Djeca božja

Djeca božja su roman Petra Šegedina u kojem ne postoji fabula onako kako su svi naviknuli, nego istina koja se odvija unutar samih junaka romana. Radnja u romanu je povezana s malom sredinom, mjestom Žrnovo na prekrasnom otoku Korčuli.

Petar Šegedin je iskoristio roman kako bi prenio svoja životna iskustva o životu na otoku. Život u malom mjestu skoro je uvijek obilježen tradicionalnom kršćanskom zajednicom u kojoj je vječno prisutan Bog kao sudac i promatrač svega što ljudi rade.

Roman Djeca božja nastoji utemeljiti određeni tip proze poznatiji kao moralistička proza zaokupljena najviše egzistenacijalnim situacijama te nastojanjima da ih se uspješno prebrodi. Svi likovi u romanu imaju svog osobnog demona i svi su neprekidno u nekoj potrazi za smislom života.

Kratak sadržaj

Priča počinje opisom male sredine u kojoj odrasta glavni lik Petar Stakan kojem je poput sve ostale djece rođene u Žrnovici usađeno kako svijet predstavlja napast koja svakoga može odvesti u grijeh. Tijekom takvog utjecaja na svijet djece veliku ulogu je imao svećenik Petar.

Don Petar je mjesni svećenik koji je koristio položaj koji je imao kako bi pripovijedao o svim napastima kojima se stanovnici moraju oduprijeti. Vrag je uvijek prisutan i samo čeka kako bi nekoga odveo s pravog puta. Nevolje glavnog lika Petra Stakana počele su zbog uobičajene dječje znatiželje.

Petar je poput većine djece širom svijeta u sebi imao usađenu potrebu da se odmakne od onog što su mu roditelji govorili i da istraži ono što je za njega bilo nepoznato. Don Petar je nakon ispovijedi djevojčice Anice saznao kako su ona i Petar radili ono što nisu smjeli.

Nešto loše je bila svijest o postojanju suprotnog spola. Glasinu o nemilom događaju proširila je Čintra, starica kojoj je jedini smisao u životu bio da zna što drugi rade. Spomenutim događajem Petar je najviše naudio svojoj obitelji.

Djed Petar, baka Kata, majka Komiška, tetka Šainka te stričevi Antunica i Ivan činili su Petrovu obitelj. Ali za dječakov odgoj najviše se brinula upravo majka Komiška koja se isto tako uvelike razlikovala od ostalih seljana. Odrasla je u većem mjestu Komiži gdje je postojao drugačiji način razmišljanja, a ipak je to bila gospodska sredina za razliku od Žrnovice.

Grijeh koji je Petar počinio trebao je biti tema mise, ali na kraju misa nije održana zbog pogibije Marcele, Petrove sestre. Ona je nakon onoga što je Petar učinio odlučila razmisliti o životu te se ohrabrila kako bi priznala osjećaje koje je gajila prema sakristanu Marku. Kada je nasrnula na njega on ju je odbio, a ne želeći živjeti sa sramotom izazvala je požar u kojem je izgubila život.

Suseljani su pretpostavljali kako izvor Petrova grijeha dolazi iz njegove obitelji i kako to nije slučajno. Tako su se dotakli njegovog strica Ivana koji je proputovao i obišao mnoge zemlje, a osim toga se oblačio i ponašao drugačije. Svi su bili upoznati s tim da Ivan vara ženu Piterkom, ženom čiji je muž radio u inozemstvu, a koja se sviđala i učitelju.

Stric Antunica je bolovao od tuberkuloze i sve je bio slabiji, a na zaprepaštenje mnogih odbijao je posljednju pomast. Bolest ga je udaljila od drugih, a jedinu je utjehu pronalazio u pisanju. Uz pomoć pisanja je htio pronaći smisao svog besmislenog života.

Nevina dječja radoznalost sukobila se sa željom da se poštuje određen način života. Zbog sve većeg pritiska okoline Petar je vjerovao kako se nalazi pod utjecajem vraga koji upravlja svakim njegovim postupkom. Smatrao je da nema nigdje prijatelja pa tako ni u obitelji i zato je odlučio pobjeći. Za bijeg je bilo najzaslužnije ogledalo u kojem je ugledao nekog drugog.

