Tražite savršen poklon za Božić? Nabavite električni bicikl!

Otac Goriot

Otac Goriot je jedan od najpoznatijih romana Honore de Balzaca koji je nastao u sklopu epopeje Ljudska komedija koja nastaje iz autorove želje da opiše sve značajne teme francuskog društva tog doba. Ovaj roman je dio ciklusa Prizori iz privatnog života.

Naglasak romana je na poimanju novca te su likovi u skladu s tim okarakterizirani prvenstveno njihovim socijalnim statusom. Radnja se odvija dobrim dijelom u pansionu gospođe Vauquer koji je podijeljen na tri kata i nekoliko stanova. Sama organizacija pansiona daje svojevrsni prikaz društvene hijerarhije.

Oni koji si to mogu priuštiti su u stanovima, ostali su u sobama, posluga stanuje na tavanu. Središte radnje zauzimaju dva lika, otac Goriot i student Rastignac. Otac Goriot daje sve što ima kako bi njegove kćerke dobro živjele, no one nisu sposobne pokazati nimalo zahvalnosti. Rastignac je mladić koji dolazi iz siromašne obitelji u Pariz s velikim planovima o uspjehu. Na kraju je on jedini koji se brine za bolesnog i umirućeg oca Goriota.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: 1819. godina

Mjesto radnje: Pariz

Kratak sadržaj

Radnja započinje opisom prostora u kojemu se odvija. Četvrt u kojoj se nalazi čuveni pansion gospođe Vauquer, prikazana je kao tmurna, puna ruševina i ispunjena mnogim patnjama i prijetvornim radostima. Pripovjedač se pita hoće li ovu priču moći razumjeti i ljudi izvan Pariza, kojima nije poznata ulica Neuve-Sainte-Genevive.

Pansion gospođe Vauquer bio je otvoren za one koji su se samo pretplatili za ručak, te za stalne goste. Pansion trenutno koristi sedmero ljudi. Prvi kat je bio podijeljen na dva bolja stana, u lošijem je stanovala gospođa Vauquer, drugi je nastanila gospođa Couture, udovica bivšeg republikanskog činovnika.

Odmah pored nje je stanovala djevojka po imenu Victorine Taillefer. Drugi kat je također bio podijeljen na dva stana, jedan je bio rezerviran za Poiretea, u drugom je bio gospodin Vautrin. Vautrin je bio muškarac od četrdeset godina, brinuo je o svom izgledu pa je bojao zaliske i nosio crnu periku te je svima govorio kako je prije bio trgovac.

Treći kat organiziran je tako da se sastoji od četiri sobe, od koje su dvije bile nastanjene. Jednu sobu je unajmila djevojka, gospođica Michonneau, a druga je bila za bivšeg tvorničara rezanaca i makarona, a svi su ga zvali otac Goriot.

Preostale dvije sobe nisu imale ustaljene stanovnike već bi se izmjenjivali, uglavnom studenti. Trenutno je jednu sobu iznajmljivao student prava Eugene Rastignac. Tavan je služio za sušenje rublja, a dvije potkrovne sobe bile su za kućnog slugu Cristophe i kuharicu Sylvie.

Svi likovi su socijalno određeni. Njihova glavna karakterizacija je njihova razina bogatstva ili siromaštva, također je naglašena razina njihove nemoćnosti, te su često određeni njihovom prošlosti. Glavno mjerilo u pansionu je novac.

Za svakoga od stanovnika je bilo jasno kako su završili u pansionu, ali nikome nije bilo jasno kako je otac Goriot završio u takvoj bijedi. Gospođa Vauquer je često prevrtljiva, a Vautrin se također s jedne strane predstavlja kao dobričina, no naslućuje se da bi mogao biti izdajnik.

Misterija oko oca Goriota se pojačala kad su saznali da su dvije otmjene djevojke koje je on često ispraćao zapravo njegove kćerke. Tek tad njegov status nije bio jasan. Otac Goriot je polako počinjao trošiti sve manje, preselio se na treći kat u sobu, te se vidljivo odrekao brijača i duhana. Promjena se mogla vidjeti na njegovu licu i tijelu. Njemu je bilo važno da nekako dođe do novaca i usreći svoje kćerke, ostalo ga nije puno zabrinjavalo.

Nakon što je dan detaljan opis pansiona, oca Goriota i njegova stila života te ljubav gospođe Vauquer koja je ostala neuzvraćena, pažnja se prebacuje na studenta Eugenea de Rastignaca. Rastignac je bio očaran gradom kad je stigao. Ubrzo je to divljenje preraslo u potrebu za posjedovanjem svih tih raskošnih stvari. Odlučio si je pronaći zaštitnicu kad je shvatio kako žene u tom društvu imaju dosta utjecaja.

Rastignac je poticao iz siromašne obitelji koja se žrtvovala kako bi on živio lagodno i mogao studirati. Na savjet tetke de Marcillac, koja je imala poznanstva u plemićkim krugovima, obratio se gospođici de Beauseant i tako ostvario svoj plan i pridružio se toj sferi pariškog društva. Njegovi planovi o bogaćenju su se množili, odlazio je na plesove, družio se s plemićima.

Jedne večeri je promatrao oca Goriota koji je pripremao srebro koje će odnijeti u zakup. Pričao mu je o gospođici Restaud, njegovoj simpatiji da bi mu kasnije otac Goriot rekao da je to njegova kći. Rastignac se jednog dana pridružio gospođici Beauseant i iskusio aristokratski život u svoj njegovoj raskoši. Kočijom su se uputili prema kazalištu.

