Stepski vuk roman je njemačkog književnika Hermanna Hessea, objavljen 1927. godine. Autor govori o nezadovoljnom i osamljenom intelektualcu Harryju Halleru opisujući njegovo duhovno stanje kroz stalnu borbu između dvije oprečne strane, njegove ljudske i vučje prirode.
Roman u samim počecima nije bio prihvaćen od strane čitateljstva te je čak neko vrijeme bio zabranjen u SAD-u zbog detaljnih opisa uporabe droga i opscenih situacija. Hesse je roman napisao kada je i sam bio u vrlo teškom i depresivnom razdoblju kada ga je mučio osjećaj osamljenosti i izoliranosti od svijeta. Bio je nezadovoljan građanskim društvom i tehničkom civilizacijom. Pomišljao je na samoubojstvo. Roman stječe popularnost tijekom 60-ih i 70-ih godina među pripadnicima hipi-pokreta.
Radnja romana započela je predgovorom nakladnika koji vodi do čitanja bilježaka Harryja Hallera kojeg je upoznao kada je imao pedeset godina. On je bio unajmio kod svoje tete sobu.
U središtu romana autor nam prikazuje svoju kritiku tadašnjeg građanskog društva. Glavni lik se konstantno preispituje o životu, a važnu ulogu radi i njegova podsvijest. Tako on odlazi u Magično kazalište i tamo pronalazi ono što se nalazi duboko u njemu te je na neki način i skriveno.
Roman ima i veliki intelektualni značaj jer se u njemu nalaze važni dijelovi iz područja književnosti, glazbe, filozofije, politike i psihoanalize.
Tekst počinje naslovom "Samo za luđake", a time nas pisac uvodi u svakodnevicu glavnog lika.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: 20-e godine 20. stoljeća
Mjesto radnje: Njemačka
Tema djela: život intelektualca u potrazi za izlazom iz životne krize
Ideja djela: propitivanje čovjekove prirode unutar društva s kojim je u sukobu
Kratak sadržaj
Glavni lik romana je Harry Haller, čovjek koji se polako približava pedesetima te živi usamljeno seleći se iz jednog podstanarskog stana u drugi. Poznat je kao darovita oosba, ali nedruštvena. Na početku romana čitatelj može saznati mnogo o samom liku iz perspektive nećaka gazdarice, koji ga je poznavao kao tihog i pristojnog stanara.
Kada se uselio u sobu sa sobom je donio samo sanduk knjiga i dva kofera, a unatoč tome što ga je pripovijedač doživio pristojnog i povučenog, u njemu se mogla osjetiti nesređenost i duboka tuga. Nazvao se Stepskim Vukom, a osamljenost je bila odraz ispraznosti života. Jednog dana nakon što je platio račune samo je nestao ostavivši iza sebe zabilješke koje je nećak od gazdarice odlučio objaviti.
Zabilješke su tako djelo umornog čovjeka na pragu starosti, koji uživa u klasičnoj glazbi i koji se osjeća kao svoj kada nije sretan. Ali rijetko kada se osjeća kao svoj jer je svjestan da je čovjek u njemu u neprekidnoj opasnosti od stepskog vuka koji isto tako postoji unutar njega, a predstavlja instinktivni dio Harrya.
Harry počinje opisivati beskonačne šetnje gradom, čitanje knjiga te boravak u krčmama. Tijekom jedne šetnje ugledao je u prolazu iznad vrata svjetleću reklamu s natpisom: "Magično kazalište - Ulaz nije za svakoga- samo za luđake." Htio je ući, ali nije mogao i nakon toga je otišao u krčmu gdje je uživao promatrajući druge.
Nekoliko večeri nakon ove ponovno je počeo razmišljati o magičnom kazalištu, a pred njima se tada stvorio čovjek koji je nosio plakat na kojem je nešto pisalo o tom kazalištu. Harry ga je zaustavio da ga pita o kazalištu, ali kako čovjek nije imao vremena ostavio mu je samo izlizanu knjižicu koj je predstavljala "Raspravu o Stepskom Vuku". Od tog trenutka čitatelj saznaje kako se Harry osjeća kao podvojena ličnost, kao osoba koje je ujedno civiliziran čovjek, ali i vuk. Kako spomenuta misao biva sve snažnija tako u Harryju jača pomisao na samoubojstvo. Zbog patnje se udaljio od drugih jer Harry ipak pripada vrsti gdje nastaju samo intelektualci i umjetnici.
Nakon što je pročitao Raspravu koju je dobio od nepoznatog čovjeka, nastavlja se priča o njegovom životu. Kada je ostao bez svog imetka, duševno bolesna žena ga je otjerala iz kuće, a nakon čega se počeo osjećati tako usamljeno. Šetajući gradom Harry se našao na sahrani i tamo opet ugledao čovjeka koji mu je dao zanimljivo štivo za čitanje. Pitao ga je gdje se može dobro zabaviti, a on mu je na njegovu žalost preporučio običnu krčmu "Crni orao".
