Nabavite najbolji električni bicikl!

Crveno i crno

Roman “Crveno i crno” svrstava se zajedno s romanom “Parmski kartuzijanski samostan” u početke realizma. Crveno i crno je priča o dinamičnom životu Juliena Sorelija i njegovom tragičnom završetku.

Roman je podijeljen na dva dijela, organiziran po principu odgojnog romana. To je žanr koji se prvo pojavio u njemačkoj književnosti, a u kojem se kronološki opisuju svi važni događaji u životu glavnog lika. Čitatelj može pratiti odrastanje središnjeg lika te sazrijevanje u bilo kojem pogledu i oblikovanje u konačnu ličnost kakva će ostati do kraja života.

Iz tog je razloga u spomenutim romanima važan opis prostora u kojem junak boravi i postupno uključivanje u društvo. Prostor je pun simbolike jer glavni lik odlazeći iz periferije prema velikom mjestu polako stječe svoj identitet s kojim će živjeti do kraja života.

Iako je roman uvelike povezan s odgojnim romanom, postoji jedan mali detalj koji ga razlikuje od svih ostalih djela koji se svrstavaju u ovu kategoriju. U djelu Crveno i crno glavni lik se vraća na mjesto s kojeg je krenuo obogaćen raznim životnim iskustvima da bi na kraju završio u zatvoru.

Zbog toga put od male sredine prema velikom mjestu na kraju nije opisan kao usavršavanje lika, već kao polagani pad koji ne završava novom životnom lekcijom nego smrću.

Većina događaja u romanu prikazana je s točke gledišta glavnog lika s povremenim uključivanjem dviju najvažnijih žena iz njegova života. Mathilde i Louise.

Sveznajući pripovijedač nije neprimjetan jer povremeno zna prekinuti pripovijedanje tako da se izravno obraća čitatelju određenim komentarima, kao u 19. poglavlju gdje čitatelj može uočiti kako pripovijedač govori o estetici zrcala.

U romanu postoji puno detalja koji rade poveznicu s pravim životom autora. Tako je teško ne primijetiti vezu između glavnog lika Juliena i Henri Beyla. Obojica su odrasli bez majke, u lošem su odnosu s ocem, a jedan i drugi su obožavatelji Rousseaua te Napoleona. Autor je za radnju iskoristio događaje koji su se stvarno odigrali u Francuskoj.

Pretpostavlja se da je za roman korišten stvarni događaj kada je sjemeništarac giljotiran u Grenobleu 1828. godine zbog ubojstva gospodarice u crkvi. Ona je bila majka dvoje djece kod koje je sjemeništarac radio kao učitelj.

Zašto roman nosi naziv po bojama i što to znači? Teško je ne uočiti simboliku određenih pojmova, pa tako crvena boja govori o vojnoj uniformi, dok je crna boja povezana sa svećeničkom haljinom.

Zašto vojna uniforma i svećenička halja? Zbog toga što Julien tijekom cijelog romana razmišlja hoće li se na kraju odlučiti za crkvenu ili ipak vojnu karijeru. Kako su slavna vremena Napoleona prošla, Julien se odlučuje za karijeru crkvenog diplomata.

Crveno i crno može isto tako značiti rascijepljenost glavnog junaka između ambicije i licemjerja, što označava crna boja te iskrenosti, plemenitosti, idealizma i srčanosti, što označava crvena boja.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Mjesto radnje: Verrieres, Besançon, Pariz, London i Strasbourg

Tema djela: dinamičan život Juliena Sorelija i njegov tragični završetak

Ideja djela: Julien je do kraja svoga života ostao dosljedan svojim ljubavnim osjećima. No, iako je ljubav glavni pokretač života, ponekad treba realno razmisliti o svojim osjećajima.

Kratak sadržaj

Julien Sorel je najmlađi sin tesara koji je za razliku od svoje braće jedini pokazao zanimanje za učenje, a samim time i za knjigu. Uz pomoć lokalnog župnika učio je latinski, a znao je recitirati mnoge dijelove iz Biblije.

Zbog dobivenog znanja postao je učitelj i odgajatelj djece gradonačelnika Verrieresa, de Renala. Već na prvom susretu kada je upoznao i ženu gradonačelnika Louise, bio je svjestan kako prema njoj razvija određene osjećaje. Nije trebalo dugo da se Julien i Louise upuste u ljubavnu vezu. Na početku su oboje bili prestrašeni posljedica, ali na kraju su se u potpunosti predali strasti i uživali u ljubavi.

Unatoč strastvenoj vezi Julien nije mogao prestati razmišljati o svom životu i o ambicijama koje je gajio, pa je većinu vremena bio proračunat. Vezu njega i udane žene prekinulo je anonimno pismo u kojem se gradonačelnika de Renala upozorava na preljub njegove supruge i učitelja.

