Tražite savršen poklon za Božić? Nabavite električni bicikl!

Stranac

“Stranac” je roman francuskog pisca i filozofa Alberta Camusa, objavljen 1942. godine. Camus u ovom znamenitom djelu svjetske književnosti obrađuje tematiku besmislenog i apsurdnog života, što se nadovezuje na njegovu filozofiju ideje apsurda ljudske egzistencije, što je upravo i odlika romana kasnog modernizma, razdoblju od 40. do 70. godina prošlog stoljeća, kojem ovaj roman i pripada.

Glavni lik romana je Mersault, koji je svojevrsni predstavnik otuđenog čovjeka u društvu te svoj život smatra uzaludnim, stoga se u njemu se javlja osjećaj apsurda prema svijetu, cjelokupnom življenju, pa i postojanju. Camus je, uz Jean Paul-Sartrea, bio glavni predstavnik egzistencijalizma.
Glavni lik Camusovog “Stranca” je činovnik Mersault koji živi svojim jednostavnim, besmislenim i ravnodušnim životom, kojim ne vlada ništa osim slučaja. Otuđen je od svijeta i društva (smatra se strancem u svijetu), a monotonost njegova života razbija ubojstvo Arapina, zločin koji počini iznenada i nepromišljeno. Tada pokušava pronaći opravdanje za svoje postojanje u apsurdnom svijetu i, ako ništa, pomiriti se s tim besmislom.

Na početku romana Mersault odlazi iz Alžira na vijest o smrti njegove majke. Tamo odlazi na pogreb, gdje ne pokazuje emocije i ne plače. Ubrzo se vraća u Alžir, gdje na kupanju susreće bivšu kolegicu Marie s kojom postaje blizak. Susjed Raymond mu ispriča svoje dogodovštine s ljubavnicom i Arapima s kojima je stupio u tučnjavu: “Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: Majka preminula. Ukop sutra. S poštovanjem. Ali, to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer. Ubožnica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alžira.

Zaplet romana događa se nakon što glavni lik provede dosta vremena s Marie i ona ga pita ne bi li je uzeo za ženu. On joj odgovori da mu je svejedno, da ju ne voli, ali ako baš želi da se mogu oženiti. Raymond ga poziva kod svog prijatelja na more. Njih dvoje i Marie odlaze na vikendicu gdje ih dočekaju Masson i njegova žena: “Uvečer je Marie došla po mene i upitala me bih li je htio uzeti za ženu. Rekoh joj da mi je svejedno, ali da se možemo vjenčati ako baš želi. Htjela je znati volim li je. Odgovorih joj isto onako kako sam joj već jednom odgovorio, da to ništa ne znači, ali da je sigurno ne volim.—A zašto bi me onda uzeo za ženu? — pripita me. Objasnih joj da to uopće nije važno i da se možemo uzeti ako baš želi.

Vrhunac romana je trenutak kada muškarci iz vikendice odlaze prošetati i susreću dva Arapina. Stupe u tučnjavu prilikom koje Raymond zadobi ozlijede. Nakon što Raymond otiđe kod liječnika, Mersault se vraća na obalu i opet susretne Arapina. On pristupi, Arapin izvadi nož, a Mersault ga ubije. “A tada, ne pridižući se, Arapin izvadi nož i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na čeliku i kao da me duga svjetlucava oštrica pogodi u čelo.” (…) “Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru. Otponac popusti, dotaknuh glatki trbuh drška i tada sve poče, usred praska koji bijaše u isto vrijeme rezak i zaglušan. Stresoh sa sebe znoj i sunce. Pojmih da sam poremetio ravnotežu dana, izvanrednu tišinu žala na kojem sam bio sretan. Zatim opalih još četiri puta u nepomično tijelo u koje se meci zabijahu a da se ništa nije opažalo.

Rasplet se događa kada Mersaulta privedu i zatvore. Odlazi na saslušanje i provodi vrijeme u zatvoru. Dolazi vrijeme suđenja gdje ga osuđuju na smrt zbog bešćutnosti i ravnodušnosti koja je vodila ka zločinu. “Tada sam shvatio da bi čovjek koji bi samo jedan dan živio na slobodi mogao lako proživjeti i stotinu godina u zatvoru. Imao bi dovoljno uspomena da mu ne bude dosadno.

Na kraju romana Mersault ravnodušno prihvaća smrt, te se osjeća slobodnim i sretnim. Govori da ga je srdžba očistila od zla i oslobodila nade. “I osjetih se spreman da ponovo sve proživim. Kao da me ona silna srdžba očistila od zla, oslobodila nade, pred ovom noći krcatom znamenjem i zvijezdama, otvorih se prvi put nježnoj ravnodušnosti svijeta. Osjećajući da je tako sličan meni, da mi je napokon bratski blizak, uvidjeh da sam bio sretan, i da sam još sretan.

