Tražite savršen poklon za Božić? Nabavite električni bicikl!

Stolice

Drama “Stolice” Eugenea Ionescoa napisana je i izvedena prvi puta 1952. godine u Parizu u kazalištu Lancrya i odmah kada je izašla prepoznata je i uvrštena u velika djela avangarde.

Što se tiče stila i teme ova drama slijedi ideje koje su postavljene još u autorovu djelu “Ćelava pjevačica”, a razrađena je u dramama koje je napisao u svojoj prvoj stvaralačkoj fazi kao što su npr. “Novi stanar” ili “Poduka”.

Dramska radnja je lagana, radnja je banalna, a rasplet se čini kao da nema smisla te je pomalo apsurdan, no kada pobliže proučimo cijelu knjigu, možemo vidjeti bogatstvo poruka.

Pisac je zaokupljen samoćom, otuđenošću te osjećajem da je komunikacija uzaludna. Njegovi likovi su otuđeni od života, njihov život je promašen te moraju biti suočeni sa svim onim što je inače blisko ljudima. Oni su otuđeni od drugih ljudi, od stvarnosti, vlasti i Boga. Oni žive život daleko od svih, njihov pravi život ne postoji i nema smisla.

Najapsurdnijim se čini kraj. Oni skaču iz kule, a ne može ih spasiti niti Govornikova poruka o spasenju čovječanstva koja je data Govorniku koji je nijem.

Vrsta djela: apsurdna drama

Mjesto radnje: pusti otok

Kratak sadržaj

Glavni likovi ove drame su Stari i Stara. Oni nemaju imena već se nazivaju nadimcima, tako ćemo ih dobro upoznati i tijekom različitih opisa. Oni žive odsječeni od ostatka svijete, sami, na pustom otoku u kuli. Stari ima 95 godina, a Stara 94. Njihov razgovor je dosta monoton i besmislen, ali daje nam uvid u njihov život. Tako i saznajemo da su proživjeli težak život.

Život im je obilježilo puno razočaranja i neuspjeha, mnoge su prilike propustili te tako nisu niti mogli doseći uspjeh kojem su težili. Sada na samom kraju života, oni za svim tim žale.

No, iznenada dolazi do promjena u njihovim životima. Stari odluči kako je vrijeme da na otok pozove birane ljude i priopći im informacije koje mogu promijeniti čovječanstvo.

Uz stavljanje stolica, čuje se i dolazak čamca. Gosti koji dolaze su nevidljivi i vide ih samo Stari i Stara. No, oni se ponašaju kao da su gosti stvarni i kao da su svima vidljivi. Oni čak vode i dijaloge s njima, ukazuju im na mjesta gdje trebaju sjediti i poslužuju ih. Stari i Stara nisu svjesni da to sve rade u zraku, a cijela radnja događa se samo u njhovim glavama. Kako gosti dolaze, oni tako stavljaju stolice na pozornicu.

Dolaze Lijepa i njezin muž, Gospođa, Pukovnik i mnogi drugi. No, scena ostaje prazna, ljudi nema, a nižu se samo stolice na kojima nitko ne sjedi. Gosti su nevidljivi jer ih ni nema.

Ali Stara i Stari sve užurbanije iznose stolice na scenu, sve dok cijela scena nije njima prekrivena.

Uskoro je nastala gužva. Stari i Stara se izgube među brojnom nevidljivom masom. Nalaze se svaki na jednoj strani pozornice i tako se međusobno dovikuju tražeći jedno drugoga. Na kraju se upuste u razgovor s gostima o različitim temama. U to vrijeme dolazi i imaginarni kralj. Stari mu se uporno želi prikazati, ali to mu ne polazi za rukom jer je sve puno nevidljive mase.

Stari i Stara potom uzvikuju “Živio Car” te nakon toga odmah skaču u more kroz prozor uz koji su stajali. Umiru.

Dolazi Govornik na pozornicu tijekom razgovora i cijelo je vrijeme miran. Odjeven je tako da izgleda nestvarno ako se usporedi s nevidljivim gostima koji trebaju dati suprotan dojam.

