Analiza djela Bijeli jelen. Bajku je napisao Vladimir Nazor. Kratka lektira, likovi, kratak sadržaj i književni elementi djela koje se smatra jednom od najljepših bajki Vladimira Nazora. Provjera znanja pročitanog djela na brz i jednostavan način!
Analiza
"Bijeli jelen" se smatra jednom od najljepših bajki Vladimira Nazora s kojom svakog čitatelja uvodi u čaroban svijet šume gdje će guščarica Anka tražiti pomoć od ljudske zlobe, u svijetu gdje će životinje biti ravnopravne ljudima.
Na početku je svijet životinja i ljudi u potpunosti razdvojen jer među njima još uvijek postoji nepovjerenje. Održava se skup zvjeradi u šumi gdje se odlučuje o sudbini Anke. Životinje su pune nepovjerenja i mržnje. Pisac upozorava da ako se svatko odluči da izabere plemenitost umjesto zloće, ta se razlika može premostiti.
Vladimir Nazor je priču smjestio u neodređeno vrijeme, ali je ipak precizirao kako se radi o razdoblju kada su postojali kmetovi i vlastelini. Bajka je podijeljena na dvije priče: prvi se odnosi na Anku kada je imala samo šest godina i drugi dio s knezom Ulrikom koji ima devet godina.
Elementi djela
Vrsta: bajka
Tema: život djevojčice Ane u šumi i mogućnost da razumije jezik životinja
Pouka: dobro se dobrima vraća
Vrijeme radnje: neodređeno vrijeme (kada je bio vlastelinski poredak)
Mjesto radnje: šuma, na dvoru Vranje
👉🏼 ZA VIŠU OCJENU! 👈🏼
Analiza djela i likova + najvažnija pitanja / odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Bila jednom sirota guščarica Anka bez oca i majke, mršava i žuta kao vosak, poderanog odijela i bosih nogu. Iako je imala šest godina izgledalo je kao da ima samo četiri, a nakon smrti roditelja brigu o njoj je preuzela tetka koja je radila kao sluškinja na dvoru Vranje. Kada je Anka počela samostalno hodati dobila je posao da čuva guske koje je nisu slušale, a naročito gusan Gagarilo, predvodnik jata. Na dvoru se na nju nije nitko obazirao jer su svi mislili da je glupa.
Najdraže mjesto za ispašu gusaka bilo je u grmu koji se nalazilo između dva potoka. Tako je jednog dana Anka čula viku lovaca kada se pred njom našla ranjena košuta. Djevojčica ju sakrije u grm, ukloni tragove i kada ju je knez Bodo pitao gdje je košuta otrčala, Anka je samo šutala. To je kneza naljutilo i bacio je kamen na nju te joj tako raskrvario koljeno. Psi su tada opet zalajali i cijela družina nastavi dalje.
Anka je pomogla košuti da stane na noge i nakon što je otišla, gusan Gagarin se krene rugati Anki zbog koljena i odluči krenuti prema šumi. Anka ga je molila da se vrati, a kada ju nije poslušao krenula je za njim i brzo zalutala. Koljeno ju je sve više boljelo, prestrašila se i počela bezglasno plakati. U tom trenutku naiđe košuta koju je spasila i odnese je na svojim plećima na sigurno od vukova, prema logu u planinana.
Ujutro kada se probudila bila je gladna, pa je pojela kupinove jagode. U tom je trenutku čula kosa kako pjeva i prestrašila se kako razumije svaku riječ i kako se ta životinja glasa kao čovjek. Košuta koja se maloprije vratila joj objasni kako životinje ne govore ljudski, nego svatko tko prespava u jelenjem ležaju može razumijeti životinje. Tada su sve životinje uključujući i jelena okružile ležaj gdje je bila Anka jer ih je uznemirila njena vika.