Roman se sastoji od dva dijela. U prvom upoznajemo Mersaulta kao slobodnog čovjeka i ubojstvo koje je počinio, a u drugom njegov život u zatvoreništvu te komentare i objašnjenja vezana za traženje smisla života ili mirenja s besmislom. Pripovjedač koji vodi radnju je u prvom licu i to u karakteru Mersaulta. Roman je pisan jednostavnim jezikom i stilom. Kako je Mersault pasivan lik, sve događaje oko sebe iznosi objektivno i jednoliko. U Mersaultovoj karakterizaciji nema psihološke razrade lika te ne postoji unutarnji monolog, kao u romanima struje svijesti, upravo da bi se naglasila otuđenost čovjekovih misli i ravnodušnost prema životu.

Kratak sadržaj

1. dio: vrijeme do počinjenog zločina i zločin

Glavni lik Mersault je činovnik koji putuje iz Alžira u selo Marengu zbog vijesti o smrti svoje majke. Njegova majka je posljednje godine života provela u ubožnici u Marengu, dok je on radio kod pomorskog meštara u Alžiru. Mersault autobusom kreće na majčin sprovod, te noć provodi uz majčin lijes zajedno s njenim prijateljima. Idućeg dana, na pogrebu Mersault odbija posljednji put vidjeti majku. Pogrebu je prisustvovalo samo četvero ljudi – upravitelj ubožnice, Mersault, bolničarka i majčin posebni prijatelj Thomas Perez.

Mersault se vraća u Alžir te odlazi na kupanje gdje susreće bivšu kolegicu Marie. Navečer njih dvoje odlaze u kino gledati komediju i ona provede noć kod njega. Ujutro se probudi, a Marie je već bila otišla. Cijelu nedjelju provodi na svom balkonu, promatrajući ljude i ulicu. Sljedećeg dana odlazi na posao i na ručak kod Celesta s Emmanuelom. Vraća se doma i susretne svog prvog susjeda Salamana i njegovog starog psa. Njih dvoje se mrze, ali su i nerazdvojni. Susreće i svog drugog susjeda Raymonda koji ga poziva na obrok. Ispriča mu priču o svojoj ljubavnici koja ga je, kako misli, varala, pa ju je on pretukao. Raymond joj želi napisati pismo, ali ne zna kako ga sastaviti pa mu to umjesto njega čini Mersault. Raymond mu govori da je pravi prijatelj, a Mersaultu je svejedno.

Cijeli tjedan provodi na poslu, pa dočeka subotu da se vidi s Marie. Cijeli dan s njom provodi na kupanju, a navečer ona prespava kod njega. Marie ostane na ručku, ali iznenada izbije bučna svađa iz Raymondova stana. Raymond opet tuče svoju ljubavnicu, te susjedi zovu policiju. Žena koju je pretukao govori Raymondu da je svodnik i Raymond zadobi udarac od policajca. Marie odlazi, a kod Mersaulta dolazi Raymond da mu ispriča što se dogodilo. Izašli su i susreli uzrujanog Salamana koji je tražio svog izgubljenog psa.

Sutradan Raymond poziva Mersaulta da provede nedjelju u vikendici kod Raymondovog prijatelja, nedaleko od Alžira. Usput mu Raymond ispriča kako ga cijeli dan prati skupina Arapa, među kojima je i brat njegove ljubavnice s kojim se bio potukao. Navečer ga Marie pita bi li je uzeo za ženu, a on joj govori da mu je svejedno, da je sigurno ne voli, ali se mogu oženiti ako ona to baš želi. U nedjelju su krenuli u vikendicu zajedno s Marie, a na putu ih je pratila skupina Arapa. Dolaze na vikendicu gdje ih dočekao Raymondov prijatelj Masson i njegova žena.

Raymond, Masson i Marie odlaze se okupati prije ručka. Nakon ručka Raymond, Masson i Mersault odlaze u šetnju na obalu. Ubrzo primjećuju dva Arapina u plavim kombinezonima kako se kreću prema njima. Dolazi do tučnjave, a Raymond zadobiva ozljedu na usni i porezotinu na ruci. Kada je tučnjava završila Raymond i Masson odlaze kod liječnika, a Mersault se vraća ženama da im objasni što se dogodilo. Ljut Raymond se vraća i ponovno odlazi prošetati, a Mersault s njim. Kod izvora nanovo sretnu dvojicu Arapina. Mersault govori Raymondu da ne puca bez razloga, nego da njemu preda revolver. Mersault sam nastavlja šetati i ponovno naiđe na protivnike. Neko su se vrijeme gledali, a Mersault pristupi korak naprijed da se izmakne od sunce. U tom času Arapin izvadi nož, a Mersault puca iz revolvera. Zatim još četiri puta u nepomično tijelo.

