Nabavite najbolji električni bicikl!

Seljačka buna

Povijesni roman Seljačka buna je 1888. godine izašao kao knjiga. Prije toga je izlazio je 1877. godine u časopisu Vijenac u dijelovima. Riječ je o jednom od Šenoinih najpoznatijih romana, a događaji opisani u djelu uistinu su se i dogodili te su zapisani u povijesti.

U dijelu prevladavaju povijesne činjenice koje je autor prije pisanja detaljno istražio. Opisuje socijalne razlike između ljudi toga doba, posebice između feudalaca, plemstva, kmetova i vladara. Osim detaljnog opisa događaja u romanu, Šenoa je iznio i svoje stavove i razmišljanja te kritiku ondašnjeg društva. Smatrao je kako bi svi ljudi trebali živjeti u slozi jer svaki čovjek ima jednaka prava na dostojanstven život. Opisao je scene borbi, a najviše istaknuo Matiju Gupca koji je bio predvodnik pobunjenih seljaka te se izravno sukobio s Franjom Tahijem. Kasnije je izabran i kao njihov vođa.

Šenoa je odabrao lik Matije Gupca kroz koji će čitatelji saznati njegove stavove o cijelom povijesnom događaju. Gubec je pravedan lik, moralan, pametan i hrabar. Zalaže se protiv nasilja, a njegova hrabrost posebno je izražena na kraju romana kada daje svoj život s ciljem da spasi svoje ljude. Možemo uočiti da je Šenoa često patnju hrvatskog naroda usporedio s nekim od biblijskih motiva.

Slikovito je opisao raskoš i nemoralan život na dvoru Franje Tahija te naglasio da je razlog ustanka isključivo socijalne prirode. Kroz povijesne činjenice uspio je prikazati kako su izgledali tadašnji odnosi između seljaka i plemstva. Na jednom strani opisan je bijedan život seljaka koji se svakoga dana bori za komad kruha te trpi ponižavanja, dok je s druge strane opisan raskošan život plemstva.

Radnja Seljačke bune podijeljena je u nekoliko radnji koje se odvijaju u isto vrijeme. Prvi dio romana opisuje sukob između Uršule, koja je vlasnica polovice imanja Stubice i Susjedgrada te Franje Tahija koji je želi što prije potjerati. Upravo je ovaj sukob glavni motiv za povijesni događaj i izbijanje Seljačke bune.

Franjo Tahi opisan je isključivo kao negativan lik koji iskorištava seljaka i želi im uzeti sve što im pripada. S druge strane, na samom početku romana Uršula je ta koja je na strani seljaka. Kasnije, kako se radnja razvija, tako saznajemo da je njoj jedini cilj udati svoju kćer za Tahijevog sina. Kada seljaci to saznaju, okreću se protiv nje i protiv plemstva. Autor Uršulu nije opisao kao isključivo negativni lik. Naime, ona je prikazana kao hrabra i snažna žena koju okolnosti i očaj natjeraju da postane gruba i nasilna. Sama je sebi na prvom mjestu i iz svega želi izvući korist kojom bi ona sama najbolje prošla. Kako bi naglasio sve negativne strane njegovog karaktera, autor je Tahija opisao kao ružnog i malenog. Tako je još više naglasio njegovu pohlepu i zlobu, a seljacima je htio oduzeti sve što su imali.

Osim glavnog sukoba koji je i okosnica čitave radnje, autor se pozabavio i prikazom odnosa nekih likova. Primjerice, nesretne ljubavi Jane i Đure Mogajića te odnos Tahija i Jane. Jana je jedan od najvažnijih likova jer upravo zbog nje Tahi je dočekao svoju kaznu.

Autor nam na kraju prenosi svoju pouku koja glasi kako u svakoj situaciji moramo tražiti pravdu te kako moramo znati povijesne činjenice kako bi mogli iz njih nešto naučiti i izbjeći ih u budućnosti. Šenoa se vodi onom starom “Historia est magistra vitae” naglašavajući kako ne smijemo ponavljati učinjene greške. Romanom dominira borba hrvatskog seljaka za pravdu, dostojanstvo i slobodan život.

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: Stubica i Susjedgrad i Mokrice

Vrijeme radnje: druga polovica 16. stoljeća (1564.-1575.)