Iako je Louise uspjela uvjeriti muža kako ništa od toga nije istina, u mjestu su već pokrenuti tračevi zbog čega nje Julien morao otići. Uz pomoć bivšeg župnika Chelana, Julien je primljen uz stipendiju na školovanje u sjemenište u mjestu Besançon.

Na početku mu nije bilo lako jer je bio okružen zavišću kolega kojima se nije svidio njegov trud i isticanje jer je većina kolega poziv prihvatila iz financijskih razloga, za razliku od Juliena koji je sve radio s uvjerenjem.

Julien nije bio ni svjestan da od početka ima veliku podršku ravnatelja sjemeništa opata Pirarda, ne samo što je bio Chelanov prijatelj, nego i zato što mu se sviđalo koliko se Julien trudi.

Zbog spletki koje su bile usmjerene protiv opata Pirarda, on je morao podnijeti ostavku biksupu, a Julien kojeg je Pirard poslao da odnese ostavku, oduševio je i biskupa, koji mu poklanja Tacitova djela, zbog čega mu raste ugled u sjemeništu. Najveći Pirardov neprijatelj bio je protivnik i moćnog markiza de la Molea čije je povjerenje Pirard zaradio kada su radili protiv zajedničkog neprijatelja.

Markiz mu je ponudio tajničko mjesto, ali Pirard je predložio Juliena za posao dok je za sebe tražio manju župu u blizini Pariza. Julien tako odlazi iz sjemeništa, ali prije nego što je krenuo u Pariz odlučio je još jednom vidjeti Louise.

Dolaskom u Pariz Julien postaje svjedokom luksuznog života stanovnika iz viših slojeva društva, a iako se na početku nije snašao na novom poslu, s vremenom je stekao povjerenje markiza. Markiz de la Mole šalje Juliena u London na diplomatsko-špijunski zadatak u trajanju od dva mjeseca.Tako je Sorel s vremenom postao poznata osoba.

Markiz je imao kćer Mathilde koja je Julienu davala proturječne znakove. Tako je bilo trenutaka kada je mislio da je zaljubljena u njega, a bilo je perioda kada je bila hladna, a čak ga je i ponižavala.

Uslijedio je još jedan diplomatski zadatak, a ovog puta je morao ići u Strasbourg. Tamo je susreo ruskog plemića kojeg je već upoznao u Londonu i koji mu je ponudio rješenje za ljubavne probleme.

Predložio mu je da zavede neku ženu iz visokih krugova kako bi Mathilde učinio ljubomornom. Julien se počeo udvarati maršalici Fervaques. Plan je uspijevao jer dok je on cijelo vrijeme glumio ravnodušnost prema Mathilde, u njoj je uspio promijeniti naviku površnih flertova.

Predložila mu je da zajedno pobjegnu u London, a ubrzo se otkrila da je trudna. Ocu je napisala pismo u kojem govori za trudnoću i da se želi vjenčati s Julienom. Markiz odlazi bijesan kod Pirarda, ali na kraju se smiri i odluči odgoditi odluku. U međuvremenu je sredio da Julien pod novim imenom počne raditi kao husarski poručnik u Strasbourgu.

Kada se činilo da će se sve dobro završiti za Juliena, markizu stiže pismo od Louise de Renal u kojem optužuje Juliena da je beskrupulozan čovjek kojem su njegovi interesi na prvom mjestu. Optužila ga je da je jedini cilj popeti se na društvenoj ljestvici.

Nakon što je pročitao pismo Julien stiže bijesan u Verrieres i puca na Louise. Zbog toga završi u zatvoru u Besançonu. Tamo razmišlja o svojim postupcima i saznaje kako je Louise samo ranjena i da nije ona napisala pismo. Shvaća kako je samo nju iskreno volio i to joj priznaje za vrijeme posjeta.

Ostao je ravnodušan prema Mathilde i njenim pokušajima da ga izbavi iz zatvora, pa je na kraju bio osuđen na giljotinu. Nakon pogubljenja, sahranjen je prema svojoj želji u špilji iznad Verrieresa. Mathilde se pobrinula da se zakopa i njegova glava govoreći o pretku Bonifaceu te Margareti Navarskoj.

Analiza likova

Likovi: Julien Sorel, Louise de Renal, Mathilde

Julien Sorel – glavni lik romana i mladi čovjek s vizijom. Za razliku od svoje braće jedini je imao želju napraviti nešto konkretno sa svojim životom i postati netko i nešto. Iako ga je na početku vodila ambicija da se što prije popne u društvu, on je ljubavi dao prednost pa je tako popustio pred strastvenim osjećajima sa ženom gradonačelnika.