Namjera je bila da ode živjeti u divljinu, a prije toga je trebao samo napraviti sklonište. Silno je želio zaboraviti na pomisao da je u njemu vrag i htio je opet biti sretan. Kada se spustila noć počeo je panično trčati prema kući jer je vjerovao da ga gone vještice. Pao je u blizini kuće jer se prestrašio udara groma i onesvijestio. Ležao je nekoliko dana u krevetu, a kako je buncao majka je povjerovala da je opsjednut i zato je potražila pomoć tete Marije koja ga je liječila svetim moćima iz grada Rima.

Petar je proveo mjesec dana u krevetu, a jedino što je mogao čuti bilo je teško disanje strica Antunice, koji se jednom prilikom pojavio u njegovoj sobi. Petar se još više prepao i bio je još malen da shvati ono što mu je stric htio objasniti. Kako su dani prolazili tako ljudi više nisu razmišljali o Petrovu grijehu, osim njega koji je sada počeo razmišljati i o grešnosti suseljana. Po njemu se svaki njihov čin sukobljavao s vrijednostima koje je propovijedala crkva.

Smrt strica Antunice dovela je do preokreta u duši dječaka u kojem je sve više jačala težnja prema mučeništvu i mistici. Petar je bio uvjeren da će žrtvovanjem iskupiti grijege svih onih koji su radili pogrešne stvari i steći milost Božju. Uz pomoć dječaka Nikole i Kusa u spilji je napravio malo svetište.

Tada je Petar odlučio organizirati Veliki petak. Ostalim dječacima još uvijek nije bilo jasno zašto Petar tako ozbiljno pristupa onome što su oni smatrali samo igrom, a kada su ga ugledali omotanog u bijelo platno bilo im je jasno što hoće učiniti, pa su odmah pobjegli. Petar je bijeg doživio kao izdaju, a budući da je bio uvjeren da će mu se rugati ako nešto ne poduzme, uzeo je čavao i zabio ga kroz lijevu ruku te se tako pribio na križ.

Biografija: Petar Šegedin

Petar Šegedin je romanopisac i pripovjedač s velikim brojem objavljenih djela. Rođen je 8. srpnja 1909. godine u malom mjestu Žrnovo na prekrasnom otoku Korčuli gdje je upisao i završio građansku školu.

Vrijeme koje je proveo na otoku u velikoj mjeri je utjecalo na njegovo stvaralaštvo i razvoj kao umjetničke osobe koja je svoj život provela posvećena pisanju brojnih djela. Zbog daljnjeg školovanja bilo je vrijeme da Petar krene izvan male sredine, pa je tako u Dubrovniku završio učiteljsku školu, a u Zagrebu Filozofski fakultet.

Godine 1936. počeo je živjeti u Zagrebu pa je tako prvo radio kao nastavnik, a samo godinu dana kasnije počeo je objavljivati radove pojedinim edicijama i zagrebačkim časopisima. Rat koji je uskoro uslijedio utjecao je i na Šegedina.

On je ratno razdoblje proveo kao sudionik antifašističke borbe, a nakon rata je radio kao urednik i tajnik Leksikografskog zavoda te tajnik Matice hrvatske. Nakon rata odlazi u Pariz gdje je proveo četiri godine. Povratkom u Zagreb počeo je djelovati kao profesionalni književnik.

Književno stvaralaštvo Petra Šegedina obilježila je atipična i moderna proza u kojoj je obradio teme povezane s egzistencijalizmom. Potvrdu velikog autora stekao je romanima "Osamljenici" i "Djeca božja" u kojima se pozabavio životnim situacijama.

Sva djela Petra Šegedina zbog tematike kojim su se bavili, a time najviše suvremenom problematikom društva dovelo je do toga da su osigurala čitatelje za generacije koje dolaze. Nisu ograničena vremenom u kojem se nastala.

Najpoznatija i najvažnija djela su putopisi: "Na istom putu"; romani: "Osmaljenici", "Djeca božja"; pripovijetke: "Mrtvo more", "Sveti vrag", "Proza", "Sveti vrag", "Orfej u maloj bašti"...

Petar Šegedin je umro 2. rujna 1998. godine.

Autor: S.Š.