Tema djela: pobuna kmetova protiv feudalaca

Ideja djela: svaki čovjek ima pravo izboriti se za pravdu

Kratak sadržaj

Roman počinje posjetom Mihajla Pallfyja Uršuli Heningovoj. Mihajlo je ugarski plemić kojeg njegov gospodar Andrija Bator šalje gospi Uršuli kako bi se postigao dogovor oko uređenja gospodarstva Gornje Stubice i Susjedgrada, koji su u vlasništvu Andrije i Uršule.

Uršula je nezadovoljna Andrijinim upraviteljem Đurom Svesvetičkim koji kmetove loše tretira i sa svoja dva prijatelja uzima žito i stoku. Kao rješenje, Pallfy joj nudi smjenjivanje Đure i postavljanje novog upravitelja Grge uz njezin odlazak u Stubicu.

Uršula pristaje, ne znajući da je Bator prodao svoj dio imanja Franji Tahiju i da ga prilikom Uršulinog odsustva planira uvesti u Susjedgrad. Njegov plan saznajemo iz razgovora Pallfyja s Đurom i Stipom Svesvetićem kojima prijeti Đurinim zatvaranjem i ostavljanjem njegove djece gladnima ako mu ne pomognu uvesti Tahija u Susjedgrad. U međuvremenu, raste nezadovoljstvo među seljacima. Ne ostaje im ništa nakon napornog rada zato što feudalci uzimaju sve.

Pored kuće seljaka Ilije Gregorića prolazi mlada djevojka Jana sa svojim slijepim ocem Jurkom. Od Ilijine žene Kate saznaje za priču o Dori Arlandovoj koja je svojom ljepotom pridobivala muškarce, a potom ih ubijala. Majka jednog od muškaraca kojeg je ubila ju je proklela i Dora je poludjela. Bacila se kroz prozor tornja i prokletstvo se ostvarilo.

Ilija i župnik Ivan Babić susreću vojnika uskoka iz Sošica kojeg odvedu kući kod Ilije na objed. Tamo Ilija priča kako je više puta u mladosti uspio pobjeći iz turskog zarobljeništva.

Ban Petar i banica Barbara pričaju o Nikoli Zrinskom čiji je sin trebao oženiti Petrovu kći i koliko Petar prezire Nikolu. Njihov razgovor prekidaju Ambroz Gregorijanec i Uršula Heningova koji dolaze tražiti pomoć od bana zbog nepravde koja je Uršuli učinjena predajom Susjedgrada Franji Tahiju. Nakon svađe s banom, Uršula bijesno izlazi. Ban se osvećuje tako što udovicu Marušićku ostavlja bez ičega jer je ona bila u dobrim odnosima s Uršulinim kćerima Martom i Sofijom.

Slobodni seljak Đuro Mogaić dolazi do svog ujaka Matije Gupca i moli ga da oženi Janu. Strah ga je da će ga Franjo Tahi staviti u svoju četu. Matija mu govori da se ne treba brinuti jer je on slobodan čovjek i Tahi ga ni na što ne može prisiliti.

Matija odlazi u svoje selo, a Uršulin zet i Martin muž, Stjepko Gregorijanec, dolazi do Matije i govori mu kako se seljaci trebaju pobuniti. Matija mu na to kaže kako mora o svemu dobro razmisliti. Sutradan Matija gleda kako Tahi i Gavro seljaku uzimaju konja.

“..Sred prvoga gradskog dvorišta stajaše pristar čovjek srednjeg stasa, kratkih nogu, kratkih ruku, ali neobično jak. Među visokim ramenima sjedila mu krupna, šiljasta glava; nad uskim visokim čelom uzvijala se duga bijela i vunasta kosa. Lice bijaše mu crveno, surovo, nos tubast, nosnice široke, usne debele, brada i brkovi dugi, bijeli. Ispod jakih poput metlice, bijelih obrva škiljila do dva malena siva oka, žacava ali vazda ponešto pritvorena. Preko čela vukla se crvena brazgotina, a od nosnica k ustima protezale se dvije crte, te se na tom obrazu vazda javljao zlorad posmijeh. Nu lice bješnjakovo, da će i vraga zadaviti. To je bio Ferko Tahi, barun od Stettenberga…”

Kada se Matija umiješa i kaže da je došao tražiti pravdu, Tahi ga udara bičem i prijeti mu.

