Antun Branko Šimić se počeo baviti pisanjem u vrlo ranoj fazi svoga života, tako da njegova zbirka pjesama izlazi 1920. godine, u njegovoj dvadeset i drugoj godini. Stihovi u pjesmama su minimalistički, ali su originalni upravo u toj svojoj jednostavnosti.
Autor je prvijenac po tome što prvi u hrvatskom pjesništvu koristi nevezani odnosno slobodni stih u kojemu je izostavljena interpunkcija te stihovi tako dobivaju vizualnu snagu. Pjesme su uglavnom više misaone nego što su nabijene emocijama.
Česte teme su potraga za smislom ljudskog postojanja, taj proces i sam život je često opisan kao mukotrpan, ispunjen osjećajima boli. Također se često situacije odvijaju na granici između života i smrti.
Atmosfera njegovih pjesama je uglavnom sjetna, s dekadentnim ugođajima, umjetnost se tu postavlja kao nešto posebno uzvišeno, i svrha umjetnosti prema njemu je u njoj samoj. Zbirka je složena od 48 pjesama i smatra se jednom od najboljih hrvatskih pjesničkih zbirki.
Pjesnici
Ova pjesma je ujedno i prva pjesma u zbirci. Misao koja prevladava je ideja da svijet u kojemu nema čuđenja nije ljudski, nijem je. Posebno je važan taj izraz čuđenje, jer on predstavlja propitivanje, promatranje svijeta oko sebe na nov način, proučavanje. Autor tako naglašava važnost primjećivanja da postoje različiti vidovi stvari i kako je upravo u različitim perspektivama čar života.
Pjesma započinje stihom "Pjesnici su čuđenje u svemiru", rečenica je izdvojena kao posebna ritmička cjelina i odmah se čitatelja navodi na zaključak kako pjesma govori o tome da se često ljudi čude pjesnicima, ali zapravo ih ne razumiju.
Jedan od razloga tog nerazumijevanja je činjenica da upravo pjesnici promatraju svijet na drugačiji način, čude se svijetu i vide ga na drugačiji način no što ga vide neki obični ljudi. Pjesnici vide, odnosno osjećaju nešto više u svijetu koji ih okružuje što im nužno daje širu perspektivu života i onda im to omogućuje da taj pogled na svijet prenesu u svoja djela.
Indikativni su i stihovi koji govore o očima pjesnika koje nisu mrtve već su širom otvorene i mogu se percipirati kao svojevrsna savjest svijeta. To su oči koje su sposobne vidjeti u daljine i dubine koje obični ljudi ne vide nužno. Dalje se navodi kako su pjesnici sposobni vidjeti ljepotu u stvarima koje možda druge ljude ostave ravnodušnima.
Također je tu ključan njihov talent koji im omogućuje da vide ljepotu tamo gdje to nije očito. Autor naglašava kako je to važno, jer da nema tih pjesnikovih očiju svijet bi bio dosadan. Upravo umjetnici preuzimaju na sebe ulogu onih koji osluškuju, primjećuju što se događa oko njih.
Zadatak pjesnika je podizati moral ljudi, boriti se za širenje svijesti i za razvoj umjetnosti koja će potaknuti razvoj kulture koja je neophodna za razvoj civilizacije. Autor ne koristi puno stilskih figura, ali može se reći da metafora prevladava. Šimić je s ovom pjesmom pokušao prenijeti koja je to uloga pjesnika u svijetu.
Pjesma se sastoji od tri strofe nejednake dužine. Imamo kružnu kompoziciju pjesme što znači ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme.
Moja preobraženja
U ovoj pjesmi lirski subjekt govori o tome kako je život mučan i težak. Život je percipiran kao prokletstvo koje traje u nedogled i kojemu nema kraja sve dok ne nastupi smrt. Autor navodi kako pati svaki dan i moli Boga da ga riješi tih muka. Izvor njegove patnje je pjesnička duša, koja jednostavno vidi i osjeća više nego netko drugi. Stvari se zbog toga mnogo teže podnose i prihvaćaju.
Lirski subjekt se u pjesmi izražava kao umjetnik u trenutku kad govori ja pjevam, gdje pjevanje predstavlja njegovo umjetničko izražavanje koje je ujedno i glavni izvor njegove patnje. Njegova sposobnost viđenja svijeta očima umjetnika ujedno je za njega blagoslov i često prokletstvo.
Jedini način da se riješi te muke lirski subjekt vidi u smrti. Izmoren je stalnim mijenama njegova života, neprestane izmjene dobrih i loših događaja su ga iscrpile te smatra kako će spas pronaći upravo u umiranju.
