Bijeli klaun

"Bijeli klaun" roman je autora Damira Miloša koji se istaknuo pisanjem knjiga za djecu i mlade. Glavni lik je sedmogodišnji dječak, ujedno i pripovjedač priče, a cijeli događaj ispričan je iz njegova kuta gledanja. Na njegovom doživljaju pojedinih događaja, utemeljena je cijela radnja romana.

Roman nam prenosi priču o nešto drukčijim ljudima koji zato što su drukčiji, ne moraju nužno biti gori ili bolji. Roman govori o dječaku koji traži boje. On je daltonist, a u potrazi mu pomaže slijepi starac. Budući da dječak ne raspoznaje boje, ne može odgonetnuti tko su njegovi roditelji, jer oni rade u cirkusu i preodjeveni su u klaune. U svemu tome, pomaže mu i djevojčica koja ga uči kako da prepoznaje i razlikuje boje.

Jezik je jednostavan, a rečenice kratke i jasne te prate djetetovu dob. No, iako se radi o sedmogodišnjem dječaku, izrečene rečenice često su misaono duboke i kompleksne, a to se posebice vidi u dijalozima dječaka sa starcem. Oni vode poučne razgovore što doprinosi i ljepoti cijele priče te brojnim poukama. Njihovi razgovori ponekad su misaono kompleksni, a ponekad pomalo besmisleni, što utječe na samog čitatelja koji odgovor na neka pitanja mora pronaći upravo u sebi. Zbog toga se za ovaj roman kaže da, iako je napisan iz perspektive djeteta, on ima "Mudrost starca".

Zbog svih motiva poput klaunova, cirkusa i neobičnih ljudi, cijela atmosfera u romanu graniči s fantastikom. No, iako je na rubu da pređe u bajku, ipak ne prelazi tu granicu, već se zadržava isključivo u snovima dječaka.

Radnja u romanu ne može se smjestiti u točno određeno vrijeme i na točno određeno mjesto. Jedino što znamo je to da dječak ili sedam godina, a da je starac jako star. Do kraja romana ne saznajemo niti u kojem se vremenskom razmaku cijela priča odvila pa ne možemo sigurno utvrditi koliko je vremena prošlo od početka do kraja radnje.

Kratak sadržaj

Jedan sedmogodišnji dječak čiji su roditelji po zanimanju klauni, ne vidi šarene boje oko sebe. On ne može vidjeti svijet u crvenoj, žutoj, zelenoj ili plavoj, za njega je sve sivo! Iako mu roditelji rade odjeveni u šarene kostime, on ih vidi sivima. A to da ne vidi boje tajna je koju čuvaju njegovi roditelji i on.

Jednoga dana kada je shvatio da ne može vidjeti boje poput ostalih, odlučio ih je potražiti. Danima se mučio lutajući šumom sve dok nije susreo jednog slijepog starca koji je brao gljive. Dječak se odmah zapitao, kako jedan tako star i još k tome i slijep čovjek može raspoznati otrovnu od jestive gljive.

Starac mu je odgovorio da osim vida, postoje razum i mudrost kojima se mogu nadomjestiti svi ostali nedostaci. S obzirom na njegova pitanja, starac je odmah shvatio da dječak ne može vidjeti boje te mu je obećao da će mu pomoći u potrazi.

Vraćajući se kući, sreo je djevojčicu koja je živjela u susjednom šatoru. Ovaj dječak nije imao klasičan dom. Njegov dom nije bila kuća, već šator u kojem je živio jer su mu roditelji radili u cirkusu. Djevojčica je također tako živjela, a njezini roditelji bili su krotitelji tigrova.

Djevojčica je bila ljuta na njega te mu je bez obraćanja dala pismo u ruke. Ušao je u svoj šator i pročitao pismo te se sada i on naljutio na nju. Odgovorio joj je također pisamcem koje joj je odnio te je nakon toga legao u krevet i zaspao jer je bio jako umoran. Kao i često do tada, sanjao je zmaja.

Budući da je malo duže spavao, morao je žurno pronaći starca. Nije ga odmah uspio pronaći jer se starac dugo skrivao u svom skrovištu. Tek kada je odlučio da želi razgovarati, pojavio se. Kada su se sreli, razgovor nije tekao glatko. Jedno vrijeme su šutjeli, svatko sa svojim mislima.

Malo nakon toga starac je rekao dječaku da prvo mora naučiti postavljati pitanja. Dječak je nakon toga bio zbunjen, ali odlučio je da će do njihovog ponovnog susreta smisliti nekoliko pitanja.