Đuro priča s Janom o njihovom vjenčanju. No, pri povratku ga zarobe Tahijevi vojnici. Matija i Jana sutradan ne mogu naći Đuru, a Tahi tvrdi kako nije ništa napravio. Matija kaže Andriji Horvatu (Uršulinom bivšem slugi) da vikne: “Đuro Mogaiću, Jana te zove”, kada četa bude prolazila. Kada dobije reakciju jednog od vojnika, Andrija prenese Matiji da je Đuro tamo i seljaci napadaju Susjedgrad.

Uršula i Stjepko istjeraju Jelenu i Gavru te se oni smjeste kod bana Petra u kuću. U Mokricama se slavi pobjeda, ali se saznaje i da ban ponovno planira napad s Gasparom Alapićem. Napad rezultira pobjedom Uršuline vojske, a banu su uzeti mač i zastava. Povratkom iz bitke, ban osjeća sram zbog gubitka. Tahijeva žena Jelena mu izveze novu zastavu.

Krajem srpnja 1565. godine u Saboru Franjo Tahi i ban Petar smjenjuju podbana Ambroza Gregorijanca. Također, Ambroz iz kraljevog pisma saznaje da su on, Uršula i njezini zetovi optuženi za zločin veleizdaje i uvrijeđenog veličanstva te da kralj zapovijeda Uršuli da Franji mora vratiti sve posjede.

Franjo, Jelena i Gavro se vraćaju u Susjedgrad, a Franjo nastavlja svojom tiranijom. 1566. godine Nikola Zrinski biva ubijen u Sigetskoj bitci. Franjo se vraća s Gašparom Alapićem kući gdje ga čekaju ožalošćena Jelena i djeca. Jelena tuguje zbog smrti svoga brata i moli Franju da oslobodi njihovog sina koji je u zarobljeništvu.

Franjo joj govori da se smiri jer zna gdje im je sin i kako će on brzo biti oslobođen. Obavještava je da će glava njezinog brata biti uskoro poslana i da će je sahraniti u raki obitelji kod Svete Jelene. Odlazi spavati u nadi da će slatko sanjati, ali u snu vidi Doru Arlandovu kako vodi za ruku izmućenog i izgladnjelog čovjeka koji traži vode, poput kmetova i plemića koje je on mučio.

Tahi saznaje da su odabrana dva bana umjesto jednog: svećenik Đuro Drašković i sabljaš Franjo Frankopan Slunjski. Tahi se odluči dodvoriti Đuri Draškoviću. Te večeri odlazi kod žene kaštelana Lolića s kojom vara Jelenu, a čije zdravlje jenjava.

Za Uskrs Tahijevi vojnici istjeraju seljake iz crkve i zahtijevaju da im svi predaju ključeve svojih klijeti. Seljaci to odbijaju pa Tahi naredi da ih vojnici tuku i kolju. Matija biva ranjen i majka ga odvlači u crkvu. Tahi pohita za njima, međutim Matijina majka stane pred njega i zapovijedi mu: “Udri!“. Na to svećenik izađe s raspelom, Tahi se trznu i ode u masu. Dolaskom podžupana zapovjeđeno je da ruka ne smije dirnuti seljake.

Dok Tahi ljubi svoju ljubavnicu Lolićku, dolazi mu pismo od kralja u kojem je pozvan na sud zbog svojih zločina. Za to vrijeme njegova žena Jelena pred smrt razmišlja o muževoj nevjeri i njegovim zločinima. Prije nego što je umrla, skinula je vjenčani prsten i proklela ga.

“…Pusti me, idi – mahnu Tahi rukom. Nehotice krenu Tahi put ložnice svoje žene. Na prozor prodiraše mjesečina. Tahi ustavi se na pragu. Jelena se trznu, sunu uvis i isceri sumrtvo lice na muža. A on protrnu, poniknu. Jelena izvali grozničave oči na Taha, skinu vjenčani prsten s ruke i zakriještiv: – Proklet bio, bludniče! Zadavila te Arlandova Dora! – baci ga mužu pred noge. Prsten zazvoni na kamenom podu, žena uhvati se objema rukama za prsa, zahripi, zinu, dahnu i pade mrtva natraške. Zazebe ga…

Tahi saznaje da ga je njegova ljubavnica prevarila pa joj se odluči osvetiti. Ban Đuro ne zna kako riješiti problem s Tahijem jer ga seljaci odbijaju služiti i radije biraju smrt. Smišlja plan u kojem bi Uršulinu kći Sofiju oženio za Tahijevog sina Gavru. Sofija odbija tu ideju jer je obećana Tomi Miliću.

