Tirena

Djelo “Tirena” Marina Držića pripada hrvatskoj renesansi. Prvi puta izvedeno je 1549. godine ispred Kneževog dvora, a tiskano je 1551. godine nakon što je izvedeno na vjenčanju Vlaha Držića. Autor je djelo posvetio Maru Makulji Puciću.

Što se tiče vrsta djela, ono pripada pastoralno-idiličnoj drami. “Tirena” je pastirska igra, odnosno pastorala čija se radnja odvija u pet činova. Napisana je dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmercima i to po pravilima eruditne ili učene komedije.

Eruditna ili učena komedija renesansna je komedija čistog humora, a stvarana je prema antičkim uzorima.

Djelo je napisano u dva prologa koji su pisani neuobičajenom formom dijaloga i u stihu. Stih je dvostruko rimovani dvanaesterac.

Vrsta djela: pastoralno idilična drama

Mjesto radnje: šuma u Dubrovniku

Kratak sadržaj

Djelo započinje prvim prologom u kojem se vodi razgovor između Obrada i Vučeta, a Obrad opisuje grad u kojem živi. Vučeta mu govori na koji se način Dubrovnik obogatio, govori mu da je to od trgovine, a pritom veliča i mornaricu, spominje i Turke te najavljuje radnju koja će se odvijati u djelu.

Obrad je upitao tko je djelo napisao, što je bitno jer se tada spominje Marin Držić. Vučete je opisao Držića. Govorio je o njemu kao o osobi koja je puno putovala, spominje da je obišao cijeli svijet, da je vidio mnoga čuda i da nije samo sjedio kod kuće.

Vučeta je spomenuo i dubrovačku rijeku Omblu. Rijeka Ombla bila je značajna u Držićevo vrijeme jer su se oko nje skupljale muze i vile koje su bile pravo nadahnuće za pjesnike. Vučete je spomenuo i hvalio i Šiška Menčetića i Džoru Držića, a i sam se vidio u budućnosti uz njih kao pjesnik. Pozivao se ne tradiciju. S riječima hvale govorio je i Mavri Vetranoviću, no nije spomenuo njegovo ime, već djelo “Remeta”.

Vučeta je iznimno posvetio pažnju i o hvali Dubrovniku jer ima velike pjesnike. Ovaj dio je značajan jer ustvari kroz lik Vučete, Marin Držić govori o sebi. Prolog je značajan jer je podloga za samu radnju i pomaže nam da lakše pratimo događaje. Prolog nam označava i ulazak Marina Držića u književnost.

Mjesto cijele radnje djela je u Dubrovniku, točnije u prirodnom okruženju, odnosno u šumi. Prostor je idealan, proizašao iz mašte, izmišljen. To je prostor gdje se sastoji pastiri i vile. Djelo je kompozicijski napisano kao komedija. Jedan čin se nadovezuje radnjom na sljedeći i najavljuje ga.

Kroz cijelo djelo isprepliću se realni i irealni likovi. U djelu prevladavaju motivi kao što su radost, priroda, ljubav, idilično raspoloženje te pastirski elementi koji dočaravaju cijelu atmosferu.

U vilu Tirenu zaljubljeni su mnogi pastiri. Miljenku majka Stojna govori kako za njega nije vila već obična djevojka koja živi na selu. Ovim autor stavlja antitezu sela i grada. Autor je kao aktualno pitanje postavio vječni sukob, onaj između nevjeste i svekrve. On kroz sva svoja djela provlači dvije antiteze, a to su – staro i mlado te realno i nerealno.

Promotrimo li pobliže možemo zaključiti da autor neposredno govori o odnosima iz dvaju različitih svjetova. Seljaci niječu Kupidovo postojanje te smisao zaljubljenosti kao stanja duše, no na kraju im događa to da i sami padnu pod konvencije koje su negirali i da se i oni sami zaljubljuju u vile. To možemo primijetiti kod Radata. On je tipičan realističan lik, no na kraju se i on sam zaljubio u vilu Tirenu. Autor nam je time htio prikazati parodiju na petrarkizam. Kako jedan lik može biti razuman i realan, ali i on na kraju ne može suzbiti svoje osjećaje i zaljubljuje se u vilu.