Okupi se sva zvjerad kojoj je zapovijedao šumski poglavar medvjed Ljumo. Pokušavali su odlučiti što sa ljudskim lanetom, a jelen je objasnio kako je upravo ona spasila košutu. Guščarica tada izvadi trn iz Ljumove šape, svi pristanu da Anka ostane uz jelena umjesto laneta kojeg su ljudi ubili. Jedino su vukovi vikali kako je ipak i dalje žele pojesti.
U blizini šume nalazi se malo selo Vranji gdje živi stara slijepa starica kojoj pomaže unuk Pavao, dječak od šest godina. Seljani su im pomagali kako su god mogli i tako sve dok suša nije uništila ljetinu, pa ni oni više nisu imali od čega živjeti. Pavao je tada odlučio krenuti prema dvorcu gdje naiđe na mladog kneza Ulrika, koji nagovori majku da pomognu siromašnom dječaku.
Dobio je srebrni novčić i sav sretan istrčao iz dvora. Ali onda su ga počela naganjati dva opasna psa i da im utekne krene prema šumi. Nažalost dok je bježao ostao je bez novčića, pa je uzevši fenjer krenuo opet prema šumi. Nije trebalo dugo da se izgubi i dok se tresao u mraku od straha, osjetio je kako su ga tople ruke odvele prema selu. Našao se opet kod kuće svoje bake i onda je primijetio da se na dnu košarice opet nalazi srebrni novčić. Kada je starici počeo prepričavati kako mu je netko pomogao, baka mu objasni kako u šumi žive dobre vile prekrasne zlatne kose i plavih očiju i da ga je sigurno spasila jedna od njih, koja ga je izvela iz šume, darovala jagode i zatim nestala.
U planini je živio dječak Ivo te stric i otac. Sestra Marica je jednog dana krenula kroz šumu prema svom bratu Ivi te ocu i stricu noseći kruh, sir i meso te mješčić vode. Kako je prevladavala suša sve živo blizu čega je prošla molilo ju je za malo vode. Iako je vodu trebala čuvati za bunar oca, brata i strica, Marica je svakome dala malo kao i zmiji koja ju je potom ugrizla za prst. Djevojčica je nakon toga obamrla od otrova.
Brat Ivo je zajedno s ocem i stricom krenuo tražiti mijeh vode kako bi joj isprali otrov, ali ga nisu našli. Kada su već mislili da je djevojčica mrtva, pred daščarom su pronašli Maricu s previjenom ranom kako spava. Ivo je uočio tragove bosih nogu koji su vodili prema šumi i tada su zaključili da je Maricu spasila ista osoba kao i Pavla.
U isto vrijeme je knez Bodo naredio Martinu da pronađe živ izvor ili će ga živog zakopati. Siroti starac nije znao što da učini, a u trenutku mu je mala ruka ukrala klupko koje ga je trebalo voditi prema izvoru. Kada ga je Bodo htio smaknuti naiđe mladi knez Ulrik koji zamoli oca da ga poštedi, a onda uz njegovu pomoć na kraju ipak pronađu izvor. Ulrik je razmišljao o tome što se dogodilo i znao je da netko stoji iza svega.
Prošle su tri godine kako je Zlatkosi dozvoljeno da ostane u šumi, a svake godine se budi prije zore u planinskom ležaju jelena Vitoroga i kada se oni vrate s paše ona dolazi u šumu. Tako je jednom susrela Ćuka koji joj govori kako treba pomagati životinjama, a ne ljudima i da je knez Bodo ubio orlicu i orla, a da je mali orlić ostao sam. Zlatokosa je odmah krenula prema vrhu Oštri kuk kako bi nahranila orlića, koji se bunio na početku, a čak joj je htio kljun zabiti u meso.
Ćuk je tada objavještava o djevojčici koja je krenula brati gljive, ali onda se našla na polju gdje su rasle samo otrovne. Uz pomoć kosa je pronašla djevojčicu Milicu, koja nije znala da drži otrovne gljive. Zlatokosa se tada odluči poigrati s njom i glumeći jeku namami je u njenu kuću. Djevojčica je pritom izgubila sve gljive, pa više nije postojala opasnost za nju i njenu obitelj.
