Voda

Voda je poznata Nazorova autobiografska pripovijetka nastala između 1923. i 1926. godine. Pisana je u prvom licu i podijeljena na dvanaest poglavlja, ali bez obzira na to kroz cijelu priču se provlače tri osnovne teme kao što su: suša, dolazak broda i nevrijeme.

U pripovijetki se kombiniraju dvije teme: strah dječakova oca da bi ga prirodna katastrofa mogla omesti u namjeri da pošalje sina na školovanje i suša, koja je uzrokovala već toliko štete.

Rješenje je jedino voda, ali i ovdje se upliće ironija jer kada kiša napokon padne, ima je u tolikim količinama da će šteta biti još veća. Kako radnja ide dalje tako se postavlja pitanje koliko će spomenuti događaji utjecati na sudbinu glavnog lika Vlade. Hoće li na kraju otići na školovanje? Odgovor dolazi na kraju.

Pripovijedajući o posljedicama suše Vladimir Nazor je htio pokazati koliko je težak život ljudi koji žive na otoku i koliko ovise o vremenskim prilikama. Prikazano je kako suša djeluje na stanovnike Velog Sela te na život samo jedne obitelji. Čovjek u teškim životnim situacijama obično pokaže pravo lice i tada sve ono što je dosad naučio biva stavljeno na kušnju.

U djelu se na kušnji nalazi Vladin otac uvjeren u pobjedu dobrote. Razgovor između oca i sina učvršćava odnos, koji se temelji na međusobnom poštovanju. U tom se trenutku otac i sin uzdižu iznad situacije koja se na prvi pogled čini bezizlaznom. Tada postaju svjesni da samo uz međusobnu podršku mogu opstati u okrutnom svijetu gdje mnogi mare samo za sebe i svoju sudbinu.

Pripovijetka je puna dinamičnih scena, a najviše je istaknut kontrast između ponašanja dječakova oca i svjetine. S jedne strane je iracionalno ponašanje većeg broja ljudi, a s druge strane razuman čovjek.

Radnja se odvija na otoku Braču u mjestu Velo Selo s uobičajenim mediteranskim kućama i vinogradima. Vrijeme radnje je druga polovica 19. stoljeća ili 1886. godina kada Nazor treba krenuti na školovanje u Split.

Priča je napisana jednostavnim jezikom, ali se u dijalozima likova čitatelj može susresti sa čakavskim govorom ljudi s otoka. Vlado i otac govore književnim jezikom, a svi ostali čakavskim narječjem. Upotreba čakavštine daje još više uvjerljivosti cijeloj pripovijetki.

Kratak sadržaj

Prošlo je tri mjeseca kako nije pala kiša, a zbog suše trpe ljudi, životinje i biljke. Zbog teške i naizgled bezizlazne situacije nekolicina starijih stanovnika iz Velog Sela krene u grad kako bi molili vlasti da im uz pomoć čamca pošalju vodu.

Vladina obitelj kao i ostali trpi posljedice dugotrajne suše. Sada je već mjesec rujan na pragu i Vlado bi morao krenuti na školovanje kod svoje tetke u grad. Njegov je otac zabrinut jer ako se suša nastavi, vinogradi neće dati potreban urod i neće biti dovoljno vina, a zbog toga ni dovoljno novca od prodaje s kojim je trebao platiti troškove Vladinog školovanja.

Uskoro je uslijedila vijest kako bi iz grada trebao doći čamac i zbog toga je skoro cijelo selo krenulo prema obali. Sunce je sve jače peklo, a čamcu nije bilo ni traga. Kako je bilo teško izdržati na suncu mnogi su se razbježali po hladovini, a neki od njih u manju ulicu ispred Vladine kuće. Tamo je sjena pružala dovoljno hlada.

Vladin otac je počeo pričati s ljudima nastojeći ih ohrabriti. Vlado nije mogao biti ponosniji na svog oca. Čekajući čamac Vlado je krenuo prema obali kada je Košće igrao igru koja se zvala “pod nogu”. Tog dana nije imao sreće, a kako nije mogao podnijeti poraz odlučio je ponuditi djeci u zamjenu za novac da će ih napojiti i nahraniti.

Iz presušenog bunara je izvukao jegulju, ispekao je i razdijelio. Nagovorio je djecu da odu do Konšiljerove kuće u kojoj je sigurno bilo vode, a koja je bila prazna. Narod koji je već bio iscrpljen zbog suše odlučio je poslušati ga i krenu da će provaliti u kuću, ali tada se pojavi Vladin otac da ih odmah smiri.

Predložio je da trojica krenu provjeriti s njim ima li zaista vode u kući. Narod mu nije želio vjerovati nego je htio provaliti, što bi se na kraju i dogodilo da netko nije uzviknuo kako dolazi brod.

Tek što je čamac pristao, odmah se udaljio od obale jer se narod htio silom popeti. Vladin otac je počeo pregovore s kapetanom s kojim se dogovorio da će uz pomoć cijevi svu vodu prebaciti u jedan bunar. Voda je preko cijevi krenula, ali samo do Košće dok ostali nisu krenuli bušiti cijevi te piti vodu prije nego što dođe do bunara.