Dragić je protiv Kupida jer Kupid je zaslužan za to što je Radat poludio od ljubavi za vilom. Dragić želi pogoditi Kupida, ali Kupid je bio brži i pogodio je Dragića pa se i on zaljubljuje u vilu Tirenu.

Kroz cijelo se djelo seljaci jedan za drugim upliću u radnju te se tako gomilaju jedan za drugim prizori sa seljacima. Njima je zajedničko da se zaljubljuju svi u vilu Tirenu. Jedni to čine dobrovljno, jedni protiv svoje volje jer su ranjeni od Kupida koji je prikazan kao svemoćan i neumoljiv.

Kroz sve napisane dijaloge možemo vidjeti realistične elemente, osim u onima kada se likovi zaljubljuju, tada autor uvodi petrarkističke elemente.

U zadnja dva stiha djela, autor se obratio svim neprijateljima i onima koji su mu zavidni te su ga ogovarali kada se počeo baviti književnošću. Oni su ga optuživali da je plagijator i da je između ostalog pokrao i Mavra Vetranovića.

Za Marina Držića u ovom djelu bitne su tri teze. On govori o svom književnom stvaralaštvu, poziva na realnost te na tradiciju.

Djelo završava tako što se Tirena zaljubljuje u Ljubmira i na kraju se smiruje sva bura s pastirima. Kraj je sretan, svi se pomire i zaplešu zajedno. Tirena i Ljubmir bili su sretni i zauvijek zajedno.

Likovi

Irealni likovi – Vila Tirena, Satir, Remeta, Miljenko, glas s neba, Kupido, Miljenko

Realni likovi – Vučeta, Radat, Dragić, Miljenkova majka – Stojna, pastiri (Ljubenko, Ljubmir i Radmio)

Biografija: Marin Držić

Marin Držić, po nadimku Vidra, rođen je 1508. godine u Dubrovniku, u obitelji trgovca. Njegova obitelj nije imala mnogo sreće u trgovini, gospodarski je propala pa je to vrlo snažno utjecalo na Držićev životni put. Nakon srednje škole, otišao je u Sienu, toskanski grad, kako bi studirao pravo, no nema zapisa da je diplomirao.

Već za vrijeme fakulteta došlo je do izražaja njegovo zanimanje za glumu pa je čak sudjelovao u tajnim izvedbama renesanse komedije. Kanije, se moglo vidjeti i Držićevo ime na popisu kažnjenih.

Držić se nakon nekoliko godina, točnije 1546. godine, vraća u Dubrovnik. Tada se bavio različitim zanimanjima, a između ostalog bio je i upravitelj tamošnje crkve naziva Svi Sveti. Nakon toga radio je u službi austrijskog grofa Christopha Rogendorfa s kojim se uputio u Beč. No, ipak, nije mogao raditi ovaj relativno unosan posao. Vjerojatno je razlog tomu bilo poniženje koje je osjećao radeći kao sluga.

1550. godine zaredio se i postao svećenikom. Zapisi iz tog vremena govore kako je Držić imao novčanih problema. 1562. godine otišao je u Veneciju gdje je postao kapelanom venecijanskog nadbiskupa.

Ubrzo nakon toga vratio se u Dubrovnik, ali tamo se zadržava kratko. 1566. godine ponovo je otišao u Italiju, ovoga puta u Firencu. Napisao je toskanskom vojvodi Mediciju i Francesku, njegovom sinu, urotnička pisma u kojima traži da se svrgne plemićka vlast u Dubrovačkoj Republici te da se uvede demokracija.

Kako nikada nije dobio odgovor, otišao je u Veneciju gdje je i umro 1567. godine. Njegov život predočen je na filmsko platno pa je 2006. godine snimljen film Libertas.

Držić se književnošću počeo baviti tako da je pisao ljubavna pisma, a nastavio je radom na dramskim djelima kojima je ostavio i vrhunac rada kao književnik.

Njegova najpoznatija djela bila su: “Dundo Maroje”, “Skup”, “Novela od Stanca”, “Tirena”, “Hekuba”, “Venera i Adon”.

Autor: M.L.