Tražite savršen poklon za Božić? Nabavite električni bicikl!

Novela od Stanca

“Novela od Stanca” je komedija koju je napisao Marin Držić. Ona je jedina njegova komedija koja je ostala posve očuvana. Radi se o djelu napisanom u jednom činu sastavljenom od sedam prizora. Komedija je napisana 1550. godine za vjenčanje dubrovačkog plemića Martolice Džamanjića.

Budući da je napisana za zabavu, ovo djelo u sebi ima mnogo elemenata farse. To znači da nema neku veliku književno-umjetničko vrijednost jer ne služi ničemu osim zabavi publike. Djelo ne kritizira društvo, niti pojedinca, jedno se njemu ismijava. Nema veliku ni važnu pouku, a sama radnja ne obiluje nekim velikim i zanimljivim događajima, važnim zapletima i raspletima. Ona je lagano i pitko djelo, razumljivo svima. Budući da je napisana i jednostavnim jezikom, ali i nekim vulgarnim izrazima, bila je jako zanimljiva i publici nižeg sloja. Otuda i njena popularnost. Ova komedija je zabavna, a humor gradi na lakovjernosti neukog i siromašnog čovjeka, koji misli da mu se napokon u životu osmjehnula sreća.

U 316 rimovanih dvanaesteraca oko četrdeset puta ponovile su se riječi kao što su mladost i starost. Kada se vesela i razigrana mladež iz Dubrovnika našali sa seljakom iz malog mjesta. Bit smijeha i urnebesa nije u razlici između gospode i priprostog puka, nego u istini da se s čovjekom mogu našaliti samo oni koje nepromišljeno vode život jer su još uvijek dovoljno mladi i neopterećeni životnim problemima.

U djelu jasno vidimo razliku između stava, razmišljanja i života gradskog čovjeka i seljaka. Također, vidi se i razlika između svijesti mladih ljudi i staraca. Gradski ljudi u ovoj komediji sebe smatraju gospodom, pa time vrjednijima od ostalih. Misle da im to daje za pravo da omalovažavaju i poigravaju se s onima manje pametnima i, u krajnjem slučaju, manje sretnima od njih samih. Upravo je ovo glavna odlika gradskim mladića, Džive, Vlaha i Miha.

Stanac je s druge strane, njihova čista suprotnost. On se sam po sebi osjeća manje vrijedim og gradskih ljudi, pa tako i od trgovca Dugog Nosa, u kojeg se Dživo prerušio. Stanac vjeruje da su bogatiji od njega i bolji, pametniji, pa lako pada pod njihov utjecaj i vjeruje im na riječ. On jest lakovjeran i pomalo izaziva sažaljenje u čitatelju. Njegova žrtva i trud izazivaju milost u čitatelju, ali ne i u ostalim likovima u djelu (a možda ni u tadašnjoj publici). Današnji čitatelj u Stancu vidi starca koji želi prodati svoju robu kako bi bar nešto zaradio. Ta roba je sve što ima i spreman je bdjeti cijelu noć na gradskom trgu, samo da to i sačuva. Upravo zbog toga se ta šala danas čini toliko okrutnom.

Ali Držić je svojevremeno njome izazvao mnogo smijeha. Djelo je napisano dubrovačkim dijalektom, ali je uz napomene dosta razumljiv i nije ga teško ni čitati ni razumjeti.

Vrsta djela: komedija

Vrijeme radnje: sredina 16. stoljeća

Mjesto radnje: Dubrovnik

Tema djela: šala koju su mladi Dubrovčani priredili starom i naivnom seljaku

Ideja djela: nečija naivnost drugima može biti izvor zabave

Kratak sadržaj

Jedne karnevalske noći u Dubrovniku susreću se Dživo Pešica, Vlaho i Miho, mladići kojima je bilo samo do zabave. Vrijeme komedije je renesansno doba Dubrovnika. Mladići su se sreli tijekom karnevala, a kako su bili maskirani skoro su se potukli jer se nisu prepoznali. Kada su shvatili što se dogodilo odlučili su se našaliti s nekim seljakom, a kada im je prišao stranac opet su posegnuli za mačevima.