Tad je upoznao i drugu Goriotovu kćerku, gospođu Delphine de Nucingen. Gospođa Restaud ga je ignorirala jer je jednom slučajno spomenuo njenog oca. Kasnije je shvatio da su se sestre odrekle jedna druge, kao što su odbacile i oca. Rastignac se ubrzo počeo dodvoravati i flertovati s gospođom de Nucingen, ona je na to odgovarala hladno iako joj je godilo.

Rastignac je sad morao proširiti svoj plan, nije znao mačevati, niti je imao otmjenu odjeću, a to je bilo važno za kretanje u visokom društvu. Napisao je majci i sestri emotivno pismo u kojemu je iznio svoje planove o uspjehu. Majka mu obeća dati novac koji ima kako bi on ostvario svoje planove.

Rastignac je ispričao svoje planove ocu Goriotu nakon čega su se sprijateljili. Jednog dana gospođa Delphine pozove Rastignaca i prizna da je duboko nesretna te ga pošalje u kockarnicu sa svojih sto franaka, sve što je imala. Rastignac nije znao puno o kockanju. Stavio je sve na broj 21, koliko je star i osvoji. Zatim odigra još jednom i opet osvoji.

Gospođa Delfine je bila oduševljena. Priznala je kako je ušla u loš brak, ona je donijela sav miraz i sad je ostala bez ičega. Dala je njemu dio i obećala da će otići u kazalište i objedovati skupa. Rastignac sve to ispriča Goriotu te mu ostavi novac koji mu je Delphine ostavila.

Rastignac je nastavio s kockanjem, ali sreća ga više nije pratila. Počeo je gubiti i ulaziti u dugove. Vautrin je sve to lukavo primijetio pa je dijelio studentu savjete ujedno ga i vrijeđajući. Jednom mu je posudio novac, Rastignac ga se bojao i nije mu vjerovao, ali bio je očajan.

Ubrzo se otkrio pravi identitet Vautrina, naime pravo ime bilo mu je Jacques Collin. Bio je robijaš koji je čuvao novac od drugih robijaša pa ga kasnije davao bjeguncima ili njihovim obiteljima. To je sve ispričao tajni agent koji je jednom prišao u parku gđici Michonneau. Ona je pristala za 3000 franaka uliti napitak u Vautrinovo piće.

Vautrin je popio napitak i otkrio se njegov pravi identitet kad su se pojavila slova na njegovoj koži. Nakon toga dogodilo se nekoliko stvari. Gospođica Victorine se obogatila milijunima koje je naslijedila. Gospođica Delphine javila je Rastignacu da su ona i njen otac kupili stan u koji će se preseliti, a Vautrin je uhićen.

Ispostavilo se da je muž gospođe Delphine založio sav njihov novac tako da je ona sad ostala bez ičega. Pojavila se i druga sestra kod oca kojoj se dogodila slična situacija. Uložila je sve svoje dijamante kako bi spasila život svom mužu i sad je propala.

Oca Goriota je to razljutilo jer je zbog svojih kćeri ostao bez svega i više nije bio u stanju plaćati njihove dugove. Kako bi im pomogao Rastignac podigne mjenicu koju mu je dao Vautrin na 12 000 franaka i potpiše Goriotovo ime. Od toliko brige i stresa, otac Goriot se razbolio. Po Rastignacu je slao molbe kćerima da ga posjete, ali obje su imale važnijeg posla.

Jedini koji se brinuo o bolesnom Goriotu bio je Rastignac. Gđa Restaud se pojavila, ali prekasno, shvatila je da je bila nezahvalna, ali otac je već bio mrtav. Nitko se od njih nije htio pobrinuo za očev pogreb, pa je Rastignac i to organizirao. Na kraju se nitko nije pojavio na sprovodu.

Likovi: Eugene de Rastignac, otac Goriot, gospođa Vauquer, stanovnici pansiona, Delphine i gđa Restaud

Biografija: Honore de Balzac

Honore de Balzac je rođen 20. svibnja 1799. godine u mjestu Tours u Francuskoj. Umro je u Parizu iscrpljen zbog neprestanog rada i brige o dugovima, 18. kolovoza 1850. godine, u 51. godini života. Balzac je rođen u građanskoj obitelji. Odlučio je studirati pravo, ali nije imao veliku podršku obitelji pa je krenuo dalje svojim smjerom.

Odselio se u Pariz i počeo se baviti književnosti. Na početku su ga pratili neuspjesi, nije se uspio iskazati u književnom svijetu te je počeo imati sve veće dugove. Radio je kao štampar što je samo povećalo dugove, ali bio je uporan i na kraju je uspio pokazati svoju spisateljsku vrijednost.

Pisao je o svakodnevnom životu običnog čovjeka, odlučio je prikazati surovu realnost potlačenih i imućnih koji su imali svu moć. Romane i pripovijetke koje je pisao sve skupa je objedinio i nazvao ljudskom komedijom. U rasponu od dvadeset godina napisao je preko stotinu djela.

Najpoznatija su Ljudska komedija epopeja sastavljena od 92 romana, zatim Otac Goriot, Izgubljene iluzije, Rođak Pons, Seljaci.

Autor: A.M.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>