Sretna što je uspjela zaigra se s malim srnčetom koji joj kaže kako će Vitorogova košuta dobiti jelenče, a da je knez Ulrik krenuo prema izvoru jer traži šumskog duha. Zlatokosa se popela na stablo kod izvora starca Martina i čekala Ulrika. Kada je već mislio da nema nikoga Zlatokosa mu baci kamenčić i on joj kaže kako za razliku od svog oca želi samo pomagati djeci, starcima i siromašnima. Zlatokosa nije ništa rekla, a kada je tražio neki znak ona mu spusti zlatnu vlas i sav sretan odjaše kući.
Golub teklič joj javi da je traži Ljumo. Dolakom u pećinu dočekaju ju mnoge životinje i optuže da više voli ljude nego njih. Tada je zapjevala pjesmu o bijelom jelenu uz kojeg će između svih biti ljubavi. Ljumo je donio odluku, ako se ne rodi bijeli jelen predat će je vukovima. Ali onda stigne vijest kako se u ležaju Vitoroga rodilo bijelo jelenče s kojim je Zlatokosa odrastala. Nakon nekoliko godina jelen dobije rogove. Zlatokosa je često s jelenom promatrala udaljene krajeve i kada ih je poželjela upoznati uzjaha jelena i krene. Uskoro zalutaju, a bježeći pred vukom nađu se kod male kuće.
Unutra se čuo plač žene zbog sina Drage koji se izgubio, ali odjednom kroz prozor joj dvije ruke uruče sina, koji kaže da ga je spasila bijela koza i neka dobra tetka. Nakon izleta bijeli jelen izjavi da je svijet lijep, ali da je šuma ipak najljepša. Knez Bodo krene opet u lov, a Ulrik se tužan odvoji od ostalih i tada ugleda Zlatokosu. Odmah se zaljubi, a Gvizdenkljun poleti prema zvijezdama i pokaže Zlatokosi njenu i Urlikovu zvijezdu koje su bile udaljene, ali su se približavale dok je ona kneza Bode nestala.
Zlatokosa se potom vratila, a vepar Kiso ubio kneza Boda. Lovci su tada uz pomoć vuka i zmije oteli bijelog jelena i zatvorili u Urlikovoj sobi. Od tada je prošlo pet godina, a Ulrik je naredio svima da moraju biti dobri prema kmetovima. Oslobodio je sve robove osim bijelog jelena, dok mu golub nije donio zlatokosinu vlas i list hrasta. Tako su se njih dvoje napokon sastali i Ulrik je izjavio da će jelena pustiti ako njemu šuma da zlatokosu.
Ispred Ljumove pećine je veliko zasjedanje. Djevojka prenese prijedlog i mnogi zaključe kako bi se trebala vratiti ljudima, a jelen njima. Zlatokosa je bila tužna jer više neće biti šumska vila nego guščarica. Nakon tri dana sastala se s Ulrikom koji nakon odluke šumskog vijeća odjene srebro i zlato, a na glavu joj stavi kneževsku krunu objavivši joj kako će biti njegova žena. Njihove zvijezde su se spojile, a Ulrik pusti bijelog jelena. Održana je velika proslava, a kada je bijeli jelen htio pozvati svoju sestru to nije mogao jer ga ona više nije razumjela. Knez i kneginja su još neko vrijeme bili u gradu, a kada su se vratili imali su lijepog sina.