U selu vlada glad. Tahijevi ljudi haraju i pljačkaju seljake, a Matija se žali Babiću i Iliji na Tahijevu tiraniju. Slažu se sva trojica da se nešto mora poduzeti kako bi seljaci prestali patiti.

Jana dobiva zapovijed da s ostalim djevojkama iz sela otiđe raditi u polje. Obavještava slijepog oca da će ga ostaviti kod Matije dok ona ne obavi sav posao. Otac je pita hoće li poći za drugoga, ako se Đuro ne vrati. Ona mu odgovori da to ne bi nikada učinila.

Dok su djevojke radile u polju Tahi i Petar Bošnjak su ih promatrali. Tahi kaže djevojkama da želi da sve dođu jesti u Susjedgrad. Nakon ručka, Janu zarobe, stave joj vreću preko glave i odvedu je do Tahija u sobu gdje je on siluje.

Kata i Ilija čekaju Janu da dođe. Kada čuju korake na trijemu, u kuću uleti raščupana, blijeda Jana koja se smije i viče:

“Ha! Ha! Ha! Ja sam Dora Arlandova!”

“Na trijemu čuju se koraci, i u sobu skoči razgaljena,raščešljana, blijeda i propala – Jana. Sred sobe stane. Tijelo joj dršće, oči joj igraju, pa se vrte i vrte ko da ih okreće đavo. I nagnu glavu i pljesnu rukama, pa udari u smijeh: Ha, ha, ha! Ja sam Arlandova Dora, Dora! Dora! Dora! Ha! Ha! Ha! – I zavrti se na jednoj nozi i vrtise, vrti pljeskajući – i kao mrtva pade na zemlju.

Gubec i Ilija uz podršku Uršule i Stjepka planiraju bunu. Uršula dobiva informaciju da su Toma Milić i Đuro Mogaić ubijeni u Banja Luci. Nagovara Sofiju da se uda za Gavru kako bi pomogla seljacima i svojoj obitelji da se vrati na vlast u Susjedgradu.

Tada dolazi Toma Milić u društvu s Đurom Mogaićem i Markom Nožinom. Đuro pođe potražiti Janu i saznaje da ona i otac žive kod Matije. Susreće je i užasnut je njenim stanjem. U tom trenu pojavljuje se Matija koji je presretan što vidi svog nećaka. Matija mu objašnjava što se Jani dogodilo i što se događa sa seljacima otkad je Tahi na vlasti. Đuro i Marko odlučuju da će se pridružiti ustanku.

Buna počinje na pokladnu noć i polako se sva sela u okolici pridružuju. Vodi se žestoka bitka i seljaci trpe velike gubitke, ali i zadaju feudalcima velike gubitke. Saznaje se da je Šimun Drmančić pokušavao okrenuti seljake protiv njihovih vođa ustanaka govoreći im da su oni na strani Franje Tahija. Banova vojska je ipak bila jača i ugušila bunu. Đuro biva ranjen i Matija ga odvodi u crkvu. Đuro umire, a Matija se predaje Alapiću u zamjenu za život svojih seljaka. Moli seljake da mu oproste i da čuvaju Janu.

Alapić je slavio s Tahijevim vojnicima i nije održao svoju riječ. Svi su seljaci povješani. Dok su vojnici slavili i pjevali Jana je sjedila na vratima crkve s Đurinim mrtvim tijelom u rukama, ljubila ga i gladila mu kosu, govoreći: “Moj, moj, moj!”

Ivan Babić dolazi do Stjepka Gregorijanca i govori mu da mu šalje pozdrave od dvaju mrtvaca: njegovog oca Ambroza koji je fratra zamolio da poruči sinu da ne griješi i Matije Gupca. Opisuje Stjepku kako je izgledalo Matijino mučenje i smaknuće.

Matija je svojom hrabrošću vodio kmetove u borbu i proglasili su ga svojim kraljem. Tahijeva vojska se poslužila tom titulom kako bi ga ismijala prilikom mučenja. Nakon što su ga posijali na usijani željezni stolac i mučili štipanjem kliještima, stavili su mu užarenu željeznu krunu na glavu.

