekundi je izgorjelo 86.000 ljudi, 72.000 je imalo teške ozljede, a oko 6.820 kuća je pretvoreno u prah. Srušeno je oko 3.750 zgrada, a cijeli grad je ispunjavao strašan požar ruševina koje su gorjele. Zanimljivo je da ni oni koji su bacili bombu nisu znali o kakvoj se napravi radi, ali mogli se prenijeti izvještaj kako je učinak bio dobar nakon izvršenog zadatka. Bomba je na kraju ubrzala predaju japanske vojske, a prvi put u povijesti morali su potpisati kapitulaciju što je bilo šok za japanske vojnike, koji su sebe smatrali nepobjedivima.

Prošlo je 8 mjeseci od eksplozije bombe, brat i sestra su i dalje lutali gradom kao i prije bombe. Otac se vratio po završetku rata. Tražio je svoju obitelj, no kad je vidio samo zgarište htio je počiniti samoubojstvo. U jednom trenutku je vidio svoju djecu i ženu u plićaku rijeke, iscrpljene od gladi.

Teški dani su bili pred njima. Tvornice nisu radile, trgovine nisu radile, hrane gotovo da nije bilo, a rastao je i broj bolesnih. Otac Sasaki je složio daščaru i sada mašta kako bi jednog dana mogao otvoriti brijačku radnju, ali za to su mu trebali novci. Kopajući po ruševinama Sadako je pronašla figuru zmaja kojeg su nazvali Čikamacu. Šigeo ju je znao plašiti zmajem dok je bila mlađa.

Otac je uzeo figuru kako bi ju mogao prodati za pribor za njegovu brijačnicu, ali nažalost zmaja su mu oteli čuvari zlog crnogburzijanca Ofuse. Sadako je željela brončanog zmaja. Kako je njen bio otet, otac joj je htio donijeti papirnatog zmaja. Tada se upoznaje s majstorom Šibutom koji izrađuje papirnate zmajeve. On mu je i pomogao da dođe do pribora za brijačnicu i na kraju postao njegovim pomoćnikom. Situacija je postepeno išla prema normali.

Prošlo je dvije godine od bombardiranja. Sadako govori bratu kako ju je “opržio grom” što znači da je bila ozračena. No brat joj nije vjerovao i rekao je da je to umislila. Prošlo je deset godina i Sasaki sada ima kuću te brijačku radnju s pomoćnicima. Sadako je napunila četrnaest godina i ide u školu, a Šibuta opet izrađuje zmajeve. Ima čak toliko narudžbi da nije siguran hoće li stići sve isporučiti za Dan mira.

U znak sjećanja održava se biciklistička utrka od Tokija do Hirošime u kojoj sudjeluje i Sadako. Ona vozi utrku zadnjih 10 kilometara. Sadako jedva čeka utrku, ali joj nije dobro. Utrku je završila dvanaesta. Nakon utrke joj je još gore i roditelji ju moraju voziti u bolnicu. Liječi ju japanski doktor Hiroši Okeda i američki doktor Floyd Owens, koji je osjećao grižnju savjesti zbog onog što su Amerikanci učinili.

Sadako je u bolnici sa ozračenima, roditelji ju posjećuju svaki dan kao i njen brat koji joj je donio zmaja Čikamacu. Sadako nije svijesna u ozbiljnost bolesti i vjeruje kako će se izliječiti.

Otac je savjetuje da napravi od papira tisuću ždralova, a ako uspije onda će sigurno ozdraviti jer bogovi neće zaboraviti na onoga tko je uputio preko tisuću želja.

Šigeo joj je donio papir i ona je počela izrezivati ždralove i vješati vrpcu iznad svog kreveta. Šigeo je došao do broja 405, ali onda više nije izdržao i umro je, a Sadako je došla do broja 989. dok je 900 izrezivala pod jakim bolovima. Umrla je ne došavši do broja 1.000.

U vrtu mira je postavljen spomenik atomske bombe te na vrhu brončanik lik djevojčice Sadako koja stoji rukama izdignutih prema nebu i drži zlatnog ždrala. Spomenik je izgrađen zahvaljujući suradnji učenika iz cijele zemlje.

Analiza likova

Sadako Sasaki – glavni lik ovog dječjeg romana. Prikazan je njen život od četvrte godine života. Kao i druge djevojčice njene dobi, razigrana je, živahna, plačljiva i simpatična. Lijepo se ponaša i voli starijeg brata s kojim provodi svoje vrijeme. Krasi ju velika životna energija i upornost. Ne zna da je smrtno bolesna jer je ozračena. Prikazana je kao simbol mnoge djece koja stradaju nedužna u ratu odraslih.

Šigeo Sasaki – brat od Sadako, također prikazan u fazi odrastanja. Desetogodišnji dječak odgojen tradicionalnim japanskim odgojem. Uporan je i veliki autoritet mlađoj sestri. Ponekad se ne slažu, ali je uvijek tu za nju.

Yasuko Sasaki – Majka od Sadako i Šigea. Radi u tvornici, brižna je i cijeli život je posvetila djeci. Radi naporno u tvornici za vrijeme rata, a cijelo vrijeme misli su joj kod djece jer jako brine za njih. U najgorim trenucima rata nije jela jer je smatrala da je bolje da djeca imaju više hrane.

Otac Sasaki – njegov lik se javlja po završetku rata kada preuzima opet glavnu ulogu u obitelji. Marljiv je i želi svoju obitelj izvući iz krize. Drži do japanske tradicije.

Biografija: Karl Bruckner

Rođen je u Beču 1906. godine. Nakon školovanja je proveo dvije godine u Južnoj Americi, a u Drugom svjetskom ratu je sudjelovao kao vojnik iz Njemačke.

Nakon nekoliko godina lutanja uspio se dokazati kao pisac, a njegova djela za djecu i mlade postala su poznata daleko izvan granica Njemačke i Austrije, prevedena na mnoge jezike. Za romane je primio nekoliko nagrada, a bio je nominiran za Andersenovu nagradu, poznatiju kao najveće priznanje za dječju književnost.

Književnoj strani se posvetio nakon četrdesete godine kao pisac za djecu i mlade. Njegova djela su prevedena na više od 90 jezika.

Njegovo najpoznatije djelo je “Sadako hoće živjeti”. Druga poznata djela su: “Bolest mladeži” i “Samo dva robota”

Osvojio je Nagradu grada Beča za najbolji dječji roman i Nagradu grada Beča za najbolji mladenački roman.

Umro je 1958. godine u Beču.

Autor: S.G.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>