Analiza likova
Likovi: djevojčica Anka, Bijeli jelen, Gagarilo, košuta, jelen Vitorog, medvjed Ljumo, Ćuko, lisac Striko, divlja svinja Kiso, knez Urlik, knez Bodo
👉🏼 ZA VIŠU OCJENU! 👈🏼
Analiza djela i likova + najvažnija pitanja / odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Biografija: Vladimir Nazor
Vladimir Nazor bio je poznati romanopisac, pjesnik i putopisac. Rodio se 1876. godine u mjestu Postirama na otoku Braču. Vladimir je na otoku išao u osnovnu školu, a kada je napunio deset godina otišao je u Split kako bi mogao upisati klasičnu gimnaziju.
Nakon gimnazije je završio u Grazu studij prirodoslovnih znanosti, a potom otišao u Zadar kako bi radio kao profesor. Neko je vrijeme boravio u Crikvenici gdje je radio kao upravitelj, a nakon završetka rata, našao se na čelu Prezidija Hrvatskog sabora.
Vladimir Nazor je osim u književnosti djelovao i u politici. Kada se pridružio partizanima postao je suradnik Josipa Broza Tita. Smatraju ga uspješnim piscem koji je napisao velik broj knjiga, a jedan je dio stvaralaštva posvetio upravo djeci.
Vladimir Nazor bio je ne samo poznati pjesnik nego i političar, prozaist, prevoditelj te predsjednik Narodne Republike Hrvatske, a nalazio se i na čelu ZAVNOH-a. Velika karijera književnika počela je 1904. godine kada je objavljeno djelo "Knjiga o hrvatskim kraljevima".
U to je vrijeme počeo pisati "Istarske priče", a uskoro je objavljen i "Veli Jože" u kojoj se može primijetiti proza koju je njegovao, ali ujedno smatrao neuspjelom. Uskoro su uslijedile knjige: "Stoimena", "Utva zlatokrila" i "Medvjed Bruno".
Godine 1934. Vladimir je napravio pogrešan politički potez kada se odlučio za Jevtićevu listu nakon čega su mu bila zatvorena vrata izdavača, časopisa i novina. Samo pet godina nakon nemilog događaja Nazor je objavio: "Dedeka Kajbumščaka" i "Pastira Lodu".
Kasnije se s Ivanom Goranom Kovačićem pridružio partizanima, a o čemu je izvijestio i poznati Radio London. Poznato je kako se Nazor sramio NDH pa je tako odlučio pridružiti se pokretu koji je zajedno sa saveznicima trebao osloboditi cijelo područje.
Nazor je jedan od pisaca koji iza sebe ima plodan period stvaralaštva s mnoštvo novela, eseja, epova, romana, priča i članaka. Prva faza stvaralaštva obuhvaća razdoblje moderne i upravo u tom periodu Vladimir prelazi put od pjesnika koji traži vlastiti put ponesen slavenskim i hrvatskim motivima.
Pjesme "Pjesni ljuvene" i "Intima" označile su Nazorovo povlačenje u unutarnji svijet kada je u djelima bila najviše prisutna tema o osamljenosti te unutarnjem pročišćenju. Kasnije je pokušao tražiti nove motive i izraz, pa se u djelima osvrnuo na sjećanja iz vlastitog života o mladosti i boravku na otoku.
Kao rezultat neke nove inspiracije nastale su zbirke "Priče iz djetinjstva" , "Crikveničke proze" te "Priče s ostrva". Uskoro je počeo pisati eseje, studije i putopise, a počeo se baviti i prevođenjem, prepravljajući stara djela.
Kada se priključio Partizanima Nazor je počeo s novom intonacijom i temama. Radi se o razdoblju kada su nastali neki od najboljih stihova povezani s nacionalnom tematikom poput "Hrvatskog jezika".
Od njegovih radova najviše se izdvajaju djela poput: "Albus-kralj", "Minji", "Halugica", "Svjetionik", "Bijeli jelen"... Napisao je preko 500 pjesama, a najpoznatija prozna djela su: "Veli Jože", "Krvavi dani", "Zagrebačke novele", "Živana"...
Umro je 1949. godine u Zagrebu. Njemu u čast svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom za umjetnička dostignuća.
Autor: S.Š.
Odgovori