Ovaj nam putopis otkriva temperamentnog pisca koji je u svakoj prilici i na svakom mjestu osjećao živu potrebu da istakne vlastito stanovište i želju da izrazi lični dojam koji u putopis informativnog karaktera ni u kom slučaju ne ulazi. Nemčić ne putuje samo zato da čitaocu pruži objektivan opis putovanja, ne piše samo zato da čitaoca upozna s geografijom, već svoje putovanje najviše opravdava upoznavanjem novih ljudi, traganjem za smislom pejzaža kroz koji prolazi i nastoji da mu sve to bude samovaljani povod da izrazi svoj stav i nazor o ljudima, krajevima i običajima s kojima se na putovanju upoznao.
On, ponesen svojim pripovjedačkim temperamentom, često skreće od osnovne teme i umjesto da pruži goli objektivni opis putovanja, započinje veletrizirati, tj. njegov putopis postaje imaginativna proza. Nemčiću je uspjelo da kroz svoje djelo pruži uvjerljive dokaze o vlastitim osjećajima, o utiscima što su ih razne situacije i životne nedaće ostavile na njega i da u određenim situacijama izrekne svoja mišljenja o raznim društvenim i umjetničkim pojavama u svijetu.
Za njega je pripovjedalački ton mnogo važniji od predmeta o kojem se priča, a isto su tako utisci značajniji od autentičnosti opisa, podataka i povoda.
Nemčić je u Putositnicama uspio u sferi jednog književno još posve nerazvijenog jezika stvoriti djelo sa vrlo diferenciranim stilom koji se naziva feljtonskim. Putositnice su, pored šala, doskočica i peckavih primjedbi, pune člančića, raspravica, odlomaka, epizoda na prašnjavoj cesti, koje često sa samim opisom puta nemaju nikakve veze, na mnogim mjestima pisac, umjesto da opisuje predmet svog pohoda ili pored takvog opisa, iskazuje misli i čuvstva što ih je, ono što je vidio, probudilo u njegovoj duši.
Iznosi sitnice s putovanja koji za sam putopis nemaju mnogo važnosti.
Nemčić piše stilom izvještavača, ali u svim drugim prilikama njegov stil poprima oznaku pisca sklonog da svoju ulogu istakne na svakom mjestu i u svakoj prilici.
Drugi dio Putositnica, objavljen posmrtno, nije ni izdaleka dosegao vrijednost prve knjige i to se može objasniti i činjenicom da ono što je napisano i sačuvano nije bilo ništa drugo no nacrt budućeg putopisa koji, nažalost, nije nikada završen.
Kratak sadržaj
Rekonstrukcija Nemčićevih putovanja
Krenuo je iz Ludbrega na Pokladni utorak, tj. 28. veljače 1843. i istog dana stigao u Križevce. Drugog dana je već stigao u Zagreb gdje je i prenoćio. Put se zatim otegao tako da je tek 7. ožujka stigao u Rijeku. Poslije obilaska Bakra i Kraljevice vraća se u Rijeku i nastavlja put prema Trstu, kamo je stigao predveče 10. ožujka i sutradan oko ponoći produžuje parobrodom za Veneciju.
Tu se zadržava tri dana i 15. ožujka odlazi željeznicom u Padovu, a zatim nastavlja put do Verone. 18. se već vraća u Veneciju, gdje se zadržava petnaestak dana. Zatim odlazi ponovno u Trst te preko Postojne dolazi u Ljubljanu, pa u Maribor i Graz. Iz Graza se spušta, preko Semmeringa, u Beč.
Ovdje se zadržava kratko vrijeme, a tu se i putopis prekida. Međutim, iz nekih drugih izvora saznajemo da se uoči 23. travnja ponovno nalazi u Zagrebu. O daljnjim njegovim planovima znamo vrlo malo.
Zagreb
Ovaj tekst o Zagrebu počinje pjesmom, tj. odlomkom pjesme, kao i većina njegovih tekstova.
“Oj, Zagrebe, ti moj mili grade,
U tebi su moga roda nade,
Budi mu Atena mudra znanja,
Sparta dičnog za dom voljenja.”
Želio si je odgovoriti na neka pitanja, ali nije mogao pa je potražio neke ljude da mu objasne. Prvo je tražio gospodina U., a zatim V. Tamo je sreo jednu ”vranokosu” koja mu je, na njemačkom, rekla da potraži gospodina J.D.. Kod L. je saznao da je ”soiree progutao” veći dio njegovih znanaca.
U kavani g. Černoga saznao je za tri postojeće stranke: ”Domoroci”, ”Justeniti” i ”Potomci Hermannovi”. Drugi dan je saznao nešto o prošlogodišnjim pokladama. Misli da je prvo trebalo emancipirati hrvatski jezik, a zatim odjeću.