Te večeri ponovo je sanjao zmaja. Bio je strašan, divljao je i borio se, a dječak je zaključio da niti jedan zmaj ne može biti dobar. Dobar zmaj je ustvari glista. Dječak postavi zmaju pitanje "Je li maleno bliže nego daleko" jer mu je to pitanje za primjer dao starac kada su se posljednji put vidjeli. Nakon što je čuo pitanje, zmaj brizne u plač. Toliko je plakao da je morao maramicama brisati suze koje je dobio od princeze koju nije rastrgao.

Dječak je upitao zmaja koje je boje, a nakon što je saznao da je zelen, odlučio je saznati što je oko njega sve zeleno. Pitao je zmaja bi li mu on htio pokazati. No, tada je saznao da je njegova prijateljica iz susjednog šatora zapravo zmajeva princeza. Djevojčicu je ranio tigar kada je bila odjevena u šarenu haljinu pa je nakon toga morala u bolnicu. Zmaj i dječak su tada zaključili da boje mogu biti i zle.

Na likovnom su djeca dobila zadatak da pomiješaju žutu i plavu boju kako bi dobili zelenu. Ali dječak to nije mogao učiniti jer nije raspoznavao boje. Priskočila mu je u pomoć djevojčica koja je sjedila u klupi ispred njega.

Nakon škole, dječak se upustio sa starcem na sastanak. Čim su se našli, odmah je počeo postavljati pitanja. Upitao ga je postoje li boje i kada je noć, a nakon toga pitao ga je i je li teško bliže od veliko. Htio je postaviti identična pitanja koja je postavio zmaju, ali neke je riječi zaboravio. Starac mu je odgovorio da noću ne postoje boje, a i kada bi postojale bile bi izražene kao mješavina svjetla i stvarne boje. Starac se iznenadio s mudrošću dječaka, a ponovni susret isplanirali su za sutradan.

Iako je i sam dječak htio pronaći odgovor na pitanja, sada nije stigao jer je morao u posjet djevojčici u bolnicu. Donio joj je cvijeće, a ona ga je poljubila i rekla mu da ga voli. Tada su oboje pocrvenjeli, a dječak se upitao je li ljubav crvena kao i boja na njegovu licu.

Sljedećeg dana dječak je odlučio ponovo posjetiti starca. Žurno je koračao, a putem je na glas govorio koje je boje ugledao putem. Iako nije uvijek pogodio o kojim se bojama radilo, to sada nije bilo niti bitno.

Kada je ugledao starca, dječak mu je odmah ispričao kako je vidio crvenu boju. Starac je bio oduševljen njegovom bistrinom i rekao mu je da će vjerojatno uskoro naučiti kako izgledaju sve boje.

Starac mu je ispričao kako je prije nekoliko godina susreo gluhog dječaka s kojim se teško mogao sporazumjeti jer je on slijep. Dječak je osjetio kako je starac tužan zbog toga, ali zaključio je da ni njemu nije lako.

Dječak se ponovo nalazio u šatoru, a u tijeku je bilo uvježbavanje točke klaunova za novu predstavu. Klauni su se porječkali i nikako nisu mogli riješiti sukob pa je dječak morao na spavanje. Pitao se zašto uvijek mora na spavanje kada su mu roditelji ljuti te je razmišljao o tome jesu li klaunovi uvijek nasmijani i postoje li oni koji su tužni.

Nakon što je zaspao, u snu ga ponovo posjeti klaun koji mu je rekao da bi mu se svi smijali da on mirno sjedi dok se on muči i riga vatru. Uz to, dao mu je ideju da bi trebao postojati i tužan klaun.

Sljedećih dana dječak je redovito posjećivao starca i postavljao pitanja. Starac je jako bio zadovoljan, a za nagradu odlučio mu je ispričati priču. Starac je smatrao da u ovom trenutku nije važno je li priča istinita ili ne. Ova priča dala je dječaku odgovor na neka pitanja, a saznao je i zašto je u sumrak nebo crvene boje te je li se nekada davno upotrebljavala riječ Noćidan.

Kada je došao kući, roditelji su zabrinuto razgovarali. Dječak nije znao o čemu, ali odlučio je da neće smetati te je odmah otišao na spavanje. Želio je usput razmisliti o priči koju je toga dana čuo od starca.