2.dio: radnja nakon zločina, Mersault u zatvoru

Mersaulta uhićuju te smještaju u zatvor. Odvode ga na ispitivanje i saslušanje o ubojstvu. Sutradan mu dolazi branitelj koji mu govori da se tužiteljstvo raspitivalo o njegovu privatnom životu, posebice o njegovoj bešćutnosti na majčinu pogrebu. Ponovno ga odvode pred suca istražitelja koji traži od njega da mu opiše dan ubojstva. Mersault sve iznosi ravnodušno. Sudac mu govori da nije vidio više okorjele duše od Mersaultove, te ga proziva antikristom. Marie dolazi u posjetu. Odgovara joj bez emocija i govori da ima sve što mu treba.

U svojoj tamnici, u krevetu Mersault pronalazi komadić starih novima s pričom o jednom Čehu koji je otišao iz svog sela ne bi li se obogatio. Nakon dugo godina vratio se bogat u rodno selo s novom obitelji. Obitelj mu je ostala u prenoćištu, a on je otišao svratište svoje majke i sestre. Majka ga nije odmah prepoznala pa se odlučio našaliti te im je pokazao svoj novac i uzeo sobu preko noći. Noću su ga majka i sestra ubile i opljačkale zbog novca. Ujutro je došla njegova žena i otkrila što se dogodilo. Majka se zbog toga objesila, a sestra bacila u bunar.

Dolazi vrijeme suđenja. Svjedoci su bili ravnatelj ubožnice, vratar ubožnice, Perez, Marie, Raymond, Salamano, Masson i Celeste. Mersault se začudi koliko je ljudi došlo u sudnicu. Nakon saslušanja svjedoka, donesena je optužba koja se temelji na njegovoj bešćutnosti i okorjelosti, te ga osuđuju ga na smrt. Tu osudu prima ravnodušno, jer samo potvrđuje besmislenost života. U očekivanju pogubljenja tri puta odbija ispovjednika, koji na kraju ipak dolazi. Mersault ispovjedniku Iznosi svoja razmišljanja o životu. Govori da ne postoje vrijednosti zbog kojih bi se trebao pokajati. Mersault misli da smrt nije ni u kojem slučaju gora od života, ni besmislenija. Na posljetku se osjeća spremnim da ponovno sve proživi. Otvara se ravnodušnosti svijeta i shvaća da je sretan, i da je oduvijek bio.

Analiza likova

Mersault – on je niži činovnik kod nekog pomorskog mešetara u gradu Alžiru. Nije ambiciozan u poslu, odbija promaknuća. Živi sam i rijetko razgovara sa susjedima. Okarakteriziran je tehnikom redukcije, a njegov je psihički život sveden samo na osjetilne dojmove. Život prihvaća olako i ravnodušno, ničemu ne pridaje važnost niti išta uzima za ozbiljno. Ravnodušnost ga je otuđila od društva, ali to mu ne smeta. Njegov odnos s drugim ljudima također je površan, jer on ne vidi potrebu za ikakvim dubljim ili čvršćim odnosom.

Na majčin pogreb je došao, ali nije plakao niti pokazao bilo koji drugi oblik emocije. Nije znao koliko joj je godina. Odnos s djevojkom Marie također je bio čudan, ona ga je voljela ali on nju ne. Sviđala mu se ali ništa više od toga. Na sva pitanja koja mu je postavljala u vezi njihove veze, on je odgovarao sa “svejedno”: “Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam.” (…)  “Uvečer je Marie došla po mene i upitala me bih li je htio uzeti za ženu. Rekoh joj da mi je svejedno, ali da se možemo vjenčati ako baš želi. Htjela je znati volim li je. Odgovorih joj isto onako kako sam joj već jednom odgovorio, da to ništa ne znači, ali da je sigurno ne volim.—A zašto bi me onda uzeo za ženu? — pripita me. Objasnih joj da to uopće nije važno i da se možemo uzeti ako baš želi.

Marie Cardona – Mersaultova je bliska prijateljica. Nekoć je radila s njim kao daktilografkinja. Ponovno su se susreli i stupili u blizak odnos: “U vodi sam našao Mariju Cardonu, daktilografkinju koja je nekad radila u našem uredu i koju sam tada želio. A i ona mene, čini mi se. Ali je uskoro otišla od nas pa nismo stigli ništa učiniti.
Masson je o Marie rekao: “O Mariji mi je rekao: — Sjajna je i, rekao bih, dapače, dražesna.