Na povratku u iznajmljeni stan susreo je profesora koji je radio na sveučilištu, a s kojim je prije nekoliko godina pričao o indijskoj mitologiji. Iako je htio nije mogao izbjeći poziv na večeru. Druženje na večeri je nažalost krenulo u pogrešnom pravcu. Harry nije mogao prešutjeti kako slika od Goethea uopće ne odgovara njemu kao osobi. To se nikako nije svidjelo domaćici. Njegova reakcija na zgražanje s kojim su domaćini pričali o pacifističkim člancima nekog Hallera im se isto tako nije svidjela. Ipak je on bio autor tih tekstova.
Kraj neugodne večere Harry je riješio tako što je izjavio da je Goethe na slici dokaz građanske ispraznosti te da je upravo on autor spomenutih članaka. Uživajući u šokiranim izrazima lica napustio je kuću i krenuo prema "Crnom orlu" gdje mu je odmah pažnju privukla bijeda djevojka s velikim cvijetom u kosi. Između njih je odmah nastao prisan odnos u kojem se on podvoravao svemu što ona kaže. Naredila mu je da se najede i naspava.
Djevojka je u to vrijeme plesala, a kada se Harry napokon probudio dogovorili su večeru, a nakon toga je otišla s jednim muškarcem. Harry nije mogao dočekati večeru s djevojkom koja se zvala Hermina i koja ga je podsjećala na prijatelja iz djetinjstva Hermana. Zatražila je od njega da budu samo prijatelji i da je ubije kada ona zatraži to od njega. Pristao je da budu prijatelji, ali je dobio molbu da je ubije.
Počela je nova faza u njegovu životu kada je dane provodio učeći fokstrot i slušajući džez. U život mu uđu novi prijatelji poput Pabla mladog saksofoniste te Marije, koja kasnije postaje njegova ljubavnica. Hermina ga je upoznavala s novim svijetom i polako pripremala za ples pod maskama. S Marijom je kasnije proveo lijepu noć jer je znala da im je posljednja kako će Harry kasnije postati ljubavnik od Hermine. On i Hermina su dijelili iste nazore prema životu i razumjela je skoru propast Stepskog Vuka jer su imali zajedničku strast, a to je smrt.
Na ples je morao doći kasnije, a kada se pojavio na početku mu je bilo dosadno jer nije nikoga poznavao. Zabava je bila organizirana u nekoliko dvorana, a Pablo je bio jedan od svirača koji je svirao u centralnoj. U trenutku kada je mislio otići dobio je poruku od Hermine da se nalazi u najnižoj dvorani koja je predstavljala Pakao i da se u četiri sata ujutro otvara magično kazalište.
Hermina se maskirala u mladića, pa ju Harry nije odmah prepoznao. Zabava je bila razuzdana za razliku od onih na kojima je prije bio. Hermina se kasnije presvukla u Pjereta s licem obojanim u bijelo. Kako je vrijeme prolazilo tako su se dvorane praznile, pa ih je Pablo pozvao da mu se pridruže u magičnom kazalištu. Kada su napokon ušli u kazalište Pablo mu objasni kako postoji onoliko loža koliko želi, ali da se prije ulaska mora osloboditi svoje ličnosti i dobro se nasmijati.
Počeo se promatrati u ogledalu i krenuo smijati toliko da je uspio ubiti Stepskog Vuka te se konačno oslobodio. Poslije smijanja i gubitka svoje ličnosti, Harry se našao ispred loža s nekoliko različitih natpisa. Ušao je tako u svijet gdje se vodila borba između ljudi i strojeva, a s prijateljem Gustavom kojeg nije vidio dok je još bio dijete, gađao je puškom one koji su upravljali autima. Usred trke koja je nastala našao se opet na hodniku, a sljedeća loža po njegovom izboru bila je ona koja se bavila izgradnjom ličnosti.
Čovjek sličan njegovu prijatelju Pablu objasnio je kako se ličnost čovjeka ne sastoji od jedne ili dvije, nego njih bezbroj, a djelovanje vlastitog ja ovisi o kombinaciji svih navedenih ličnosti. One se mogu složiti kao figure na šahovskoj ploči nakon čega dobivaju smisao.
U sljedećoj loži tema je bila dresura stepskog vuka u kojoj je čovjek koji je podsjećao na njega pred publikom pokazivao kako njegov vuk može raditi sve ono što i ljudi. Nakon toga je vuk tjerao čovjeka da radi sve ono što rade i životinje.
Loža "Sve su djevojke tvoje" je loža gdje je Harry mogao dobiti bilo koju djevojku, a počelo je s djevojčicom Rozom u koju je bio zaljubljen . Iduća loža se zvala "Kako se ubija ljubavlju", ali pred njim se tada našao Mozart da bi se obojica našli u zadnjem činu opere "Don Juan". Mozart odjednom nestane i Harry pred sobom ugleda Herminu i Pabla. Hermina je ispod lijeve dojke imala ugriz, a na isto to mjesto Harry prislanja nož koji mu se tada našao pri ruci. Na kraju je uslišio njenu želju i ubio ju, ali prije nego što su mogli postati ljubavnici.