Govornik ima svoju funkciju, a to je ta da on ima zadaću prenijeti poruku na koji način se čovječanstvo može spasiti. Tako je i završena potreba postojanja Stare i Starog.

Scena ostaje u očekivanju Govornikova govora, a nevidljivi uzvanici čekaju da on progovori. No, na kraju kada Govornik želi izgovoriti konačno poruku, shvati da je nijem jer se tako počinje i glasati. Autor je likom Govornika naglasio apsurd koji je htio prenijeti.

Govornik je potom napisao neke riječi na ploču koje nisu imale smisla i okrenuo se prema gledalištu. Tada je vidio da nitko nije shvatio njegovu poruku pa je odlučio ljutito napustiti pozornicu.

Među gledalištem je uslijedila tišina i na pozornici su u prvom planu ostale samo stolice. Vrata su otvorena, a Stara i Stari su mrtvi. Govornika nema, a svuda okolo osjeća se praznina. Sve je tiho.

No, odjednom se začuju različiti glasovi, ali nitko se ne vidi. Autor je time htio izazvati dojam iznenađenja na publiku, da im taj prizor ostane urezan u sjećanje. Nakon toga počinje se spuštati zastor.

Likovi: Stari, Stara, Govornik

Analiza likova

Stari – glavni je lik drame. Nema ime, već samo taj nadimak. Ima 95 godina i sa Starom živi odsječen od svih na jednom otoku. Kroz život nije postigao mnogo pa je ostao razočaran njime. Živi monotono i život mu je besmislen. Težio je uspjehu koji nije postigao. Jednoga dana njegov život se mijenja kada sa suprugom odluči ugostiti nevidljive osobe s ciljem da im prenese svoje misli preko Govornika.

Stara – nema ime, već samo taj nadimak. Ima 94 godine. Ona je supruga Starog i kao i on živi na otoku, monotono i besmisleno. Ponekad Starom služi kao pomoćnica, a ponekad djeluje kao da mu je majka. Pomaže svom suprugu u gostoprimstvu iznoseći stolice. Često je bila više entuzijastična nego on.

Govornik – jedini je stvari lik drame. Ima između 45 do 50 godina. On se trebao predstaviti nevidljivim gostima i prenijeti im misli. No, na kraju se ispostavilo da je gluh i nijem.

Biografija: Eugene Ionesco

Eugene Ionesco rođen je 26. studenog 1909. godine u Slatini, rumunjskom gradu. Već 1911. godine seli s roditeljima u Francusku gdje ostaje sve do 1922. godine. Tada se vraća se ponovo u Rumunjsku. Pošto je proveo najranije godine svoje mladosti u Francuskoj, zaboravio je rodni rumunjski pa ga počinje ponovo učiti kako bi mogao ići na predavanja u Bukureštu.

1928. godine nakon završetka srednje škole, upisuje Fakultet francuske književnosti, a diplomirao je 1933. godine. Oženio se 1936. godine i ubrzo je dobio kćer. Upravo radi toga Ionesco je napisao mnogo priča za djecu.

1938. godine seli s obitelji natrag u Francusku. Iako je proveo većinu svog života u toj zemlji, državljanstvo je dobio tek 1950. godine.

Pisao je najčešće na francuskom iako je najviše odlikovanja dobio kao rumunjski umjetnik.

U književnost ulazi zbirkom pjesama “Elegije za sićušna bića”. Dramskom se književnošću počeo baviti sasvim slučajno. “Ćelava pjevačica” mu je donio jedno od značajnijih mjesta među predstavnicima avangardnog teatra.

Ostala djela:”Instrukcija”, “Žrtve dužnosti”, “Poduka”, “Nosorog”, “Kralj umire”.

Preminuo je u 84. godini 28. ožujka 1994. godine u Parizu gdje je i pokopan.

Autor: M.L.

Komentiraj

*

Pitanja za ponavljanje >>