“Na ti, kralju, krunu – kriknu krvnik i spusti žarko gvožđe na Gupčevu glavu. Koža mu prsnu, krv briznu, bijele usnice zadrhtaše, smrtna bljedoća osu mu lice, još jednom pogleda me kao ranjena zvijer i šapnu: Zbogom, oče! – a zatim počeše se oči točiti i točiti.

Fratar govori Stjepku Gregorijancu kako je Matija rekao da mu oprašta to što ih je hrabrio, a zatim izdao.

Ilija i Gušinec se opraštaju s Ilijinom ženom Katom. Ilija joj kaže da se odlazi boriti s Turcima, a Kata ga moli da ostane jer ne želi ostati bez njega. Putem otiđu u krčmu gdje ih uhvate vojnici uskoci. Nakon borbe ih svežu i tada se pojavljuje Drmačić koji se ispričava Iliji i opravdava time da ih je izdao jer je za to dobio veliku svotu novca.

Spor između Tahija i Heningove je napokon riješen. Uršula je ponovno uvedena u Susjedgrad. Tahi se žali banu i moli ga da svoje posljednje dane provede u Susjedgradu, međutim, Stjepko Gregorijanec podsjeća bana i plemstvo o tiraniji i mučenjima koje je Tahi provodio nad seljacima, o jednoj seljačkoj buni i o prolivenoj krvi u nedavnoj bitci.

Plemstvo koje je Tahija prije podržavalo, taj dan je šutjelo. Tahi je sa sinom izašao, a na izlazu je čuo glas iz gomile koji mu je viknuo: “Ovo je za Ambroza Gregorijanca!”

Uršula sjedi na prozoru dok joj sluškinja Lolićka plete kosu. Lolićka joj govori kako će pomoću lude djevojke (misli na Janu) iznijeti osvetu Franji Tahiju. Uršuli se prvo plan ne sviđa, ali nakon Lolićkinog uvjeravanja daje joj dopuštenje.

Tahi leži u krevetu i čuje nekakvo šuškanje. Iz mraka izviri djevojka za koju on nije siguran je li Jana ili Dora Arlandova. Jana poleti na njega govoreći mu da je i Jana i Dora, uhvati ga za vrat, a on se uplaši i umre. Nakon njegove smrti, Jana se popne na prozor i poput Dore Arlandove, skoči s njega. Sutradan su pronašli Tahijevo mrtvo tijelo u sobi i Janine ostatke pod prozorom.

Vatrene očibulje u njega, oštri mu nokti groze. Muklo hripanje izvija se iz njegovih prsi. Stisnuo, skučio se. Sad škrinu žena, sad se dotakoše ledeni prsti njegova vrata. I ruknu, trznu se, pade mrtav. Još je treptio ledeni znoj na čelu mrtvaca, a Jana skakaše grohoćući o mjesečini i viknu: Evo ta ga, Arnaldova Doro! Evo ga! Skakućući pope se luda na prozor, ali za hip iščeznu, a iz dubine zaori grohotan krič. Ujutro nađoše u postelji lešinu Taha, a pod prozorom ostanke lude Jane pod ruhom Arlandove Dore….”

Uršula je Gavri isplatila njegovu polovicu imanja i tako zavladala cijelim imanjem. Marko je uhvatio Drmačića i osvetio Ilijinu smrt.

Analiza likova

Likovi: Matija Gubec, Ursula Hening, Franjo Tahi, Jana, Đuro Mogaić, Sofija Hening,Šimun Drmančić, seljaci…

Matija Gubec – čovjek smeđe kose, kršnog tijela, širokih ramena i dukoljastog lica na kojem su iznad usanama bili podrezani brkovi. Imao je mirno lice na kojem se nije mogao vidjeti ni tračak strasti. Glavni lik u romanu. Kmet iz Stubice koji je bio ugledan, hrabar i vrijedan. Svi seljaci su ga poštivali zbog svoje dobrote. Obrazovao se kod starog rođaka župnika kod kojeg je naučio i čitati i pisati. Tamo je više puta pročitao i Sveto pismo koje mu je bilo glavna vodilja kasnije u životu. Živi sa starom majkom, a jedina preostala rodbina mu je još samo nećak Đuro Mogaić. Nakon što mu majka umre, a zaručnicu njegova nećaka Janu, siluje Tahi, Gubec odluči organizirati bunu jer više nije imao što izgubiti. Borio se za pravdu, slobodu i jednakost. Vjerovao je da su plemići i kmetovi ljudi koji su bili jednaki i koji su zaslužili jednakost u ophođenju. Suosjeća s narodom i vjeruje da će jednoga dana on biti sretan i da borba nije bila uzaludna.