Nakon što su primijetili da je stranac njihov prijatelj Dživo upitaju ga zašto se obukao u Vlaha, a on im je objasnio kako se isto tako htio našaliti sa seljakom i tako počinje njegovo pripovijedanje o seljaku malih primanja. Nakon što nije uspio pronaći mjesto gdje će noćiti odlučio se odmoriti uz gradsku fontanu.

Mladići su u tom trenutku odlučili stvoriti novelu. Ostali su ostali skriveni, a Dživo je prvi počeo i nakon što se maskirao prilazi seljaku da ga pita zašto je sam. Siromašan čovjek mu je počeo objašnjavati kako nije imao drugdje noćiti, a ovako može paziti da mu netko ne ukrade blago koje je nosio sa sobom.

Seljak je cijelo vrijeme pazio na sir, kozle i plate. Sva dobra koja je imao uz sebe starac je morao paziti da ih na kraju može prodati. Dživo mu se potom obrati kao bogati trgovac iz mjesta Gacka, koje se nalazilo u Bosni i Hercegovini. Na početku ga je htio zadiviti svojom sposobnošću trgovanja.

Nakon što je shvatio da mu stranac sve više vjeruje i da mu se počeo diviti Dživo je naumio slagati mu kako je tijekom jedne posjete Dubrovniku imao susret s vilama koje su ga pomladile. To se dogodilo upravo na mjestu gdje se nalaze njih dvojica i starac se sve više počeo čuditi priči koju mu je ispričao ovaj neobični trgovac, koji tako dobro umije pričati.

U tom trenutku Dživo saznaje od starca da se zove Stanac iz mjesta u Crnoj Gori, pored rijeke Pive. Dživo mu se pritom predstavi kao Sedmi Muž. Nije trebalo dugo da uvjeri Stanca kako bi se i on mogao pomladiti te iste noći, a sve što treba učiniti je pričekati dolazak vila.

Htio ne htio u Stancu se polako počela buditi čežnja za mladošću te osjećaj nepravednosti zbog prolaznosti života. Uz sve to Stanac ima u selu koje je ostavio iza sebe voljenu čija bi ljubav ponovno planula kada bi se on iz grada vratio mlad kao nekada. Ona je predstavljala motiv više da uspije u svom naumu.

Starac se toliko obradovao da je već vidio svoju Mionu kako mu veselo trči u zagrljaj jer je njen dragi opet mlad kao nekada. Dživo odlazi i ostavlja Stanca pod dojmom svega što je upravo čuo. Dživo se potom vraća svojim prijateljima koji nisu mogli vjerovati kako je malo trebalo da seljak povjeruje u sve što je Dživo rekao.

U tom je trenutku nailazila skupina ljudi maskiranih u vile. Trojica mladića ih pozovu i zamole da dovrše šalu koju su oni započeli. Jedna posve obična ljudska želja toliko je okupirala mozak Stanca da je na kraju umjesto duborvačkih maškara iza kojih su se skrivali veseli domaćini, ugledao vile.

Maškare su u tom trenutku prišle Stancu i rekle kako ga mogu ako žele pretvoriti u bilo što, pa se tako može probuditi kao buha, magarac, čudovište ili ptica. Sav prestrašen da to zaista ne učine, Stanac ih je zamolio da ga pretvore u mladića od dvadeset godina, na što su varalice pristale jer njima je bilo samo do dobre šale.

Zapovijedili su mu da šuti dok ga pomlađuju na što je starac pristao. Tada su mu obrijali bradu i namazali lice mašću te odnijeli sir, kozle i plate, ostavili novac koliko je sve to vrijedilo te nošeni radošću koju su osjećali, nestali među prekrasnim dubrovačkim palačama.

Kada je shvatio što se dogodilo Stanac je počeo vikati kako je prevaren i da treba uloviti varalice. Nakon što je postao svjestan velike prevare Stanac spozna da je sudbina svakog čovjeka da korača prema svom kraju i da se sva gorčina sastoji u tome da je čovjek pri svakom koraku sve više svjestan činjenice kako se ne može okrenuti nazad i krenuti ispočetka.