Salamano – prvi je Mersaultov prijatelj. Ima psa već osam godina s kojim stalno provodi vrijeme. U jednu ga ruku mrzi i naziva pogrdnim riječima, ali u drugu ruku su nerazdvojni: “Uspinjući se uz mračno stubište, sudario sam se sa starim Salamanom, svojim prvim susjedom. Bio je sa psom. Već su osam godina zajedno. Prepeličar ima nekakvu kožnu bolest, crljenicu, mislim, pa mu je poispadala gotovo sva dlaka i tijelo mu se osulo pjegama. I smeđim krastama. Živeći tako s njim (njih dvojica sami u jednoj sobici), stari Salamano postao mu je napokon sličan. I on ima crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Pas je pak poprimio od svoga gospodara nekakvo pognuto držanje, njuška mu je isturena a vrat istegnut. Baš kao da su od iste pasmine, a ipak se mrze“.

Raymond Sintes – drugi Mersaultov susjed i prijatelj, nazivan svodnikom. Nagle je naravi i svadljiv: “O njemu govore da živi od žena. Međutim, kad ga tko upita što je po zanimanju, odgovara da je “skladištar”. Općenito, nije baš omiljen. Ali sa mnom često počavrlja i gdjekad provede pokoji trenutak kod mene jer ga ja slušam. Mislim da je zanimljivo ono što govori. Uostalom, nemam nikakva razloga da ne razgovaram s njim. Zove se Raymond Sintes. Onizak je, plećat i ima boksački nos. Uvijek je besprijekorno obučen.”

Masson i njegova žena – Raymondov prijatelji kod kojih su proveli nedjelju na moru: “Prijatelj mu se zvao Masson. Bio je to visok čovjek, krupan i plećat. Žena mu je bila niska, punašna i prijazna, a govorila je kao Parižanka. On nam odmah reče da se raskomotimo i da već ima pržene ribe koje je jutros ulovio. Rekoh mu da mu je kućica vrlo lijepa.

Istražitelj – “Međutim, nakon razgovora sam ga promotrio i vidio da su mu crte lica profinjene, oči plave i duboko usađene, da je visok i da ima duge, sijede brkove i bujnu, gotovo bijelu kosu. Učinilo mi se da je vrlo razuman i, sve u svemu, simpatičan, usprkos nervoznom trzanju od kojeg su mu se krivila usta.

Branitelj – “Bio je nizak i debeljuškast, prilično mlad, pomno zalizane kose. Iako je bilo vruće (ja sam bio u košulji), nosio je tamno odijelo, ovratnik s savinutim krajevima i neobičnu kravatu sa širokim crnim i bijelim prugama. Odloži na moj krevet torbu koju je nosio pod pazuhom, predstavi se i reče da je proučio moj predmet. Moj je slučaj vrlo škakljiv, ali on ne sumnja u uspjeh, pod uvjetom da mu se povjerim.

Biografija: Albert Camus

Albert Camus rođen je 7. studenog 1913. godine u gradu Mondoviji, u Alžiru. Prije njegova rođenja, siromašna radnička obitelj seli se 1871. godine iz francuske pokrajine Alsace u Alžir. Nakon završene srednje škole, upisao je filozofiju na Sveučilištu u Alžiru.

Uz studij bavio se i kazalištem, novinarstvom i književnošću kojoj će kasnije posvetiti svoje životno djelo. Godine 1935. Priključuje se Komunističkoj partiji Francuske, a godinu kasnije u aktivnosti Alžirske narodne stranke. Tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u Pokretu otpora.

Prvi veliki uspjeh Albert Camus je postigao upravo romanom “Stranac”. Nakon rata postao je, uz Sartrea, najznačajnijim francuskim književnikom. Uz romane “Stranac”, “Kuga” i “Pad”, pisao je i eseje “Mit o Sizifu”, “Pobunjeni čovjek”, novele “Progonstvo i kraljevstvo”, te drame “Kaligula”, “Nesporazum”, “Opsadno stanje”, “Pravednici”.

Njegovo književno stvaralaštvo može se podijeliti na ciklus apsurda: “Stranac”, “Mit o Sizifu”, “Kaligula” i ciklus pobune: “Kuga”, “Pobunjeni čovjek”, “Opsadno stanje”. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.

Poginuo je u automobilskoj nesreći u Villeblevinu u Francuskoj, 4. siječnja 1960. godine.

Autor: N.T.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>