Seljaci ga slušaju “bolje od špana i kastelana” i kada se posvađaju dolazi Matiji na sud. Nakon užasa učinjenog Jani i mučenja i ubojstava koja su se događala pod Tahijevom vlasti, Matija vodi sa sobom seljake u borbu za slobodu i poštovanje.

Pogođen je smrću svoga nećaka i time što je Alapić pogazio svoju riječ. Prije svoje smrti oprašta svim svima koji su ga izdali. Hrabar je i ne trpi nepravdu.

Franjo Tahi – stariji čovjek srednjeg stasa i kratkih nogu, krupne šiljaste glave i bijele kose. Imao je tubast nos, debele usnice i bijelu bradu i brkove. Bio je u braku s Jelenom Zrinskom i u zavadi s Nikolom Zrinskim.

Na prevaru je došao na vlast u Susjedgradu gdje je sa svojom vojskom krenuo provoditi tiraniju. Izvodili su masovne masakre, mučenja i silovanja. Bio je prijatelj bana Petra pa je bio nedodirljiv i mogao je raditi što god je poželio. Uzbuđuje ga moć i uživa u dokazivanju iste.

Ženi nije bio vjeran što se vidi po aferi koju je imao s Lolićkom i po silovanju Jane.

Bio je grub, sadističke naravi, nasilan i ohol.

Pred kraj života fizički slabi, ali slabi i njegova moć nad plemstvom nakon ugušene bune. Ostaje sam s djecom. Dočekao ga je zaslužen kraj: osveta Jane i Lolićke za užase koje je napravio.

Đuro Mogaić – mlad, tanak, crnomanjast seljak. Ima 18 godina, slobodan je čovjek za razliku od svog ujaka Matije, međutim, to ne znači ništa u trenutku kada ga Franjo Tahi otme i stavi u svoju četu.

Njegova otmica je razlog prvog protjerivanja obitelji Tahi iz Susjedgrada.

Istinski i čisto voli mladu djevojku Janu s kojom se želi oženiti. Većinu radnje biva u turskom zarobljeništvu iz kojeg ga spašavaju Milić i Nožina. Pridružuje se ujaku u buni i skončava ranjen u crkvi.

Jana – mlada petnaestogodišnja djevojka koja se brine za svog slijepog oca Jurka. Voli Đuru Mogaića i želi se udati za njega. Jako je pogađa njegova otmica i prisilan odlazak u rat s Turcima, ali ostaje mu vjerna cijelo vrijeme. Jedan dan prilikom ručka nakon rada u polju, na silu je odvedena u Tahijevu sobu gdje je silovana.

Nakon silovanja poludi i misli da je Dora Arlandova. Nakon Đurine smrti, drži i miluje njegovo tijelo na pragu crkve što je pokazatelj da je i nakon strašnog događaja koji je doživjela još uvijek u stanju osjećati ljubav.

Uništavanje svog dostojanstva osvećuje Franji Tahiju uplašivši ga do smrti i skončava život skakanjem s prozora poput Dore Arlandove.

Jak ženski lik koji prije silovanja nosi karakteristike nježne, nevine, čiste mlade djevojke, a nakon užasa koji je preživjela preuzima osobine Dore Arlandove i željna je osvete.

Uršula Heningova – plemkinja, udovica Andrije Heninga i majka njegovih kćeri. Jako cijeni nasljedstvo, svoju lozu i lozu svoga muža. Poštuje Doru Arlandovu i osjeća divljenje prema njoj. U borbi za svoju djedovinu pokazuje hrabrost i snagu, ali i okrutnost.

Uvijek gleda samo svoju korist i ne staje ni pred čim kako bi dobila ono što želi. Pravi primjer je taj što je prisilila kći Sofiju na udaju za Gabrijela Tahija kako bi se domogla Susjedgrada. Na kraju romana se preko Lolićke i Jane osvećuje Franji Tahiju.

Biografija: August Šenoa

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslije smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivši na vrijeme određene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”.

1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu govoreći:

“Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca”,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.

Autor: M.M.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>