Promjena sredine i odlazak u sjemenište na školovanje pokazali su koliko je Julien željan znanja i napredovanja, pa se uspio dokazati kod opata što mu je na kraju otvorilo vrata prema markizu i daljnjem napredovanju.

Baš poput svakog normalnog čovjeka, tako je i Julien povremeno posrtao zbog ljubavi, a kako nije mogao ostati imun na markizovu kćer, na kraju je indirektno zbog te ljubavi, ali i ljubavi prema Louise doživio tragičan kraj kojeg možda ne bi bilo da se suzdržavao od zabranjenih osjećaja.

Na kraju je svojom ravnodušnošću na Mathildine pokušaje da ga spasi pokazao da mu vlastiti interesi ipak nisu bili na prvom mjestu, nego da su iskreni osjećaji najvažniji, pa makar i po cijenu gubitka života.

Louise de Renal – žena gradonačelnika koja iza sebe ima već dosta životnog iskustva. Već nakon prvog susreta s Julien shvaća kako ipak nije tako čvrsta jer se odmah zaljubi u prespektivnog mladića.

Kada je nju i Juliena netko htio otkriti pred njenim mužem, ona je pokazala koliko voli Juliena i odlučila ga zaštititi te reći kako je sve laž, pa čak ga i udaljiti iz mjesta iako joj je to bilo teško.

Mathilde – kćer markiza i djevojka koja je naviknula uvijek dobiti što želi. Na početku se poigrava sa osjećajima Juliena i daje mu miješane znakove sve dok ne shvati da je zaljubljena u njega.

Zahvaljujući Julienu odustaje od površnih flertova i po prvi put upoznaje iskrenu ljubav. Iako je Julien pred kraj života prema njoj pokazao ravnodušnost, ona je ostala uz njega i pobrinula se za pokop.

Biografija: Marie-Henri Beyle Stendhal

Marie-Henri Beyle Stendhal, francuski romanopisac i pripovjedač, rođen je u Francuskoj, 23. siječnja 1783. godine. Kada je imao samo sedam godina ostao je bez majke i odrastao je samo uz oca kojeg nije mogao podnijeti.

Školovao se u Grenobleu gdje je njegov otac radio kao odvjetnik, a 1799. godine otišao je u Pariz na školovanje u Politehničku školu. Nakon kratkog perioda odustao je od školovanja i pridružio se vojsci, koja ga je 1800. godine odvela u Milano gdje je služio kao potporučnik.

Nakon samo dvije godine napušta vojsku i provodi vrijeme u Grenobleu i Parizu i počinje se ozbiljnije baviti književnošću, kada su izašli neki njegovi radovi. Godine 1806. odlazi opet u vojsku u intendanturu. Poslije sedam godina koje je proveo u vojsci, napušta ovaj posao jer nije bio najboljeg zdravlja.

Godine 1814. vraća se u Milano, a u Italiji se zadržava sedam godina. Kada je optužen za špijunažu bio je prisiljen vratiti se u rodnu Francusku. To je bilo vrijeme kada je počeo koristiti pseudonim Stendhal s kojima je kasnije postao poznat.

U periodu između 1821. i 1830 živio je u Parizu i tada je objavio razne biografije poznatih književnika. U tom se periodu vratio i u Italiju kada je izašao prvi roman “Armance”.

Nakon revolucije 1830. godine u vrijeme monarhije Louis- Philippea počeo je raditi kao konzul u Trstu, a zbog čega je otišao iz Pariza. Prije toga je dovršio roman “Crveno i crno” koji je objavljen krajem 1830. godine.

Roman se temelji na istinitom događaju. Drugi roman koji ga je isto tako proslavio bio je “Parmski kartuzijanski samostan”, gdje je pisao o Italiji, Napoleonu te avanturama.

Nakon revolucije dobio je premještaj na jug Italije u malu luku Civitavecchiu gdje je ostao skoro do smrti, a na jednom od putovanja prema Parizu je umro. Bilo je to 23. ožujka 1842. godine.

Stendhal je bio poznat kao autor raznih knjiga o talijanskoj glazbi i slikarstvu, a za vrijeme kasnijih boravka pisao je i putopise. Iako je postao poznat po djelima “Crveno i crno” on nije stekao popularnost odmah jer je veliki značaj za književnost stekao tek u drugoj polovici 19. stoljeća.

Mnoga njegova djela su objavljena tek nakon njegove smrti jer je iza sebe ostavio velik broj tekstova od kojih mnogi nisu bili dovršeni. Stendhal je svojim radom doprinio kanonizaciji žanra jer se u njegovo vrijeme roman tek borio za ugled kakav danas ima.

Autor: S.Š.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>