Pred Harryjem se ponovno pojavljuje Mozart koji tvrdi kako ne može podnijeti slušanje Handelove kompozicije jer mu je zvuk nakaradan. Harry je smatrao da mora biti kažnjen za ono što je učinio i tako je njegovo smaknuće sljedeća loža, ali Mozartova kazna je bila da mora živjeti i nastaviti se smijati. Odjednom se Herminin leš pretvorio u figuricu, a Mozart u Pabla. Roman završava s nadama da će se jednog naučiti smijati.
"Pogled Stepskog vuka proniknuo je svekoliko naše vrijeme, svekoliko marljivo prenemaganje, sav štreberaj, svu ispraznost, cijelu površnu igru jedne umišljene, plitke duhovnosti - ah, išao je pogled nažalost još dublje, išao je dalje nego što je tek pogled na nedostatke i beznadnost našeg vremena, naše duhovnosti, naše kulture. Išao je sve do u srce svekolike dvojbe jednog mislioca, možda jednoga koji znade, sumnju u dostojanstvo i smisao ljudskog života uopće."
Likovi: Harry Haller, Hermina, Pablo
Analiza likova
Harry Haller - za sebe je govorio da je stepski vuk, što je u konačnici preuzela i njegova okolina. On je bio intelektualac u srednjim godinama, ljubitelj književnosti i pisac. Osim toga, volio je i ostale grane umjetnosti, poput slikarstva i klasične glazbe. Neki veliki umjetnici čak mu se javljaju i u snovima, odnosno za vrijeme psihoza uzrokovanih opijatima.
Osobnost ovog lika veliki je razlog zbog kojeg živi sam. On živi neurednim, samačkim životom i jako mu je teško uklopiti se u svoju okolinu, biti među ljudima ili, još teže - biti s ljudima. Haller svoju osobnost smatra podijeljenom između onog ljudskog i onog životinjskog, odnosno vučjeg. Ljudska strana u njemu odlikuje se svim onim kulturološkim što posjeduje - ljubavi prema umjetnosti, intelektom, duhovnosti, dok se vučja odlikuje onim sirovim, životinjskim nagonom.
Hallerov karakter i samoća posljedica su njegovog teškog života. Bio je čovjek izrazite osobnosti, nikada nije bio društven, a jedinu posvećenost priznao je knjigama. Bio je veliki stručnjak za umjetnost, odnosno filozofiju, glazbu i pjesništvo što se ovim njegovim stanjem zatomilo. Iako je živio u gradu, nije se u njemu snašao pa je živio osamljen, bez ljudi, ali nemirne duše jer nije mogao pronaći mjesto gdje pripada, svoj dom i zavičaj. Smatrao je svoj život ispraznim te nije bio njime zadovoljan. Živio je na samoj granici vučjeg i ljudskog života. Iako živi građanski, prezire takav život i ljude te planira kako će za 50. rođendan počiniti samoubojstvo.
Mali tračak svjetla i nade vidio je u događaju kada ga je posjetila žena čiju je sliku čuvao. Tada odlazi i svoj rukopis ostavlja uz bilješku da budući izdavač s njime radi što god poželi. Haller je, analizirajući svoj život, shvatio da sreća ipak nije ono što on traži od života. To je shvatio u trenucima kada je doista bio sretan. Usrećivale su ga žene koje su ulazile u njegov život i svaka nešto ostavila ili ga nečemu podučila.
Haller je osvještavao prostranstva svoga uma i opojnim drogama. One su mu otvarale zatvorena vrata njegove psihe. Ono što je u tom stanju naučio je da je humor jedino rješenje koje traži. Ono će ga riješiti problema. Ponekad je prihvaćanje apsurda svijeta i sagledavanje njegove smiješne strane jedino što možemo učiniti da bismo opstali i sačuvali zdrav razum.
Biografija: Hermann Hesse
Hermann Hesse, njemački književnik, je rođen 1877. godine. Nakon bijega iz sjemeništa, radi kao knjižničarski i bravarski pomoćnik. Put u Indiju je ostao njegova najveća i trajna inspiraciju, privučen misticizmom Dalekog istoka, koju proteže kroz većinu svojih djela.
U političkom životu je istupao kao demokrat i pacifist. Kada se preselio u Švicarsku i postao njen državljanin, Hesse javno istupa protiv nacističke ideologije i ratnog osvajanja. Svjedočanstvo toga vremena ostaje u zapisima njegove prepiske s Romainom Rollandom kao važno kulturno - povijesno djelo.
Vrhunac Hesseove karijere je roman Stepski vuk, objavljen 1927. godine. Pisao je putopise, eseje, pjesme.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1946. godine. Mladež na Zapadu ga je smatrala začetnikom hipi kulture.
Najpoznatija djela su mu: Peter Camenzind (1904.), Pod žrvnjem (1906.), Gertrud (1910.), Rosshalde (1914.), Demian (1919.), Siddhartha (1922.), Narcis i Zlatousti (1930.) i Igra staklenim perlama (1943.). Preminuo je 1962. godine.
Autor: K.S., S.Š., M.L.
Odgovori