Kada je to primijetio kapetan se toliko naljutio da je naredio da pokupe cijevi i krenu. U tom trenutku stigne vijest o dolasku oluje i narod krene prema kućama. Iste večeri je u Vladinoj kući zavladala sreća jer će napokon pasti kiša i tako pružiti dovoljno vode vinogradima.

Nažalost kiša se pretvorila u led i tuča uništi ono što nije uspjela suša. Vlado je htio pomoći ocu pa mu je rekao da ne mora ići kod tetke na školovanje, nego može ostati s njim i pomoći mu oko posla. Sretan što je sin pokazao veliko srce i razumijevanje, otac mu je odgovorio da će ipak ići na školovanje.

Autor: Vladimir Nazor

Vrsta djela: pripovijetka

Mjesto radnje: Velo selo

Vrijeme radnje: Nekad davno

Glavni likovi: Vlado, otac, Košće, svjetina

Vlado i otac su glavni likovi pripovijetke nasuprot kojih se nalaze seljani ili čeljad.

Vlado je dječak od deset godina koji je poput ostale djece radoznao, a osim toga je osjećajan i veliki sanjar s velikim darom zapažanja promjena u prirodi. On je dijete uglednog čovjeka s otoka, čiji je kulturni način gledanja širi nego kod druge djece jer ga otac nastoji dodatno obazovati tako što mu čita puno knjiga.

Zbog oca Vlado ima poštovanje od druge djece, pa i od Košće koji Vladu oslovljava sa šjor, što bi u prijevodu značilo gospodin. Unatoč tome što dolazi iz ugledne obitelji, Vlado je dobar dječak, koji suosjeća s problemima drugih i nastoji pomoći riješiti njihove nevolje.

Vladimir Nazor je posebnu pozornost posvetio odnosu između dječaka i oca. Radi se o odnosu u kojem prevladavaju pozitivni osjećaji kao što su toplina, prisnost te poštovanje. Vladi je jasno zašto je otac tužan, pa nastoji ublažiti očevu tugu tako što mu izjavljuje da će ostati na otoku i pomoći nadoknaditi štetu koja je nastala zbog tuče.

Otac jedan od najboljih likova iz pripovijetke. Vladimir Nazor ga je prikazao kao očinsku figuru koju karakterizira plemenitost i razboritost. Ne postoji osoba koja prema njemu ne osjeća poštovanje i koja ga ne sluša.

Obrazovan je čovjek koji voli svoju obitelj, a veći dio vremena je uvučen u razmišljanja o životu i planiranja budućnosti. Poput većine ne podnosi najbolje razdoblje suše, a najviše ga pogađa razoran učinak tuče koja je među ostalima pogodila i njegov vinograd.

Bio je težak udarac za glavu obitelji jer je upravo vinograd predstavljao najveći izvor prihoda, zbog kojeg je mislio da će moći lakše školovati djecu u gradu. Ipak je najdragocjeniji cilj oca bio da mu djeca budu obrazovana i poštena.

Košće je najstariji od djece u selu. Opisan kao suho dijete, male glave i dugih nogu i ruku. Bio je otporan na brojne životne probleme te bez bilo kakvog osjećaja odgovornosti.

Zbog načina života opisan je kao čovjek lošeg karaktera poznat po varanju, krađi i podcjenjivanju ostale djece. Društvo mu prave dječaci slični kao i on, Silba (nemirnog duha) i Golijat (velika svađalica).

Svjetina predstavlja veću skupinu ljudi kojim vladaju iskonski strahovi i koju pokreću strasti. Dovoljno je malo da svjetina poludi, a to koristi Košće.

Biografija: Vladimir Nazor

Vladimir Nazor rodio se 30. svibnja 1876. g. u mjestu Postirama na otoku Braču. Smatra se jednim od najplodnijih pisaca koji je iza sebe ostavio velik broj djela.  Ubraja se među najplodnije hrvatske pisce.

Na otoku je završio osnovnu školu, a nakon toga je upisao gimnaziju u Splitu. Nakon završetka srednje škole, odlučio je studirati prirodne znanosti, pa je krenuo put Graza i Zagreba. Poslije školovanja zaposlio se kao profesor u Zadru, a radio je i u drugim mjestima poput Kopra i Pazina.

Tijekom Drugog svjetskog rata odlučio se pridružiti antifašistima i zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem postati partizan. Kada je rat završio odlučio se posvetiti drugim aktivnostima, pa se tako više orijentirao na pisanje.

Pisao je romane, putopise, i dnevnike, pripovijetke i epske pjesme. U svojim je zbirkama pjevao o čovjeku, zemlji i pritom se radovao mnogim ljepotama vjerujući u snagu slavenskog čovjeka. Za vrijeme života nije želio odustati od toga da dobro uvijek pobijedi. Svoje razmišljanje je potvrdio djelima poput “S partizanima”i “Pjesme partizanke”.

Najpoznatija djela su: “Veli Jože” (pripovijetke), “Pastir Loda” (roman), “Medvjed Brundo” (epski spjev). Napisao je i zbirke lirike: “Hrvatski Kraljevci” i Slovenske legende”. Vladimir Nazor je puno pisao za djecu, pa se ističu: “Min-Čan-Lin”, “Dupin”, “Bijeli jelen” s igrokazima “Pepeljuga”, “Pionir Grujo” i “Crvenkapa”. Umro je u Zagrebu 1949. godine.

Autor: D.B.