Nakon toga opet priča o jeziku i govori da, kad bi netko došap iz inozemstva, mislio bi da se nalazi u Njemačkoj, a odmah nakon toga u govoru upotrebljava njemačku riječ “cimere”. Nada se da “će jedanput jezik ilirski iz potištenosti svoje uskrsnuti…”
Prisjetio se još nekoliko prijatelja i pogledao neke dijelove Zagreba. Na savskom mostu se još jednom osvrnuo na Zagreb. Vozio se dalje u kolima, a ona su se nakon kraće vožnje zaustavila u Stupniku.
Moj suputnik
Opisuje svog suputnika i njegov dvoboj u pjevanju pjesama na mađarskom i hrvatskom jeziku.
Jastrebarsko
Probudila ga je jarka svjetlost, to jest bljesak snijega, nakon čega je u ”barci” krenuo dalje u Karlovac.
U Karlovcu
Došao je u Karlovac baš za vrijeme tjednog sajma. Nakon incidenta sa psom, ide tražiti gospodina Kušljana kojeg je, nakon određenog perioda vremena, našao.
S njim je otišao u čitaonicu koja je već bila zatvorena. Nakon toga, krenuli su u obilazak karlovca. Nemčiću se najviše svidjela rijeka Kupa. Obišli su oružnicu i skladište Nagerlovih cigara kojim je Nemčić bio razočaran. Osjećaj nelagode u njemu je izazvala vijest da je Italija prekrivena snijegom, ali usprkos tome ne odustaje od daljnjega putovanja. ”Ranom zorom” ostavi Karlovac s još jednim putnikom više u kočiji.
Ludoviceja
Pisac opisuje ”jedinstvenu cestu” Ludoviceju, krajolik uz nju i prekrasan vidik. Zastali su u Severinu zbog objeda gdje su se upoznali s krčmarom vrlo željnim razgovora. Poslijepodne su stali u Moravici da se odmore i najedu dok ne prođe noć. Kad su večerali, u krčmu je ušao građanin iz N. koji je iz Karlovca putovao kući.
Goli noćimo, ne svanemo
Iz Moravice su krenuli prije nego što je svanulo premda je bilo hladno kao u Sibiru. Nemčić opet opisuje ”romantičnu divlju” okolicu. Govori kako je naša zemlja, Hrvatska, najljepša, ali da nema velikih umjetnika koji bi je ovjekovječili.
U Skradu su nakratko stali, za volju Tedeschiju, a čim se on okrijepio, nastavili su dalje. Oko podneva, nakon mukotrpne vožnje, došli su u Lokve i otišli po još većem nevremenu te došli do njihove kontumacije – Mrzle Vodice.
Kontumacija
Saznali su da bura na obližnjem brdu bijesni jače nego ikad, pa su odsjeli u gostionici gdje se pisac sukobio s jednom ”kukuruznom frajlom”. Dok su im grijali sobe, oni su čekali u općinskoj sobi. Sljedeći dan bura je još jače bjesnila, a k tome je još i snijeg jako padao. Govori kako su neki razmišljali o povratku, on o Kanaanu, a Tedeschi o teletini.
Treći dan ujutro snijeg je prestao padati, ukazalo se sunce, pa čak je i bura malo popustila. Platili su sve račune i ostavili svoju ”kontumaciju”.
Pisac govori čim se bavi najveći dio stanovništva i o putu do Jelenja do kojeg su se ipak nekako probili. Nemčiću se napokon ukazao željeni prizor, već od djetinjstva: ”To je bilo more. Strana koju opazismo zove se zaljev od Kvarnera.”
Biografija: Antun Nemčić
Antun Nemčić, s plemićkim pridjevkom Gotovinski, rodio se 14. siječnja 1813. godine u Mađarskoj, u mjestu Edde. Djetinjstvo je proveo u Ludbregu i Koprivnici. Gimnaziju je završio u Varaždinu, a filozofiju i studij prava u Zagrebu.
Kao student se uzdržavao sam, jer su se poslije majčine smrti poremetili odnosi između oca i sina. U krugu Iliraca našao se na samom početku pokreta. Poslije očeve smrti, naslijedio je kuću u Koprivnici i malo imanje na brdu zvanom Starigrad. 1836. postao je pristav Križevačke županije i bio je premješten u Moslavinu, gdje je 1838. postao počasni sudac. U Ludbreg je premješten 1840. i tamo je ostao sve do 1846. U lipnju 1846. bio je izabran za kotarskog suca u Novom Marofu.
1848. godine bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, a početkom 1849. imenovan je “urednim bilježnikom”. Na službenom putu u Podravinu naglo je obolio i 5. rujna 1849. umire od kolere.
Autor: F.V.
Odgovori