Likovi: Stanac, Dživo, Vlaho i Miho

Biografija: Marin Držić

Marin Držić je ostao zapamćen kao jedno od najznačajnijih imena hrvatske književnosti iz vremena renesanse. Rođen je u Dubrovniku, 1508. godine, u velikoj obitelji trgovaca kao dvanaesto dijete.

Obitelj Držić je osim Marina dala još jedno veliko ime, Džoru Držića poznatog kao petrarkističkog pjesnika. Za razliku od velikih imena koja su nešto značila kako laicima tako i stručnjacima, obitelj nije imala sreće u trgovačkim poslovima, pa je u gruboj i oštroj kapitalističkoj utakmici vrlo brzo gospodarski propala, a to je kasnije imalo utjecaja na Marinov život.

O Marinovom životu u ranijoj fazi nema puno informacija, ali je poznato da je 1526. godine imenovan upravnikom crkve u Dubrovniku Svih Svetih koja se zvala Domino. Kako je obitelj Držić imala pravo nadzora nad spomenutom crkvom, Marin je ipak imao i određene beneficije.

Dvije godine kasnije je uslijedio veliki momenat u Marinovom životu kada je izabran za orguljaša u katedrali, a još važnije od toga je bila potpora u obliku 30 dukata kako bi mogao otići u grad Sienu na nauke.

Boravak u Sieni je utjecao na njegovo književno stvaralaštvo jer je Siena tada predstavljala renesansno središte u koje su dolazili studenti iz cijele Europe i u kojem je kazalište bilo razvijeno. Dok je boravio u Sieni Držić je bio vicerektor sveučilišta te upravitelj studentskog doma. Unatoč svemu Marin nije dovršio studij prava.

U Sieni je boravio nekoliko godina, a u Dubrovnik se vratio 1545. godine. Ubrzo nakon povratka počeo je raditi za grofa iz Austrije Christopha Rogendorfa. U njegovoj službi je proveo dvije godine radeći kao komornik i tumač na putovanjima u Carigrad te Beč.

U Dubrovniku je živio od 1545. – 1562. godine. Upravo se ovo vrijeme smatra najplodnijim periodom kada su nastala skoro sva njegova najpoznatija djela. Unatoč tome u isto vrijeme je trpio neuvažavanje onog što radi te slabo plaćene poslove.

Godine 1548. “Pomet družina” izvela je njegovu komediju Pomet. Te godine je napisao pastoralu “Tirena” prikazanu iduće godine pred Kneževim dvorom. Mnogi su ga optuživali da je u djelima kopirao književnika Mavra Vetranovića. Branio se, a pritom mu je pomogao i sam Vetranović svojom pjesmom “Pjesanca Marinu Držiću” u kojoj je odbacio sve optužbe.

Godine 1559. prikazana je “Hekuba”, tragedija koja je ništa drugo nego prepjev Euripidove tragedije. Hekuba je nastala zahvaljujući obradi Lodovica Dolcea. Sve veće neslaganjae sa sugrađanima zbog zabrane prikazivanja Hekube dovelo je do toga da je Držić napustio Dubrovnik i otišao živjeti u Veneciju.

Godine 1563. počeo je raditi kao kapelan mletačke nadbiskupije i na tom mjestu ostao do kraja života. U Veneciji se pridružio svom bratu slikaru Vlahi Držiću. Godine 1566. odlazi u Firenzu i upušta se u veliki pothvat, a to je urota protiv vlasti iz Dubrovnika.

Poslao je pisma toskanskom vojvodi Cosimu I. Medicejskom tražeći od njega pomoć da mu pomogne u rušenju tadašnjeg režima. Cosimo mu nije odgovorio, ali pisma su otkrila svu diskriminaciju i nepotizam tadašnje dubrovačke vlasti. Umro je iznenada u Veneciji, 2. svibnja 1567. godine i pokopan je u crkvi sv. Ivana i sv. Pavla.

Autor: S.Š.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>