Možemo izdvojiti i motiv zvijezde koja može označavati konstantu u pjesnikovu životu i oblik točke vodilje, kao nešto što ne podliježe promjenama pa mu pruža osjećaj sigurnosti. Pjesnik govori izravno o mijenama, ali možemo primijetiti i suptilniji prikaz prijelaza iz tamno u svijetle trenutke čime se ujedno život prikazuje kao nešto konstantno promjenjivo. Na početku govori o crnim bezdanim noćima, zatim u sljedećem stihu govori o kristalnom jutru, koračanju livadom, ali opet se sve zaokružuje sumornim mislima.
Iako pjesnik priželjkuje smrt, ona ovdje ne označava konačan kraj već svojevrsno preobraženje, nakon toga pjesnik će trajati i dalje, daje se nagovještaj vječnosti.
Povratak
Pjesmom Povratak Šimić opisuje svoju vječnu ljubav. Također opisuje što za njega znači ljubav. Ljubav koju on osjeća ne traži ništa zauzvrat, ona je altruistička, i ujedno njemu samom pruža osjećaj užitka jer ima mogućnost pružiti taj osjećaj ljubavi. To je za njega užitak.
Pjesnik zatim navodi kako će se i nakon njegove smrti on nalaziti pored svoje drage, u obliku crne sjenke. Iako motiv crne sjenke može potaknuti negativne osjećaje, lirski subjekt naglašava kako bi ta crna sjenka funkcionirala kao zaštitnik, nikako ne bi bila prijetnja. Iako takva pojava može biti zastrašujuća, autor objašnjava da se osoba koja je patila i za vrijeme života od takvog crnila duše može pojaviti poslije jedino u takvoj formi.
Dalje navodi, kako se on nalazi u zamrznutom trenutku, on je sada u prošlosti zauvijek stoji uz nju te naglašava kako je on vječan sve dok je i njegova ljubav takva. U jednom trenutku koristi motiv krika koji može označavati strah, ali i opomenu.
Autor ove pjesme doista je umro mlad i ostavio svoju dragu iza sebe, pa možemo spekulirati oko toga da su pjesme unutar zbirke nadahnute predosjećajem i slutnjom skore smrti. Stihovi pjesme su slobodni i isprekidani. Atmosfera koja se postiže u pjesmi je mračna i sumorna.
Opomena
Ova pjesma ima slobodan i jednostavan stil, može se reći također da je napisana u ekspresionističkoj maniri. Kompozicijski se sastoji od četiri strofe, svaka od njih ima tri stiha. Svaka strofa završava uskličnikom.
Dominira motiv zvijezde čije se tumačenje dijelom transformira tijekom pjesme. U prvoj strofi kada se spominju zvijezde one označavaju nešto uzvišeno, nedostižno, no sve u svemu i dalje vidljivo. To je nešto čemu težimo, i trebamo ustrajati u tome te ih pokušati doseći bez obzira na strah.
Zatim slijedi druga strofa u kojoj zvijezde predstavljaju nešto duhovno i ta duhovnost mora preplaviti čitavo tijelo te će iz toga proizaći smisao života. To se odnosi na nešto iznimno vrijedno, nešto što nije materijalno kao što je ljubav, sreća. Zvijezde su ovdje one sitnice koje čine život vrijednim življenja.
U trećoj strofi zvijezde označavaju ono što i jesu, nebeska tijela, koja promatramo za vrijeme života, ali morat ćemo ih napustiti u trenutku smrti, ali tada ćemo postati dio njih, ako smo to svojim životom zaslužili. To znači da se tijekom života nismo bojali, već smo posegnuli za zvijezdama, i živjeli ispunjeno. Tada slijedi krajnje vječno duhovno stanje, što se prikazuje opet motivom zvijezda na kraju pjesme. Pjesnik nas želi navesti da ne razmišljamo samo o materijalnom već da dopustimo sami sebi da naš duhovni život dođe do izražaja.
Biografija: Antun Branko Šimić
Antun Branko Šimić je rođen 1898. godine u Hercegovini. Umro je vrlo mlad, s dvadeset i sedam godine, od tuberkuloze. U Drinovcima je pohađao osnovnu školu, zatim ide u gimnaziju u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima te naposljetku u Zagrebu. Pisanjem se počeo baviti vrlo rano, sa svega 14 godina.
Možemo ga prvenstveno smatrati pjesnikom, zatim esejistom,prevoditeljem i kritičarem. U razdoblju od 14. do 17. godine pisao je pejzažnu liriku, taj period se naziva njegovom matoševskom fazom. Prvu zbirku pjesama objavio je u Vinkovcima 1913. godine.
Književnošću se bavio i profesionalno te je od pisanja živio. Godine 1915. se seli u Zagreb, a 1920. objavljuje zbirku pjesama Preobraženja.
Autor: A.M.
Odgovori