Pitao se dječak zašto u školi nikada ne uče o noći te je zaključio da se zato svi i boje noći, jer o njoj ništa ne znaju. On se noći nije bojao jer ga je tada posjećivao zmaj koji je s druge strane znao sve o noći, a ništa o danu. Dječak je zaključio da kada zmaj riga vatru da nastaje dan, a saznao je i da zmaj zna za Noćidan što znači da i nije glup.

Nakon što su se klaunovi posvađali, dječakovi roditelji su ostali sami pa im se i dječak trebao pridružiti u nastupima. Škola i obveze s uvježbavanjem točaka, dječaku su oduzimali puno vremena pa se pitao kada će se družiti sa starcem i kada će moći posjetiti djevojčicu u bolnici.

Iznenadio se kada je došao u školu jer je u klupi ugledao svoju princezu. Iako je ona bila jako ljuta na njega jer je više nije posjećivao, kada joj je ispričao što mu se sve dogodilo, oprostila mu je. Dječak joj je otkrio i tajnu boja, a budući da je ona imala ruku u gipsu, u povratku prema šatoru, dječak joj je pomogao nositi gips na svome ramenu. Prije rastanka su se poljubili.

Dječaku nije išlo od ruke uvježbavanje točaka za klauna. Prvo ga je boljela glava, zatim trbuh, slijedili su i bolovi u leđima, a nakon četvrte vježbe se toliko prehladio da je završio u krevetu. Tada ga je posjećivala princeza, ali zmaja nije susretao.

Kada je morao izvesti prvu točku, dječak se toliko zbunio i bio je neuvježban da je točka propala i on se rasplakao. Svi su se u cirkusu smijali, a djevojčica mu je sljedeći dan rekla da je on za nju najljepši klaun.

Kada je škola završila, dječak je odlučio posjetiti starca i ispričati mu sve što mu se dogodilo proteklih dana. Starac mu je ispričao da svatko neku stvar vidi drukčije i do svih odgovora moramo doći sami. Dao mu je zadatak da do sljedećeg njihovog susreta mora saznati zašto je onaj klaun koji je pravi tužan.

Cirkus je promijenio adresu i tijekom zime otišao u grad. Za prvi tamošnji nastup dječak je odabrao bijelu boju. Na kraju njegova nastupa, svi su se smijali, a dječaku nije bilo jasno zašto se smiju kada nastup nije bio nimalo smiješan. Zaključio je da se ljudi uvijek smiju u cirkusima.

Te večeri ponovo mu se vratio zmaj u snove, ali ovog puta je bio tužan. Naime, prije toga je zbog dosade ušao u snove lovca na zmajeve koji je bio ljut na cijeli svijet i nije imao princezu. Zmaj se jako umorio u tom snu što znači da on ustvari niti nije pravi zmaj, jer se oni nikada ne mogu umoriti.

Hodajući gradom zaključio je da se nitko ne smije. Svi su u žurbi i nitko nema vremena za ništa osim za posao i novac.

Navečer je odlučio izvesti jedan trik. Odjenuo je bijelo odijelo i ušao u arenu. Dva puta je mahnuo maramicama i nitko se nije nasmijao. Čulo se samo čuđenje.

Bio je sretan jer je uspio u svojoj nakani. Želio je potvrditi tezu starca, a to je da je svaki pravi klaun ustvari tužan klaun. Ali nakon ove točke, upravitelj mu je rekao da je narušio norme i da više ne može raditi u cirkusu. Otada je radio kao pomoćni radnik.

Jednoga dana dječak je odjenuo bijelo odijelo, na lice je nanio bijelu boju i otišao u svijet. Odlučio je da će hodati dok ne sretne one koji se istinski smiju.

Likovi: bijeli klaun (dječak), slijepi starac, roditelji dječaka, djevojčica

Biografija: Damir Miloš

Damir Miloš rođen je u Opatiji 1954. godine. Završio je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon studiranja radio je kratko na fakultetu, bio je asistent za predmet fonetiku, da bi kasnije radio u SUVAG-u s djecom koja imaju oštećen sluh.

Napisao je čak tri romana za djecu. Njegovo najpoznatije djelo je "Bijeli klaun" kojeg je napisao 1988. godine. Druga dva romana za djecu nose nazive "Zoe" i "Nepoznata priča".

Cijeli život je veliki zaljubljenik u more pa se posvetio i jedrenju. Danas je profesionalni jedriličar. Uz to, on je urednik časopisa "Morsko prase". Njegova tematika su jedrenje i more.